U VII. knjizi Države, u dijalogu
između Sokrata i Glaukona, Platon kroz usta svog učitelja Sokrata sintetizira
mnoga od svojih učenja u arhetipskoj priči o pećini:
–Iza
toga, dakle – rekoh – usporedi našu narav prema tome je li ili nije obrazovana
sa sljedećim stanjem. Predoči, naime, sebi da ljudi žive u podzemnoj špilji
koja ima dug ulaz, otvoren prema svjetlu; da su ljudi u njoj odmalena s okovima
na nogama i vratu, tako da ostaju na istom mjestu i da gledaju samo preda se,
te glavu radi okova ne mogu naokolo okretati, a svjetlo im ognja gori odozgo i
izdaleka njima za leđima; među ognjem i sužnjevima zamisli put gore, a uza nj
zid, kao što čarobnjaci stoje pred gledateljima iza ograde, preko koje pokazuju
svoje sljeparije.
–
Predočujem si.
–
Predoči si, dakle, uz taj zid ljude koji nose svakakve sprave što iznad zida
izviruju, kipove, druge životinje kamene, drvene i svakojako izrađene; i kako
je prirodno da jedni nositelji govore, a drugi da šute.
– Čudnu
sliku veliš i čudne sužnjeve.
–
Nalik na nas! Jer misliš li najprije da bi sužnji od sebe samih i jedan od
drugoga što drugo vidjeli osim sjenâ što bi od ognja padale na stijenu pećine
pred njima?
–
Ta kako, ako bi prisiljeni bili cijeli život držati glavu nepomično?
– A
što bi vidjeli od predmeta koji bi se mimo nosili? Zar ne bi isto?
–
Dašto.
–
Ako bi se, dakle, mogli među sobom razgovarati, misliš da sjene koje bi vidjeli
ne bi običavali zvati jednako kao i prave predmete?
–
Bez sumnje.
–
Što dalje, ako bi u tamnici od suprotne strane odjekivalo, kad bi koji od
prolaznika progovorio, misliš, da bi oni držali da netko drugi govori, a ne
sjena koja bi mirno prolazila?
–
Zeusa mi, ne mislim.
–
Sasvim bi, dakle, takvi ljudi držali da ništa drugo nije istina nego sjene
predmetâ?
–
Veoma nužno.
Platon
opisuje stanje neznanja u čovjeku, uspoređujući "svijet što se preko vida
ukazuje" sa "stanom u tamnici".
"Svijet
što se preko vida ukazuje" je pojavni svijet, svijet oblika i objekata,
manifestirani svijet čiji je uzrok bitak, nevidljivi život svih vidljivih
pojava. Svijet kojeg čovjek neposredno vidi je odraz, sjena istinske stvarnosti
koju fizičke oči ne mogu vidjeti. One primaju svjetlo vatre koja gori
"odozgo i izdaleka" u pećini, svjetlo fizičkog Sunca, čineći tako ono
čemu ih je priroda namijenila.
Ono
što za Platona predstavlja neznanje ili "stan u tamnici" odnos je
čovjeka prema pojavnom svijetu, vezanost isključivo za ono što prenose
osjetila. Ljudi koji okovani vide jedino sjene, odraze na zidu pećine, oni su
koji primaju jedino ono što im prenosi "oko" – simbol fizičkih
osjetila, površinskog promatranja stvari. Njihova je stvarnost tada ograničena,
a oni sami robovi su vlastitog stava uzrokovanog neznanjem: "ono što
vidim, čujem, dodirujem, to i priznajem"... Čovjek ne ostaje nepokretni
zatvorenik pećine zato jer se nalazi u manifestiranom svijetu, nego zato što
misli da je to sve, zato što ne zna za drugo.
Ali
Platon kaže da iz pećine postoji izlaz, a između sužnjeva i pećinskog zida
postoji put koji vodi gore...
–
Gledaj, dakle, što bi im se dogodilo kad bi se toga izbavili, odbacili okove i
izliječili ludosti, ako bi im se prirodno ovako to događalo. Kad bi koji bio
odvezan i prisiljen iznenada ustati, okretati vrat, stupati i gledati gore
prema svjetlu, osjećao bi kod svega toga bol i radi blistanja svjetla ne bi
mogao spoznati ono od čega je do tada vidio sjenu – Što bi, misliš, rekao, ako
bi mu tko govorio da je tada gledao tlapnje, a sad da bolje vidi, budući nešto
bliže bitku i okrenut prema predmetima u kojima je više bitka, i ako bi mu onda
sve što bi mimo prolazilo pokazivao i pitanjima silio da odgovara, što je?
Misliš da ne bi bio u zabuni i mislio da je istinskije ono što je dotada vidio
nego ono što mu se sada pokazuje?
–
Dakako.
–
Što ne, i ako bi ga se sililo da gleda u samo svjetlo, boljele bi ga oči,
bježao bi i okretao se prema onome što može gledati i mislio bi da je to zaista
jasnije od onog što bi mu se pokazivalo?
–
Da, tako.
– A
ako bi ga vukao tko silom odanle neravnim i strmim uzlaskom i ne bi pustio,
prije nego bi ga izvukao do sunčanoga svjetla, zar se ne bi kod tog namučio i
ljutio, što ga se vuče i kad bi već došao na svjetlo, zabliještenim očima ne bi
mogao vidjeti ništa od onoga čemu sada velimo da je istinito?
–
Ta ne bi, kad bi to bilo iznenada.
–
Dakle bi mu, mislim, trebalo priučiti se, ako bi htio vidjeti predmete gore. I
najprije bi najlakše opažao sjene, zatim, u vodi slike ljudske i ostale,
poslije pak same predmete. Iza toga bi lakše promotrio noću stvari na nebu i
samo nebo, pogledajući u svjetlo zvijezda i mjeseca, negoli danju sunce i
sunčano svjetlo.
–
Kako ne!
Platon
simbolički prikazuje traganje za spoznajom. Nekadašnji zatvorenik postaje
putnik koji mora proći kroz teškoće puta u nepoznato: strmi uspon, nedoumice i
sumnje, svjetlo na koje se mora postepeno i strpljivo privikavati.
Tek
nakon puno truda putnik može vidjeti drugačiju stvarnost:
–
Napokon bi, dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati sunce kakvo je, ne slike
njegove u vodi i na tuđem mjestu, nego sunce samo po sebi i na svojem mjestu u
punoj stvarnosti.
–
Nužno.
– I
zatim bi već o njemu zaključivao da ono daje godišta i godine, da sve upravlja
na vidljivom svijetu i da je na neki način uzrok svemu onome što je vidljivo.
–
Očito bi poslije onoga na to došao.
–
Što onda, kad bi se sjećao staroga stana, mudrosti ondje i tadašnjih supatnika,
misliš da ne bi sebe držao sretnim radi te promjene, a one žalio?
– I
te kako.
– A
ako je tamo imao kakve časti i pohvale od drugih i počasti onaj koji je
najoštrije vidio sjene koje su mimo prolazile i koji je najbolje pamtio, što je
običavalo prolaziti prije, kasnije i zajedno, te bi onda iz toga najvrsnije
pogađao ono što će se dogoditi, misliš, da bi željan bio toga i zavidan radi
časti i vlasti među onima? Ili bi mu se dogodilo prema Homerovim riječima te bi
živo volio "kao težak služiti drugome čovjeku siromašnu" i bilo
štogod radije podnio nego da bi onako morao misliti i živjeti?
–
Ja mislim tako da bi volio sve podnositi nego onako živjeti.
Za
razliku od pećine, vidljivog i manifestiranog svijeta, istinska stvarnost
nalazi se u nadosjetilnom svijetu, svijetu ideja. To je svijet koji se
približava bitku, svijet prauzora, uzroka svega što je vidljivo. Putnik koji se
priviknuo na njegovo svjetlo počinje shvaćati razliku između znanja i neznanja,
razliku između slobode koju pruža znanje i života okovanih zatvorenika pećine.
No, Platon namjenjuje svome putniku novo putovanje: silazak natrag, u pećinu.
Njegova je dužnost otkriti svojim nekadašnjim supatnicima ono što je spoznao.
Ali, put silaska opet predstavlja novi proces nadvladavanja poteškoća, a
zatvorenici pećine ne prihvaćaju onoga tko ih želi uznemiriti u njihovoj
nepomičnosti:
–I
ovo, dakle, uzmi na um. Ako bi takav opet sišao i na isto mjesto sjedao, zar mu
ne bi oči bile pune mraka, došavši iznenada sa sunca?
– I
te kako.
– A
ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim vječnim sužnjevima prosuđivati
one sjene, dok je još zabliješten, prije nego se oči ustale – a to vrijeme
privikavanja ne bi bilo baš kratko – zar mu se ne bi smijali, i zar se ne bi o
njemu govorilo da se gore uspeo samo zato da se vrati s pokvarenim očima, te da
nije vrijedno ni kušati gore ići? I ako bi kako mogli dobiti u ruke onoga koji
bi ih htio otkivati i gore voditi, zar ga ne bi i ubili!
–
Zaista bi.
Usprkos
tome, smatra Platon, oni koji znaju dužni su oslobađati od okova one koji ne
znaju, najvažnijom od svih spoznaja: spoznajom dobra.
Opisujući
svijet izvan pećine, svijet ideja, Platon kaže da u njemu vlada Sunce koje daje
život svemu – ideja dobra. Ona je "... uzrok svemu što je ispravno i
lijepo u svijetu; u vidljivom svijetu rađa svjetlo i gospodara njegova, a u
misaonom svijetu sama kao gospodar daje istinu i um; ... nju treba vidjeti onaj
koji želi razumno raditi bilo u posebničkom bilo u javnom životu."
Spoznaja
dobra ne znači jednostavno prezirati sjene. Ono što moraju naučiti zatvorenici
pećine jest prepoznati istinu u svim njezinim odrazima. Prepoznati ono što se
manifestira kao Lijepo, Dobro i Pravedno u svim stvarima: ideju dobra.
Tom
spoznajom uče se prepoznavati i razlikovati sjene od stvarnosti, ispravno
vrednovati stvari, stvarati forme i život koji će biti potpuniji odraz dobrog,
lijepog i pravednog. To je i smisao skidanja okova.
Ali,
čime zatvorenici mogu spoznati istinu ako im oči prenose tek nepotpunu
stvarnost, što je oruđe u skidanju okova?
Platon
kaže: "... ta moć, kao i sredstvo kojim svatko uči, nalazi se u svačijoj
duši. Ali kako se oko ne bi moglo drugačije nego s cijelim tijelom okretati
prema svjetlu iz mraka, tako se upravo mora ta moć okretati s cijelom dušom iz
područja postojanja, dok ne postane sposobna gledati i uzdići se do bitka i
najsvjetlije točke bitka, a to je velimo, dobrota."
Za
razliku od osjetila koja prenose tek karakteristike odraza stvarnosti,
sposobnost potpune spoznaje nalazi se u duši: "Onome što je većma božansko
u nama, što nikada ne gubi svoju moć." Duša, nevidljiva, a prisutna, može
uzdignuti čovjeka u "misaoni kraj", nevidljivu stvarnost kojoj i ona
sama pripada. Ona je veza pomoću koje čovjek može ostvariti harmoniju između
vlastitog bića i svijeta u kojem živi: kad duša vidi istinu, ruke je prenose
kroz djela i čovjek je tada, jednostavno, živi.
I
kako, dakle, potaknuti dušu?
Odgojem,
kaže Platon. Ali duši ne treba "usađivati vid". Duša vidi. Odgoj je
umijeće okretanja očiju duše na pravu stranu...
Nema komentara:
Objavi komentar