RIJEKA

Thich Nhat Hanh

Jednom davno postojala je divna rijeka koja je tekla između brda, šuma i poljana. Počinjala je kao radosni potočić čiji je izvor uvijek plesao i pjevao, dok je potok skakutao sa vrha planine. Ona je tada bila vrlo mlada, a kada je došla u dolinu usporila je. Razmišljala je o ulijevanju u ocean. Kada je odrasla naučila je izgledati prekrasno, dok je graciozno tekla kroz polja i planine. Jednoga dana je primijetila oblake iznad sebe. Oblake svih boja i oblika. Danima je samo njih jurila. Željela je imati jedan oblak samo za sebe. Ali oni plove nebom, stalno mijenjaju svoje oblike. Nekad izgledaju kao kaput, nekad kao konj. Njeno zadovoljstvo i radost bili su zamijenjeni jurnjavom za oblacima i uskoro se njen život pretvorio u očaj, ljutnju, mržnju.

Ali, jednoga dana puhne jak vjetar i raznese sve oblake sa neba. Nebo je postalo potpuno prazno. Naša rijeka je mislila da život više nije vrijedan življenja, jer nije bilo oblaka za kojim bi jurila. Željela je umrijeti. "Zašto bih živjela ako nema oblaka?" Ali kako rijeka može sebi oduzeti život?

Te noći rijeka je prvi put imala priliku da se vrati sebi. Toliko dugo je trčala za nečim izvanjskim da nikad sebe nije vidjela. Ta noć je bila prva prilika da čuje svoj vlastiti plač, zvuk vode koja udara o obale. Pošto je mogla da čuje svoj vlastiti glas, otkrila je nešto važno.

Shvatila je da je ono za čim je žudjela zapravo već bilo u njoj. Shvatila je da oblaci nisu ništa drugo do voda. Oni su rođeni iz vode i vraćaju se u vodu. Otkrila je da je ona sama voda.

Sljedećeg jutra, kada je sunce odskočilo na nebu, otkrila je nešto divno. Vidjela je plavo nebo, po prvi put. Nikada ranije to nije primijetila. Zanimali su je samo oblaci, a nije vidjela nebo, kuću oblaka. Oblaci su prolazni, ali plavo nebo je postojano.

Shvatila je da je neizmjerno nebo bilo u njenom srcu od početka. Taj veliki uvid joj je donio mir i sreću. Čim bi vidjela prelijepo nebo znala bi da više nikada neće izgubiti svoj mir i stabilnost.

Tog popodneva oblaci su se vratili ali ovoga puta ona nije željela da uhvati nijedan. Mogla je  primijetiti ljepotu svakog od njih i da im poželi dobrodošlicu. Kada bi oblak prošao ona bi ga ljubazno i sa ljubavlju pozdravila. Kada bi taj oblak poželio otploviti ona bi mu radosno mahala. Shvatila je sa su oblaci zapravo ona sama. Nije trebalo da bira između oblaka i sebe. Oblaci i ona bili su u miru i harmoniji. Te noći se dogodilo nešto divno. Kada je potpuno otvorila svoje srce noćnom nebu, primila je u sebe lik punog mjeseca, divan, okrugao, nalik na dragulj. Nikad nije mogla zamisliti da bi se u njoj mogao ogledati tako divan lik. Postoji jedna veoma lijepa pjesma na kineskom. "Svjež i divan mjesec putuje po pustom nebu. Kada su rijeke uma živih bića slobodne, lik divnog mjeseca će se odraziti u svakom od nas." Takav je bio um rijeke tog momenta. Primila je lik divnog mjeseca u svoje srce, a voda, oblaci i mjesec su se uzeli za ruke i meditirali u hodu, lagano, sve do oceana. Nema ničeg što bismo hvatali. Možemo se vratiti sebi, uživati u disanju, smiješenju, nama samima i našoj prelijepoj sredini.

Zovi me mojim pravim imenom

Thich Nhat Hanh

U Šljivinom selu, gdje u Francuskoj živim, primamo mnogo pisama iz izbjegličkih kampova Singapura, Malezije, Indonezije, Tajlanda, Filipina-stotine svake nedjelje. Vrlo je bolno čitati ih, ali mi to činimo da bismo bili u kontaktu. Činimo sve što možemo da pomognemo, ali patnja je ogromna, neki put smo obeshrabreni. Polovina "ljudi iz čamaca" nestane u oceanu. Samo polovina stigne u Jugoistočnu Aziju, pa čak i tada nisu na sigurnom.

Ima mnogo djevojaka "iz čamca" koje su silovali morski pirati. I pored nastojanja Ujedinjenih nacija i mnogih zemalja da se to spriječi, morski pirati nastavljaju zlostavljati izbjeglice. Jednog dana smo primili pismo o djevojčici sa malog čamca koju je silovao tajlandski pirat. Ona je imala samo dvanaest godina, skočila je u more i utopila se.

Kada prvi put saznate za takvo nešto, naljutite se na pirate. Prirodno stanete na stranu djevojčice. Ako dublje pogledate, vidjeti ćete drugačije. Ako stanete na djevojčinu stranu, tada je lako. Trebate samo uzeti pištolj i ubijete pirata. Ali to ne možemo učiniti. U svojoj meditaciji sam vidio: da sam ja bio rođen u selu tog pirata i da sam rastao pod uvjetima u kojima je on rastao, postoji velika vjerojatnoća da bih postao pirat. Vidim da se u Sijamskom zaljevu rađa mnogo djece, stotine svakog dana, i ako mi koji podučavamo, socijalni radnici, političari i ostali nešto ne učinimo određeni broj te djece će postati pirati kroz dvadeset pet godina. To je sigurno. Ako bismo ja ili vi bili rođeni danas u nekom od tih ribarskih sela možda bismo postali pirati kroz dvadesetak godina. Ako uzmete pištolj i ubijete pirata ubijate sve nas, jer smo svi mi do izvjesne mjere odgovorni za takvo stanje stvari.

Nakon duge meditacije napisao sam ovu pjesmu. U njoj ima tri lika: dvanaestogodišnja djevojčica, pirat i ja. Možemo li se pogledati i prepoznati se jedan u drugome? Naslov ove pjesme je: "Molim vas zovite me mojim pravim imenom", jer ja imam mnogo imena. Kad čujem jedno od tih imena trebam se odazvati.

Ne reci da ću sutra otići

jer i danas ja još stižem.

Pogledaj duboko: ja stižem svake sekunde

da bih bio pupoljak na proljetnoj grančici,

da budem mala ptica slabašnih krila

koja uči pjevati u novom gnijezdu,

da budem gusjenica u srcu cvijeta,

da budem dragulj skriven u kamenu.

Ja još uvijek stižem, da bih se smijao i plakao

da bih se plašio i nadao.

Ritam mog srca je rođenje i

umiranje svega što živi.

Ja sam vodeni cvijet koji se otvara na površini rijeke,

i ja sam ptica koja, kad dođe proljeće, stiže na vrijeme

da pojede vodeni cvijet.

ja sam žaba koja sretno pliva u čistom jezercu,

i ja sam barska zmija koja se tiho prikrada i pojede žabu.

Ja sam dijete u Ugandi, kost i koža,

noge su mi tanke kao bambusove stabljike

ja sam trgovac koji prodaje ubojito oružje Ugandi.

Ja sam dvanaestogodišnja djevojčica, izbjeglica na brodu

koja se baca u ocean nakon što ju je pirat silovao,

i ja sam pirat, moje srce još nije sposobno da vidi i voli.

Ja sam član partije sa velikom moći u rukama,

ja sam čovjek koji treba platiti svoj krvavi "dug" svom narodu

umirući polako u prisilnom radnom logoru.

Moja radost je kao proljeće, tako toplo da mami

sve cvijeće da procvjeta.

Moja bol je kao rijeka suza, tako obilna da

preplavljuje četiri oceana.

Molim vas zovite me mojim pravim imenom

tako da mogu čuti sve moje plačeve i smjehove odjednom,

tako da mogu vidjeti da su moja radost i bol jedno.

Molim vas zovite me mojim pravim imenom,

da bih se mogao probuditi

da bih vrata moga srca mogla ostati otvorena,

vrata suosjećanja.

SAD, HAPPY, NEUTRAL

TUŽAN, SRETAN, NEUTRALAN

Često možemo vidjeti smajliće koji nas inspiriraju i navode da razvučemo i sami osmjeh na naša lica. Naročito nas to može podići kada nam je tuga dominantna emocija u tom trenutku. Dakle, od naše tuge uz pomoć nacrtanog smješka osmjeh dolazi i na naše lice. I to je to. A što kada bih vam rekao da postoji i nešto više od napuhanih obraščića? Prije nekog vremena sam pročitao kratak članak o čovjeku koji je također bio iznenađen redoslijedom smajlića koje je vidio u jednom Theravada Budističkom samostanu u Tajlandu. To je bilo u vrijeme desetodnevne šutljive meditacije kada su svećenici komunicirali samo preko napisanih papirića. U jednom trenutku je i on primijetio jedna taka sa slijedom od tri smajlića koji su ukazivali na tri različita osjećaja: tuga, radost i neutralan osjećaj.

U prvi mah je pomislio da je svećenik koji je stavio te znakove nešto pogriješio jer po nekoj logici redoslijed bi trebao biti: tuga, neutralno, radost. Ipak, desetodnevna intezivna meditacija je razbistrila ovu nedoumicu.

I mene je taj nesklad godinama mučio. Zar nije cilj života biti sretan i radostan? Zar nije lijepo i ugodno biti nasmijan? Svakako da da. Ali ovdje se ne govori o svakodnevnoj sreći običnog čovjeka kojem je zaista veliki napor zadržati taj bljesak sreće. Kada nam se desi, htjeli bi ga imati zauvjek. Ali ta sreća je prolazna. U Bhagavad Giti se uspoređuje dolazak i odlazak sreće (i nesreće) poput promjene godišnjih doba. Ljeto odlazi i mijenja ga jesen, nju ohladi zima, koja se rastapa u proljetnom lahoru, a proljeće je tek faza života prije toplog ljeta. I tako u krug. U ovom svijetu ništa nije stalno, jer stalna na ovom svijetu samo mijena jest.

Previše sreće, kojoj svi težimo ne znači i vječnu radost i uspjeh. Na primjer, ako se sretnu dva boksača, jedan koji zrači srećom i radošću,  a drugi koji je oličenje ljutnje, možemo samo zamisliti kako će završiti taj meč. Za pretpostaviti je da će ljutiti boksač pobijediti. Znači da stalna radost i nije uvijek prednost u ovome svijetu.

U 15. i 16. stoljeću u Indiji se razvio jedna pravac u Yogi znan kao Sahaja yoga. Sahaja znači prirodan. Tijekom vremena se taj termin prilagodio i sada ga koriste razne grupe koje se bave meditacijom i yogom. Pošto se u isto vrijeme u sjevernoj Indiji razvila i bhakti yoga (na jugu je stoljećima bio snažan pokret Alvara, bhakta kraljeva, pjesnika i svetaca), jedan dio ljudi je prilagodio posvećenost Radhi i Krishni imitirajući njihove Božanske zabave svirajući i pjevajući kirtane. Sahajiji su se oblačili u žensku odjeću i padali u trans nastojeći na pomalo groteskan način doći do prave božanske ljubavi. Na sličan način mogli bi povući paralelu i sa drugom krajnošću od sreće i zadovoljstva: bol i patnja.

Flagelanti, ili bičevaoci, su se pojavili u srednjem vijeku kao dio kršćanskog običaja za samokažnjavanje.  Slične tradicije su postojale i kod drugih religija a cilj im je bio ili da dokažu prolaznost materijalnog svijeta i tijela. I kod Muslimana Šiiti se za vrijeme obilježavanja praznika Ašure bičuju kao znak veličanja boli i žrtve njihovog spasitelja imama Huseina.

Od velike boli do pretjerane sreće. Ni jedno ni drugo ne donosi istinsko duhovno zadovoljstvo. Zbog toga bi trebali bi težiti uravnoteženom životu. Cijelo 6. poglavlje Bhagavad Gite govori o balansiranom životu yogija kao jedinom sretnom rješenju.

Bhagavad Gita 6.9.

Smatra se da je osoba još naprednija kada na svakoga - na dobronamjernike,

dobročinitelje pune ljubavi, neutralne, posrednike, zavidne, prijatelje i neprijatelje,

pobožne i grešnike - gleda jednakim očima.

Da bi živjeli, moramo umrijeti

Trgovac iz Indije je otputovao u Afriku u namjeri da nabavi začine i životinje. Dok je putovao džunglom ugledao je tisuće prekrasnih šarenih papagaja. Uhvatio je jednog i poželi ga odvesti u Indiju da mu bude kućni ljubimac. Kod kuće ga je držao u kavezu, hranio ga najboljim sjemenjem i medom, svirao mu glazbu, u stvari, dobro se brinuo o papagaju. 

Nakon nekoliko godina odlučio je trgovac ponovno otići u Afriku, i upita on papagaja, koji je znao govoriti, da li ima neku poruku za svoje prijatelje i rodbinu u afričkoj džungli. Papagaj reče svom gospodaru da kaže drugim papagajima da je on sretan u kavezu i da uživa svaki dan, i da im šalje najbolje pozdrave. 

Kada je stigao u Afriku, trgovac proslijedi pozdrave od zatočenog papagaja. I upravo kada je završio sa pozdravima, papagaj koji ga je slušao ispuni oči sa suzama i padne mrtav. Trgovac se iznenadi i pomisli da je mrtvi papagaj u bliskim rodbinskim odnosima sa njegovim papagajem u kavezu i da je to razlog njegove smrti. 

Vrativši se u Indiju, on reče svom zarobljenom papagaju što se desilo. I kad je završio sa pričom, njegovom ljubimcu se oči ispuniše sa suzama i on padne mrtav u kavezu. Trgovac se zaprepasti ali zaključi da je papagaj umro zbog tuge što mu je bliski prijatelj u Africi preminuo.

Trgovac otvori kavez i iznese mrtvog papagaja i postavi ga pored kaveza. U isti mah, papagaj zaleprša krilima i odleti na obližnje stablo.

Trgovac mu reče: Dakle, ti nisi mrtav. Zašto si to uradio?

Papagaj mu odgovori: Zato što mi je prijatelj iz Afrike poslao vrlo važnu poruku.

Koja je to poruka? Upita ga trgovac.

Rekao mi je da ako želim pobjeći iz kaveza, moram umrijeti dok sam još živ.

Mi u stvari, moramo umrijeti dok smo još živi da bi vidjeli sebe unatrag zarobljene u kavezu. A to je naše tijelo. I tada možemo vidjeti da je nepotrebno biti zatvoren u kavezu.