SVETI IVAN OD KRIŽA

Sveti Ivan od Križa

Sveti Ivan od Križa (španjolski: San Juan de la Cruz; Fontiveros, Španjolska, 24. lipnja 1542. - Ubeda, Španjolska, 14. prosinca 1591.) katolički je svetac, crkveni naučitelj, pisac, mistik, redovnik karmelićanin, obnovitelj karmelićanskoga reda.

Uđoh u nepoznato pa ipak kad spazih
sebe
Ne znajuć gdje sam uvidjeh
velike istine:
Što osjećah izreć ne mogu jer bijah
u neznanju
To savršeno znanje bijaše mir i svetost
zastalo u nepomičnosti duboke samoće:
To bijaše nešto tako tajnovito
te zanijemih
Posve obuzet, prožet, utonuo,.
bez osjeta,
moj duh, u neshvaćanju,
spozna neko shvaćanje.
Kad istinski stigneš, napuštaš sebe;
sve što si znao sada je ništa,
tvoje znanje uvis leti,
a ti ostaješ u neznanju.
Što više letiš, manje znaš,
jer oblak je taman
što tminu obasja:
tko god spozna ovo
zasvagda u neznanju osta.
Znanje- po neznanju
nadasve je moćno
moćnije od svih rasprava mudraca,
jer njihovo znanje ne doseže
znanje po neznanju.
To najviše znanje nadvisuje sve visine
nedokučivo je svakom znanju.
Onaj tko sobom ovlada,
znanjem po neznanju,
uvijek će nadvisivat .
I ako želiš čuti:
to najviše znanje leži
u najdičnijoj Božjoj biti:
njegove milosti je čin,
da pušta te u neshvaćanju
iznad svakog znanja.

 

 

Dušo moja

Moja su nebesa i moja je zemlja, moji su ljudi i pravednici i grešnici.

Anđeli su moji i Majka Božja, sve je moje.

I sam Bog je moj i za mene, jer Krist je moj i sve je za mene.

Što dakle tražiš i što pitaš, dušo moja?

Sve je tvoje i za tebe.

Nemoj se zaustavljati na nevažnim stvarima i ne zadovoljavaj se mrvicama koje padaju sa stola tvog Oca.

Iziđi i kreni ponosom svoje slave. Sakrij se u nju, uživaj je i tako ćeš dobiti ono za čim tvoje srce čezne.

Kako Bog ljubi

Kad netko nekoga ljubi te ga obasipa dobročinstvima, obasipava ga i ljubi prema svojim svojstvima i uvjetima.

Tako tvoj Zaručnik, nastanjujući se u tebi, pruža ti milosti onakav kakav On jest.

Budući da je svemoguć, mudar i neizmjerno dobar, ljubi te i daruje te svemogućnošću, mudrošću i dobrotom.

Svet i pravedan, ljubi te i daje ti milosti sa svetošću i pravednošću.

Budući da je milosrdan blag i milostiv, ti doživljavaš njegovu milosrdnost, blagost i milostivost.

On je jako i nježno Biće, pa osjećaš da te ljubi jako i nježno.

Istinit i čist, ljubi te istinski i čisto.

Darežljiv te ljubi i miluje darežljivo, bez ikakvog računa, samo da tebe obdari.

On koji je sama krepost najveće poniznosti najponiznije se snizuje do tebe i ljubi te najvećim poštovanjem, izjednačuje te sa sobom.

I po tom putu svojih saopćenja On ti se sam pokazuje sladak i raspoložen, s onim svojim licem punim ljepote, pa ti u ovom sjedinjenju - ne bez razigranosti tvoga srca - kaže: “Ja sam tvoj i sav pripadam tebi. I uživam da sam ovakav kakav jesam, da budem tvoj i da ti se darujem."

ZAŠTO LJUDI VIČU

ZAŠTO LJUDI VIČU?

Učitelj jednom upita svoje učenike: Zašto ljudi viču na druge ljude kada su uznemireni?

Učenici su razmišljali neko vrijeme, pa jedan od njih kaže: Zato što izgubimo smirenost, to je razlog vikanju.

Učitelj uzvrati: Da, ali zašto moraju vikati kada je druga osoba baš pored njih? Zašto ne govore tiše, mekšim glasom, kada su ljuti?

Učenici su ponudili razne odgovore ali niti jedan nije zadovoljio učitelja.

Na koncu, učitelj im objasni: Kada su dvije osobe ljute jedna na drugu, njihova srca su udaljena. Da bi se bolje čuli oni moraju vikati. Što su ljući, više moraju vikati da bi premostili tu udaljenost.

Učitelj nastavi: Kada se dvije osobe vole oni pričaju tiho jer su im srca vrlo blizu. Udaljenost među njima je tako mala da trebaju samo šaputati, pa tako postaju još bliži jedan drugome. Na kraju, ne trebaju niti šaptati, samo se gledaju u tišini. Toliko su bliski dvoje ljudi kada se vole.

PRENESENO SA  http://gitacoaching.blogspot.com/

NARASIMHADEV

Sri Nrisimha Maha-mantra 

ugram viram maha-vishnum 
jvalantam sarvato mukham 
nrisimham bhishanam bhadram 
mrityur mrityum namamy aham

PRIJEVOD

Klanjam se Gospodinu Narasimhi koji iskazuje svoj bijes poput Gospodina Visnua.
On izgara sa svih strana. 

On je silan, povoljan za one koji ga obožavaju i on je smrt za samu smrt.

RALPH WALDO EMERSON

RALPH WALDO EMERSON

Budite oprezni na što želite, jer možda to i dobijete.

Jednom kad donesete odluku, čitav svemir se udruži da se i ostvari

Ništa nam ne može pružiti takav mir kao mi sami

MISLI O SMISLU ŽIVOTA

Ako se mene pita, smisao ljudskog postojanja je upaliti svjetlo u tami samog bića.

- Carl Jung

Život je jednostavan, samo nije lagan

-nepoznati autor

Ovo je test koji govori da li smo završili našu misju na zemlji: ako si još uvijek živ, misija je neispunjena.

-Richard Bach

Ukoliko postoji smisao života, mora postojati i smisao patnje.

-Viktor Frankl

IKKYU

IKKYU

Ikkyu je jedna od najkontroverznijih ličnosti u japanskoj povijesti a i šire. Postao je jedan od najutjecajnijih Zen Budističkih pjesnika. Rodio se 1394.

Majka mu je bila jedna od dvorskih dama tj. priležnica 100. cara Go-Komatsu-a, koji mu je vjerojatno bio otac,ali ga nije mogao priznati zbog carice i društveno-političke situacije. Osim toga,majka je prognana iz careva dvorca.

Već sa 5 godina majka ga je poslala u zen hram Kennin-ji u Kyotu. Već kao dijete bio je bistar i o tome periodu ima dosta anegdota. Ikkyu je živio u razdoblju Muro-machi(1333-1568) u kojem je vladao klan Ashikaga, a razdoblje je dobilo ime po ulici u Kyotu u kojem je bilo sjedište Ashikaga klana.

Umro je 1481. nakon što je za života postao cijenjen uspostavivši Zen naslijeđe koje traje do danas.

Naš duh –

No ako u zbilji

Nema ničeg takvog,

Kakvim bi to prosvjetljenjem

Trebali biti prosvjetljeni?

Slažeš li,

Pasti ćeš u pakao.

Što li onda čeka Buddhu,

Koji je izmislio

Stvari što ne postoje?

Ako čitave noći

Budete tražili

Put Buddhe,

Tražeći, ući ćete

U vlastiti duh

Duh ne može postati Buddha,

Tijelo ne može postati Buddha,

Jedino ono što ne može postati Buddha

Može postati Buddha

HIROMANTIJA

ČITAČ IZ DLANA

Bio je tek jedan od radnika na baušteli. Nije se isticao ničim od drugih. Dolazio bih među prvima na gradilište i odrađivao svoj dio posla bez mnogo vike. Popio bi svoju pivu, pojeo mesni sa kruhom, i nakon posla otišao kući. I tako zadnje dvije godine. Na svakom gradilištu bi radio isto, kao pomoćni zidar, po potrebi pomoćni tesar ili pomoćni armirač, ili pomoćni bilo što.

Nisam ništa više na njemu primjećivao sve dok nisu drugi primjećivali probleme na meni.

-Alo šefe, koji vam je danas? Nešto ste mi zabrinuti. – upucavali bi mi se radnici.

-Sve u redu, samo mi nastavite zidati.

Vraga je bilo u redu. Sve manje posla, lošija naplata, a meni glava sve dublje u brigama. Dok ide dobro, sve je dobro, a kada krene loše, gotovo kao lavina se ruši.

I tako jednoga dana sjedim ja sa svojim zidarima i dijelimo marendu. Pravim se da posao ide ko od pamtivjeka. Moja ekipa priča viceve o ženama. Ubi ih hrabrost. Da im koja priđe, uplašili bi se više nego da padnu sa vrha skele. Pričam i ja, onako nepovezano, da mi ne osjete strah. Sjedne Mate, a tako se taj pomoćni radnik za sve zvao, i pomalo šaljivo mi kaže:

-Ajde šefe da ti čitam iz dlana. Možda ti što dobro ugatam.

-Hajde Mate, pusti me na miru. Ni ciganka mi nije uspjela ništa lijepo pročitati.

Ali Mate je ostao uporan i ja mu pružim dlan, onako za zabavu ostalima. Vrti on moj dlan sa svojim grubim rukama. Vidi se razlika između inženjera i zidara, i to pomoćnog. Gleda on od ispod, sa strane, pipka prste, pažljivo promatra. Pa kaže.

-Sa ovom firmom nećeš imati sreće, ali ona slijedeća će biti super. Imati ćeš para i voziti veliko auto.

Nabrajao je dobrih pola sata što je bilo i što će biti. E, ono što se već desilo, rekao je istinu, a nije mogao znati. Ono što će se desiti, to neznam ni sam. Govorio je i dobro i loše, pa što bude. Svi oko nas u tišini su slušali. Pustili pive, sendviče, mistrije i fangle, pa slušaju sve što mi Mate govori.

-Ma reci ti meni Mate, - upitam ga ja, - ako ovako dobro čitaš iz dlana, kojeg vraga radiš ovdje na gradilištu. Mogao bi otvoriti neku firmicu, pa staviti turban na glavu i uz malo oglasa doće i tebi pare.

-Radio sam ja to šefe godinama. I bilo je dobro. – pripovjeda on. – Imao sam para, ali sam bio naivan. Nisam mogao govoriti ništa drugo nego što vidim u dlanu. I zbog toga nisam mogao spavati noćima.

-Valjda ljudi žele da im kažeš ono što vidiš?

-E moj šefe, nije to sve tako kako izgleda. – zamisli se Mate, pa nastavi. – Došla mi je jednom jedna žena. Dobrostojeća i zgodna. Nije imala više od četrdeset. Više je vrijedila roba na njoj nego sve što ću ja ikada steći ovdje na gradilištu. Čitam ja njoj iz dlana i vidim nevolju. Kažem joj onako uvijeno, da će joj neka bliska osoba uskoro zaleći zbog bolesti. A ona navali da joj kažem koja i što će se desiti. Na kraju sam joj morao reći da vidim da će uskoro ostati udovica. Ustade ona, plati koliko sam tražio i ode bez pozdrava.

Zamisli se Mate a mi ga gurkamo da nastavi.

-Što se desilo sa njom?

Moji zidari odmah ugledali mladu dobrostojeću udovicu kako se baca u zagrljaj našem Mati.

-Došla je nakon dva mjeseca. Sa velikim poklonom za mene.

Pogledamo se sa uzvikom odobravanja. Došla udovica do Mate, pa neka priča i dalje.

-Zahvaljuje mi, gotovo da me ljubi. Kaže, spasitelju moj. Ti si mi spasio život.

Znali smo da će priča imati sretan kraj. Smijemo se i hvalimo Matu kako je lukavo obrlatio žensku.

-Ma čekaj malo Mate, - upali se meni kliker, - pa ti si joj rekao da će ostati udovica a ona te obasipa sa poklonima. Ili si falio, ili je bilo nešto drugo u tome.

-Nešto drugo šefe. Ispričala mi je cijelu priču što joj se desilo. Prije nego li je došla do mene planirala se razvesti od muža. Nisu bili u dobre i tražila je da jo čitam što će se desiti sa brakom, a i pustim parama koje je on imao. Kada je čula da će on uskoro umrijeti, pričekala je sa razvodom. On je umro, a sve pare su ostale njoj.

-I, što je onda bilo?

-Ništa, od tada više ne čitam iz dlana.