U NAJTEŽIM TRENUCIMA

Kada ti je najteže, sjeti se mene

Bog

Postoje trenuci kada nam je teško u životu. Točnije rečeno, ti trenuci znaju potrajati pa postanu dani, mjeseci ili godine. To je vrijeme kada sami ne znamo što učiniti i kako se izvući iz teškoće. Očajni smo. Očekujemo da se oblaci otvore i da na plavom nebu pročitamo odgovor koji je nedvosmislen i jasan. Ali ti trenuci mogu postati milost koju trebamo a ne tražimo. To su najteži trenuci našeg života.

Trenutak kada je Krišna izrekao Bhagavad Gitu je bio jedan od tih teških momenata ljudske sudbine. Možete samo zamisliti dvije velike vojske jedna nasuprot drugih kako napeti iščekuju slijedeći korak protivnika. Sami životi su ulog u toj bitci. I pred sami početak, Arđuna odluči sa svojim vozačem bojnih kola malo bolje promotriti protiv koga će ratovati. I kad ugleda sva poznata lica, među kojima je bilo nebrojeno rodbine, on odustane od borbe, jer, kako reče Arđuna: Dragi moj Krišna, vidjevši moje prijatelje i rođake prisutne preda mnom s takvim borbenim duhom, osjećam da udovi mog tijela drhte, a usta mi se suše. Cijelo tijelo mi drhti, luk Gandiva mi klizi iz ruke, a koža mi se ježi i plamti. Sada ne mogu više stajati ovdje. Zaboravljam sebe i vrti mi se u glavi. Vidim samo uzroke nesreće, o Krišna, ubojico demona Kešija. Ne vidim kakvo dobro može proisteći iz ubijanja mojih rođaka u ovoj bitci, niti mogu, dragi moj Krišna, željeti nakon toga bilo kakvu pobjedu, kraljevstvo ili sreću. O Govinda, što za nas vrijede kraljevstvo, sreća, pa čak i sam život kada su svi oni za koje ih možemo željeti postrojeni na ovom bojnom polju? O Madhusudana, kada učitelji, očevi, sinovi, djedovi, ujaci, tastovi, unuci, zetovi i drugi rođaci, spremni ostaviti svoje živote i imovinu, stoje preda mnom, zašto bi ih želio ubiti, čak i ako me mogu ubiti? O održavatelju svih živih bića, nisam se spreman boriti protiv njih čak ni u zamjenu za sva tri svijeta, a kamoli za ovu Zemlju. Kakvo ćemo zadovoljstvo naći u ubijanju Dhritaraštrinih sinova? Ako ubijemo takve napadače, na nas će pasti teret grijeha. Stoga nam ne priliči ubijanje Dhritaraštrinih sinova i naših prijatelja. Što ćemo dobiti, o Krišna, mužu boginje sreće, i kako možemo biti sretni ako ubijemo vlastite rođake. O Đanardana, iako ovi ljudi, srca obuzetog pohlepom, ne vide ništa loše u ubijanju svoje obitelji ili sukobljavanju sa prijateljima, zašto bismo mi, koji vidimo zločin u uništavanju obitelji, vršili takva grješna djela? S uništenjem dinastije, uništava se vječna obiteljska tradicija i tako se preostali članovi obitelji odaju bezbožnosti. Kada u obitelji prevlada bezbožnost, o Krišna, žene u obitelji postaju zagađene, a zbog degradacije žena, o potomče Vrsnija, rađa se nepoželjno potomstvo. Povećanje nepoželjnog stanovništva sigurno je uzrok paklenog života i za obitelj i za one koji uništavaju obiteljsku tradiciju. Preci takvih degradiranih obitelji padaju, jer nuđenje hrane i vode predcima biva potpuno obustavljeno. Zbog zlodjela onih koji uništavaju obiteljsku tradiciju i tako uzrokuju rađanje nepoželjne djece, sve vrste društvenih projekata i obiteljskih dobrotvornih aktivnosti bivaju razorene. O Krišna, održavatelju ljudi, čuo sam od učeničkog naslijeđa da oni koji uništavaju obiteljske tradicije uvijek prebivaju u paklu. A joj, kako je čudno da se spremamo počiniti vrlo grešna djela. Podstaknuti željom za uživanjem u kraljevskoj sreći, namjeravamo ubiti vlastite rođake. Za mene bi bilo bolje da ne pružim otpor i da me naoružani Dhritaraštrini sinovi tako ubiju nenaoružanog na bojnom polju.

Nakon što je to rekao na bojnom polju, Arđuna je odložio svoj luk i strijele i sjeo na kola, uma obuzetog žalošću.

Arđuni nije bilo lako odlučiti se što uraditi u tom trenu. Boriti se ili ne. Pobjeći ili ubiti svoje rođake. Nije bila jednostavna odluka, ali upravo tada, kada se čovjek preda, otvara vlastito srce da dobije pravi odgovor. I zbog toga je izrečena Bhagavad Gita. To nije bio razgovor ugodni dvojice prijatelja uz čaj u pet popodne, već ozbiljne upute o životu na bojnom polju kada osjećaji bujaju a um je uznemiren.

Velike svjetske istine su se otkrivale u tim trenucima kada je bol izlazila iz dubine duše i maglila naš svijet. Isus je raspeće iskoristio da bi prenio poruku o vječnom životu. Budu je prvotni šok otkrivanja materijalnog svijeta potaknuo da pronađe istinu i prekid patnje kroz meditaciju. Današnje generacije bolje prihvaćaju poruke velikih lidera koji su poginuli ili ubijeni, poput Gandhija, Martina Luthera Kinga, Kennedyia, Lincolna. Ili su poput Mandele proveli 27 godina u zatvoru i kada je izišao nije osjećao mržnju u srcu prema ljudima koji su ga smjestili u tamnicu. Također je lakše stvoriti ikone od ljudi koji su patili ili umrli mladi.

Većina nas prolazi kroz takve momente života kada se sve čini besmisleno i bolno. Tada se javlja grč, ljutnja i bespomoćni plač. I onda, ako otpustimo te bolne i negativne emocije poput mržnje, ljutnje i gnjeva, dolazi nam odgovor. Dolazi nam utjeha. Netko to osjeti kao rame za plakanje najboljeg prijatelja, drugima same riječi objašnjenja se utisnu u um. To postaju naša malena otkrovenja koji nam daju snage i bolji smisao za daljnji život.

Često nam se desi bolest koja je došla od niotkud. Pitamo se zašto, zašto baš ja. Pokušavamo objasniti da se desio genski poremećaj, napad virusa, obiteljsko nasljeđe. I sve to ima smisla na nekom nivou. Objašnjavamo sebi razloge bolesti koristeći logiku i prethodna iskustva koja smo stekli u životu. I ponekada se i izliječimo. I nastavimo sa svojim životom dalje pokušavajući zaboraviti to teško iskustvo bolesti. Brišemo iz sjećanja bol i patnju. Ali oni ne nestaju, samo se prikriju.

Drugi način je prihvatiti odgovornost za vlastiti život. Stvarajući život, kao duša, mi kreiramo cijelu paletu iskustava koje nam treba da bi postali cjeloviti. U tom paketu koji se zove život, stvaramo i dobre i loše trenutke, sretne i tužne momente. Ali svi oni vode ka potpunom iskustvu jednog života. Kada nam bude teško, ponekad pokušavamo pobjeći. Nekima to privremeno i polazi za rukom. Ali zašto okrenuti leđa životu?

Tada nastupa zanimljiv moment. Krišna je Arđuni rekao da ustane i bori se. Ili preciznije, Krišna je rekao da izvrši svoju dužnost. Na taj način ga je motivirao i odagnao mu teške misli koje su ga sputavale pred bitku. Ali sam kraj Gite nam donosi još jedan preokret. Više nije bio bitan ni rat, niti dužnost jednog čovjeka već jednostavna predaja Bogu, kao izvoru svega što jest.

sarva-dharman parityajya 
mam ekam saranam vraja 
aham tvam sarva-papebhyo 
moksayisyami ma sucah

Ostavi sve vrste religija i samo se predaj Meni. Osloboditi ću te svih grešnih posljedica. Ne boj se.

Pogledavši strahu u oči, strah nestaje. Borimo li se protiv straha, mržnje ili boli, oni opstaju i bivaju sve jači. U najtežim trenucima, sjeti se tko si.

HAPPY

Because I’m happy, clap along if you feel like happiness is the truth

Pharrell Williams

Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan

Poznata dječja

Što je lako biti sretan. Pljesak ili dva, i evo nas. Stanje sreće čeka na nas. Malo zapjevamo, malo zaplešemo i zaboravimo na sve probleme koje nas tište. I onda dođe novo jutro i sve ispočetka. Jo-jo efekt nas prati cijeli život.

Da li zaista postoji stvarno stanje sreće? Da li je naša bit da smo prirodno sretni i zadovoljni samo zato što postojimo, ili moramo nešto „uraditi“ da bi bili sretni?

Smisao života jeste da budemo sretni.

Dalai Lama

Sreća je kada ono što misliš, što govoriš i što radiš su u skladu.

Mahatma Gandhi

Sreća je misaono stanje, a tu često vrludamo po putešesvijama poludjelog uma. Da bi bili istinski sretni moramo pomaknuti postojeću točku težišta od stanja gdje smo sada prema mjestu prave sreće. Postoje metode, treninzi, različite pouke od iskusnih ljudi kako dosegnuti to stanje uma. Da, stanje uma, jer treniranjem našeg uma možemo dosegnuti razinu kada smo uistinu sretni.

Sreća je izbor. Nitko drugi ne može odlučiti o vašoj sreći. Samo vi. Samo zato jer je naš sadašnji život pun misli, briga, raznih fizičkih aktivnosti koji nas zaokupljaju po cijeli dan, to izgleda teško. A to je i povezano s ljutnjom, strašću, pohlepom i povrh svega strahom. Teški osjećaji postaju toliko dominantni u našem životu da izgleda nemoguće pomaknuti se u stranu i pustiti sreću da uđe u naš život. Potrebno je vrijeme ili određeni napor da se zaustavi s tom vrstom navike da hranimo negativne emocije i stvorimo nove, bolje i zdravije navike i počnemo ispočetka s našim životom.

Da bi smo započeli sa liječenjem bilo bi dobro zaustaviti se za trenutak. I zašutjeti. Utišati um i jezik. Šutnja može biti bolna. Pokušajte se zaustaviti. Tijelo i um.  I samo dišite. Ne radite ništa. Opustite mišiće, kosti, cijelo tijelo. Oslobodite svoju dušu . Samo budite u trenu. To može biti teško, jer niste to radili već dugi niz godina. Djeca to znaju. Kada ste bili dijete i kada ste gledali u zvijezde, čudili ste se kako je svemir tako velik sa svim onim svjetlucavim majušnim zvjezdicama. Samo ste gledali u nebo, šutjeli, jednostavno bivali. Milijuni zvijezda i planeta trepere za vas. Aristotel je rekao da je to prvi trenutak kada su ljudi počeli razmišljati, i počeli pitati ono vječno pitanje: tko smo, odakle smo došli?

Jedan takav trenutak je melem za dušu. Naša duša je zagušena bukom svijeta. I mi smo krivi za to. Opijali smo se materijalnim životom. I zato što smo sada ovisni o takvom načinu postojanja, pokušavamo se izvući iz toga dodavanjem još više buke, više začina, više svega. To nije uspjelo nikome, pa neće ni vama. Druga opcija je da prihvatimo da je život takav i nastavimo sa našim malenim životom dalje, sve dok nas smrt ne rastavi od tijela. Ni to ne uspijeva. Samo stvaramo sve veću koloniju zombija. Nikakvo čudo da u posljednje vrijeme se sve više rade filmovi o zombijima i vampirima. Pa gdje su oni sretni filmovi.

Istu priču nam je Platon pripovijedao prije 2400 godina u svojoj alegoriji pećine. Opisao je to mjesto gdje ljudi žive okovani i ne mogu okrenuti svoje glave u stranu već sve što vide jesu njihove sjene na zidu. Oni percipiraju sav svijet kao sjenu. I komuniciraju kao sjena sa sjenom. I jednoga dana jedna osoba pobjegne iz tog zatvora i počne govoriti naglas: Ljudi, mi nismo sjene, mi smo nešto više. Drugi mu ne vjeruju i žele ga zaustaviti. Ubijte ga, viču. No, oni su samo sjene duše.

Da se vratimo na našu toliko priželjkivanu sreću. Ako ne znamo tko smo, kako možemo biti sretni. Svi učitelji su nam govorili da se prvo moramo probuditi iz dubokog sna da bi počeli živjeti. A prvi korak je utišati naš um.

Kad ugasimo tu buku počet ćemo čuti pravi zvuk. Zvuk naše duše. To je osvježavajuće. Kao najbolji wellness spa kojeg možemo zamisliti. Polako rastapamo slojeve lažnog ega kojeg smo gradili život za životom. I stojimo goli ispred sebe. U tom trenutku započinjemo razgovor s dušom, sa samim sobom. Taj trenutak je prekretnica u našem životu. Umjesto neuspjelog Sizifa, koji uporno gura ogromnu stijenu, bezuspješno životima, samo smo se predali i odjednom kamen je tu. Na vrhu planine. I možemo ga otkotrljati bez straha da će nam se išta desiti.

Svima nam je potrebno neko prekretnica u našem životu. Ali, moramo je potaknuti​​. Jedna druga povijesna osoba iz Grčke, Arhimed, je rekao: Dajte mi čvrsto mjesto na kojem ću stajati, i pomaknuti  ću zemlju.

Postoji način da budemo sretni. Postoje ljudi koji to jesu. Oni to znaju, za razliku od većine nas. U Bhagavad Gita Krišna je svom prijatelju Arđuni rekao: Samo pokušaj saznati istinu prilazeći duhovnom učitelju. Ponizno mu postavljaj pitanja i služi ga. Samospoznate duše mogu ti prenijeti znanje, jer su vidjele istinu. Postoji mnogo uzvišene duše oko nas, ali naš napor da se pokušava napraviti korak prema njima nas može učiniti sretnim. To je istina.

Na kraju 11. stoljeća, budistički učitelj Atiśa nam daje nekoliko uputa koje nam mogu pomoći na tom dugom putu od sreće.

Najveće postignuće je nesebičnost

Najveća vrijednost je samoovladavanje

Najveća kvaliteta traži služiti drugima

Najveća zapovijed je neprekidna svjesnost

Najveći lijek je potpuna praznina

Najveće djelovanje je ne prihvaćati svjetovni put

Najveće čudo je preobraziti strasti

Najveća velikodušnost je ne biti vezan

Najveća dobrota je miran um

Najveće strpljenje je poniznost

Najveći napor ne brinuti se o rezultatima

Najveća meditacija otpustiti um

Najveća mudrost je vidjeti kroz pojave

Atiśa