Duhovnost znači buđenje. Većina ljudi, iako toga
nije svjesna, spava. Rađaju se spavajući, žive spavajući, žene se i udavaju
spavajući, spavajući odgajaju svoju djecu, i umiru spavajući, a da se nikada ne
probude. Nikada ne upoznaju draž i ljepotu te stvari koju zovemo ljudskim
bivstvovanjem. Znate, svi mistici - katolici, kršćani, nekršćani, bez obzira na
to koju teologiju zastupaju, bez obzira na to koje su vjeroispovijesti - svi se
slažu u jednoj stvari: da je sve u redu, sve je u redu. Iako je svuda nered,
sve je u redu. Zaista čudan paradoks. Ali, na žalost, većina ljudi nikada ne
shvati da je sve u redu zato jer spavaju. Muči ih noćna mora.
Neki čovjek pronašao je orlovo jaje i stavio ga pod kvočku na svom seoskom
imanju. Zajedno s pilićima izlegao se i orlić, i odrastao je s njima. Cijeli
svoj život orao je radio isto što i pilići, misleći da je i on jedan od njih.
Kljucao bi po zemlji tražeći gliste i kukce. Kvocao je i kukurikao, mahnuo bi
koji put krilima i letio nekoliko metara po zraku.
Godine su prolazile i orao je ostario. Jednog dana vidio je iznad sebe, na
vedrom nebu, veličanstvenu pticu. Ptica je gracioznom dostojanstvenošću jedrila
po snažnim zračnim strujama i jedva da je koji put zamahnula svojim zlatnim
krilima.
Orao je gledao u nebo zadivljen. "Tko je to?" upitao je.
"To je orao, kralj ptica", reče kokoš koja je stajala do njega.
"On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji - mi smo kokoši." I tako je
orao živio i umro kao kokoš jer je mislio da je i on kokoš.
Prošle godine čuo sam na španjolskoj televiziji ovu priču o jednom
gospodinu koji je kucao na sinovljeva vrata. "Jaime", kaže,
"probudi se!" Jaime odgovara: "Ne želim ustati, tata." Otac
viče: "Ustani, moraš ići u školu!" Jaime kaže: "Neću ići u školu."
"Zašto ne?" upita otac. "Postoje tri razloga." reče Jaime.
"Prvo, zato što je to tako dosadno; drugo, zato jer me djeca zadirkuju; i
treće, zato jer mrzim školu." A otac odgovara: "Čuj, ja ću ti reći
tri razloga zašto moraš ići u školu. Prvo, zato što je to tvoja dužnost; drugo,
zato što imaš četrdeset i pet godina; i treće, zato što si ravnatelj."
Mislim da je Bertarand Russel rekao:"Svaka velika
ideja započinje kao blasfemija."
Sjeti se onih prelijepih Budinih riječi:
"Monasi i znanstvenici ne smiju prihvatiti moje riječi iz poštovanja, nego ih moraju analizirati na način na
koji zlatar ispituje zlato - rezanjem, struganjem, taljenjem."
Prije nego što krenemo u daljnju raspravu,
dopustite mi da vam ispričam jednu priču. Netko me je jednom pitao: "Kako
izgleda prosvjetljenje? Kako izgleda buđenje?” To je kao kad se jedan beskućnik
u Londonu spremao ići spavati. Tog dana je jedva uspio naći koricu kruha za
jelo. Došao je do nasipa na Temzi, gdje je obično spavao. Počelo je kišiti pa se
ogrnuo svojim starim, poderanim kaputom. Već je skoro zaspao kad se iznenada kraj njega zaustavi
jedan Rolls-Royce. Iz auta je izašla lijepa mlada dama i rekla mu: “Jadniče, zar
ste nakanili provesti noć ovdje na nasipu?" I klošar reče: "Da." Ona reče:"Neću
to dopustiti. Idete sa mnom u moju kuću, dobro ćete večerati i provesti ugodnu
noć."
Inzistirala je da čovjek uđe u auto. I tako su se
dovezli izvan Londona i došli do njezine vile koja je izgledala kao da je iz snova, okružena
velikim imanjem. Unutra ih je uveo glavni sluga, kome je dama rekla da se pobrine za čovjeka:
"James, smjesti ga u jednu od soba za poslugu, i lijepo postupaj s njime." I James
se pobrinuo za sve. Mlada dama se već bila skinula i htjela leći u krevet, kad se sjetila
gosta. Nabacila je nešto na sebe i odšetala se niz hodnik do njegove sobe. Vidjela je kako iz sobe
izlazi tračak svjetlosti, pa je nježno pokucala na vrata, otvorila ih i našla čovjeka
budnog. Upitala ga je: "Je li sve u redu, dobri čovječe. Je li večera bila u redu?"
"Nikada u životu nisam tako dobro jeo, gospođo." "Je li ti dovoljno toplo?" "Da, krevet je ugodan i
topao." I onda mlada dama reče: "Možda trebate nečije društvo. A, da se malo odmaknete?" I
ona krene prema njemu, on se pomakne i padne ravno u Temzu.
Ha! Ovo niste očekivali! Prosvjetljenje!
Prosvjetljenje! Probudite se. Kada budete spremni zamijeniti svoje iluzije za stvarnost, kada
budete spremni zamijeniti svoje snove za činjenice, sve ćete pronaći. Tada život konačno dobije
smisao. Život postaje lijep.
Želite li promijeniti svijet? Kako bi bilo da
započnete sa sobom? Kako bi bilo da vi budete preobraženi prije toga? Ali, kako
se to može postići? Opažanjem. Razumijevanjem. Bez vlastitog miješanja ili
suđenja jer ono što sudite ne možete shvatiti.
Netko mi je ispričao vic o Paddyju, Ircu iz
Belfasta. Paddy je hodao po ulici kad najednom osjeti pištoljsku cijev na
potiljku, i začuje glas: "Jesi li ti protestant ili katolik?" Peddy
je morao brzo razmisliti, a onda reče: "Ja sam Židov." Glas mu
odgovori: "Pa ja sam najsretniji Arapin u Belfastu!"
Jedan čovjek došao je k svećeniku i rekao:
"Oče, želio bih da odslužite jednu misu za mog psa." Svećenik je bio
ogorčen. "Kako to mislite, da odslužim misu za psa?" "Taj pas je
bio moj ljubimac", reče čovjek. "Volio sam tog psa i želio bih da
prikažete misu za njega." Svećenik reče: "Kod nas se ne prikazuju
mise za pse. Pokušajte kod onih dolje niže niz ulicu, oni su druge
vjeroispovijesti. Pitajte njih ako bi mogli imati obred za vas.” Dok je čovjek
izlazio reče: "Šteta. Zaista sam volio tog psa. Namjeravao sam ponuditi
milijun dolara za misu. A svećenik reče: "čekajte malo, pa niste mi rekli
da je pas bio katolik."
Veliki učitelji nas uče da je najvažnije pitanje na
svijetu: "Tko sam ja?"
Tranxu, veliki kineski mudrac izrekao je jednu
misao koja mi se toliko svidjela da sam je naučio napamet: “Kada strijelac gađa
lukom bez razmišljanja o nekoj posebnoj nagradi, koristi sve svoje vještine;
kada gađa kako bi osvojio mjedenu kopču, već je nervozan; kada gađa za zlatnu medalju, oslijepi,
vidi dvije mete, i izvan sebe je. Njegova vještina nije se promijenila, ali
nagrada mu podjeljuje pažnju. Stalo mu je do nagrade! Više razmišlja o pobjedi,
nego o gađanju i potreba za pobjedom lišava ga snage." Nije li to slika većine
ljudi? Kada nemate za što živjeti, posjedujete sve svoje vještine, na
raspolaganju vam je sva vaša energija, opušteni ste, ne brinete, nije važno da
li pobjeđujete ili gubite.
Ima jedna priča o učeniku koji je došao k učitelju
i rekao mu: "Možete li mi dati neki mudri savjet? Možete li mi reći nešto što će
me voditi na mojem životnom putu?" Bio je to dan učiteljeve šutnje, pa je uzeo list papira
i napisao: "Svjesnost." Kada je to učenik vidio, reče: "To je prekratko. Možete li mi to
malo pojasniti?" Učitelj je opet uzeo natrag listić i dopisao: "Svjesnost, svjesnost,
svjesnost." Učenik reče: "Dobro, ali što to znači?" Učitelj je opet uzeo taj listić i dopisao: "Svjesnost, svjesnost, svjesnost - znači svjesnost."
Neki kažu da na ovome svijetu postoje samo dvije
stvari: Bog i strah; ljubav i strah su jedine dvije stvari. Postoji samo jedno zlo ne
svijetu: strah. Postoji samo jedno dobro na svijetu: ljubav. Nekada je zovemo drugačije: sreća,
sloboda, mir, radost, Bog, kako bilo.
Kazao sam vam da je sv. Tereza Avilska rekla da joj
je Bog dao milost da se "odpoistovjeti"od sebe. Čujete djecu kako govore na taj način.
Dvogodišnji dječak kaže:
"Tommy je ujutro doručkovao." Ne kaže
"ja" iako je on Tommy. Kaže Tommy u trećem licu. Mistici se tako osjećaju.
"Otpoistovijetili" su se od sebe i u miru su. To je ta milost o kojoj
je sv. Tereza govorila. To je ono "ja" koje učitelji s Istoka naglašavaju
i pozivaju ljude da ga otkriju, a također i učitelji na Zapadu! Majstora
Echarta možete ubrojiti među njih. Nukaju ljude da otkriju "ja".
Znate li što će se dogoditi s vama ako se
poistovjećujete sa stvarima? Prilijepit ćete se na njih, brinut ćete se da te
stvari slučajno ne propadnu, i tada počinjete patiti. Na to sam mislio kad sam
vam ranije rekao: “Ako patite, onda spavate.” Želite li čuti koji je znak da
spavate? Evo ga: patite. Patnja je znak da nemate dodir s istinom.
Želite li biti sretni? Neprekidna sreća je
neuzrokovana. Prava sreća je neuzrokovana.
Vi me ne možete učiniti sretnim. Vi niste moja
sreća. Pitajte probuđenu osobu: “Zašto ste
sretni”, i reći će vam: “Zašto ne?”
Ne morate dodati ništa kako biste bili sretni,
morate nešto odbaciti. Život je lak, život je radostan. Teške su samo vaše
iluzije, težnje, pohlepa, nastojanja. Znate li od kuda dolaze te stvari? Iz
poistovjećivanja sa svakakvim etiketama!
Prvo što trebate napraviti je da dođete u dodir s
negativnim osjećajima kojih čak nisteni svjesni.
Drugi korak (u ovom programu od četiri koraka) je
da je taj osjećaj u vama, a ne u stvarnosti.
Mistici nam stalno pokušavaju reći da je sve u
redu. Stvarnost nije problematična. Problemi postoje samo u ljudskom umu.
U čemu bi bio problem? Nema problema. Vi stvarate
probleme. Problem je u vama.
Treći korak: nikada se nemojte poistovjećivati s
tim osjećajem. Taj osjećaj nema nikakve veze s “ja”.
U Bhagavat-Giti, hinduističkoj svetoj knjizi,
Krishna govori Arjuni: “Baci se u oganj bitke i stavi svoje srce pred
Gospodinove lotosove noge.” Divna rečenica.
Veliki Majstor Eckhart vrlo je lijepo rekao: “Boga
ne dosežete time što duši nešto dodajete, nego time što joj nešto oduzimate.”
Ne trebate ništa činiti da biste bili slobodni, trebate nešto odbaciti. Tada
ćete biti slobodni.
Četvrti korak: kako promijeniti stvari? Kako
promijeniti sebe? Uvijek želimo da se netko drugi promijeni da bismo se dobro
osjećali. Vi ste taj kome je potrebna promjena, vi ste taj koji mora uzeti
lijek. Ali vi i dalje ustrajno mislite: “Osjećam se dobro jer je svijet u
redu.” Krivo! Svijet je u redu jer se ja osjećam dobro. Svi mistici nam to govore.
Majstor Eckhart je rekao: “Nećete se spasiti (ili probuditi, zovite to kako želite) po svojim
djelima, nego po svojem bivstovanju. Nećete biti suđeni prema svojim djelima,
već prema onome što ste.”
Ostaje nam još jedno važno pitanje: poduzimam li išta
da se promijenim? Imam jedno veliko iznenađenje za vas, puno dobrih vijesti! Ne
morate učiniti ništa. Što više činite, postaje sve gore. Sve što morate učiniti
je da shvatite.
Ja sam OK, ti si OK. Jednog dana napisati ću
knjigu: Ja sam budala, i ti si budala.
Buđenje bi trebalo biti iznenađenje. Kada nešto ne
očekujete da se dogodi, a dogodi se, iznenađeni ste.
Ima jedna priča o učeniku koji je rekao svom guruu
da ide nekamo daleko u nadi da će postići prosvjetljenje. Svakih šest mjeseci
slao je svom guruu poruke kako bi ga izvještavao o svom napretku. Prvi
izvještaj bio je: “Sada razumijem što znači odreći se samog sebe.” Guru je
poderao poruku i bacio je u koš za smeće. Nakon šest mjeseci opet je dobio
poruku koja je glasila: “Sada sam postigao osjetljivost za sva bića.” Poderao
je i tu poruku. I onda je došla treća poruka koja je glasila: “Sada shvaćam
tajnu jednoga i mnogih.” I opet je ju poderao. I tako je to bilo godinama sve
dok jednoga dana poruke nisu prestale stizati. Nakon nekog vremena guru je
postao znatiželjan. Neki putnik išao je u taj daleki kraj gdje je učenik živio,
pa mu je guru rekao: “Pokušaj saznati što se dogodilo s tim čovjekom.” I konačno je dobio poruku od njega.
Pisalo je: “Zar je to važno?” kad je to guru pročitao, reče: “Uspio je! Uspio
je! Shvatio je! Napokon je shvatio!”
Evo još jedne priče. Jedan je vojnik na ratištu,
kad god bi vidio komadić papira, bacio pušku, pokupio papir i gledao u njega. Onda bi ga
pustio da odleti iz njegove ruke na zemlju. Zatim bi otišao nekamo dalje i ponovio istu
stvar. Njegovi suborci su to primijetili pa su rekli: “Izlaže se pogibelji. Potrebna mu je
pomoć.” I tako su ga poslali u bolnicu, i dali mu najboljeg psihijatra, ali činilo se da nema
nikakvih rezultata. Lutao je po bolnici i skupljao papiriće. Lijeno bi ih pogledao i pustio
da odlepršaju na pod. Na kraju su rekli:
“Moramo ga otpustiti iz vojske.” Pozvali su ga da
mu predaju otpusno pismo. Lijeno ga je uzeo u ruke, pogledao i uzviknuo: “To je to! To je
to!” Konačno je našao ono što je tražio.
Na Istoku se često kaže: “Oni koji znaju, ne
govore. Oni koji govore, ne znaju.”
U svojem znamenitom komentaru Boethieve De Sancta Trinitate, Toma Akvinski je napisao da postoje tri puta po kojima možemo doći do
poznaje Boga: 1) po stvaranju, 2) po Božjem djelovanju kroz povijest, i 3) po najuzvišenijem
znanju o Bogu - spoznaji da je Bog tamquam ignotum (spoznati Boga kao nepoznatoga). Najuzvišeniji
oblik govora o Presvetom Trojstvu je spoznaja da ne znamo. Pazite, ovo ne
govori istočnjački majstor zena. To je svetac kanoniziran od Rimokatoličke
Crkve, koji je stoljećima bio prvak među teolozima. Spoznati Boga kao
nepoznatog.
Na jednom drugom mjestu sv. Toma čak kaže da je
Boga nemoguće spoznati. Stvarnost, Bog, božanstvo, istina i ljubav su
nespoznatljivi. Čemu onda Sveto pismo? Ono je jedan putokaz, pomoć, a ne opis.
Činjenica je da je Bog svuda oko vas, ali vi Ga ne
vidite jer Ga “znate”. Zadnja prepreka na putu do Boga je vaš pojam Boga.
U onim poznatim razgovorima svete Katarine Sienske,
zapisano je da joj je Bog rekao: “Ja sam onaj koji jesam. Ti si ona koja nisi.”
Na istoku imamo jednu prispodobu za to: plesač i ples. Na Boga se gleda kao na plesača, a stvorovi su Božji ples. Ali, to nije kao da je Bog
veliki plesač a vi jedan mali plesač. A ne. Vi uopće niste plesač. Vi ste “plesani”! Jeste li to ikad iskusili?
Odreći se samoga sebe, umrijeti sebi, izgubiti
samoga sebe, znači shvatiti svoju narav. Kada to učinite, “pripadajuće” će nestati, izgubit će
se.
Još jedna iluzija je da to netko drugi može učiniti
umjesto vas, da to neki spasitelj, guru, ili učitelj može učiniti umjesto vas. Čak ni najveći guru na
svijetu ne može učiniti niti jedan korak umjesto vas. Sami ga morate učiniti.
Sveti Augustin je to tako lijepo rekao: “Sam Isus Krist nije mogao učiniti ništa za mnoge
od onih koji su ga slušali.” Ili da ponovim onu zgodnu arapsku poslovicu: “Kiša
je posvuda jednaka, ali uzrokuje da u močvari raste trnje, a u vrtu cvijeće.” Vi to morate učiniti. Nitko drugi ne
može vam pomoći. Vi ste taj koji mora probaviti svoju hranu, vi ste taj koji/koja mora shvatiti.
Nitko drugi to ne može shvatiti umjesto vas. Vi ste taj/ta koji mora tražiti. Nitko
ne može tražiti umjesto vas. I ako je ono što tražite istina, onda to vi morate učiniti.
Ne možete se ni na koga oslanjati.
Sljedeća iluzija je da izvanjski događaji imaju moć povrijediti vas. Nemaju. Vi ste taj koji/koja im dajete moć da vas povrijede.
“Magarac na kojeg se uspneš i na kojem jašeš do kuće,
nije sredstvo s kojim ulaziš u kuću. Pojmove koristite da biste tamo mogli stići,
a onda sjašite i idete iznad toga, s onu stranu pojmova.”
Nekada je najbolja stvar koja nam se može dogoditi
da se probudimo u stvarnosti, da nas pogodi neka nesreća jer tada se okrećemo
vjeri.
Zadnje što možemo saznati o Bogu je to da saznamo
da ne znamo. Naša tragedija je u tome što previše znamo. Mislimo da znamo, to je naša tragedija, i
zato ništa ne otkrivamo. činjenica je da je Toma Akvinski (koji je bio ne
samo teolog, nego i veliki filozof) nekoliko puta ponovio: “Sav napor ljudskog uma ne
može nam pomoći da shvatimo bit jedne muhe.”
Neki je guru pokušavao objasniti masi kako ljudi
reagiraju na riječi, hrane se rije_ima i žive od riječi, radije nego da žive u
stvarnosti. Jedan čovjek je ustao protestirajući: “Ne slažem se s time da riječi
toliko utječu na nas.” Guru mu reče: “Sjedni dolje, kurvin sine.” čovjek, izvan
sebe od bijesa, odvrati: “Nazivaš se prosvijetljenom osobom, guruom, učiteljem,
ali trebao bi se sramiti.” Guru tada reče: “Oprostite mi, gospodine, zanio sam
se. Molim vas da mi oprostite. Pogriješio sam. Zaista mi je žao.” čovjek se
napokon smirio. I tada guru reče: “Trebalo je samo nekoliko riječi da se
razbjesnite, i trebalo je samo nekoliko riječi da se smirite, zar ne?” Riječi,
riječi, riječi, riječi. Kako nas samo mogu zarobiti ako ih ne upotrebljavamo
pravilno.
Prije prosvjetljenja ponekad sam bio potišten; poslije
prosvjetljenja opet sam ponekad potišten.
Kako savladati zlo? Ne borbom, nego shvaćanjem.
Nestat će kada ga shvatite.
Koliko ljudi provede život hraneći se jelovnicima,
a ne hranom? Jelovnik je samo pokazatelj za nešto što se nudi. Želite pojesti
odrezak, a ne riječi.
Jedina tragedija na svijetu je neprosvjećenost; to
je izvor svega zloga. Jedina tragedija ovoga svijeta je nedostatak budnosti i
svjesnosti. To je uzrok straha, a iz straha se rađa svako zlo.
Smrt nije nikakva tragedija. Umiranje je divno; užasno
je samo za one koji nikada nisu shvatili život. Smrti se bojite samo ako se
bojite života. Samo mrtvaci se boje smrti. Živi ljudi se, međutim, ne boje
smrti.
Uvijek sa sebe skidamo naslage kako bismo mogli
biti potpuno živi i uskrsli svakoga trenutka. Mistici, sveci, i drugi, jako se
trude ne bi li probudili ljude. Ako se ne probude uvijek će imati te manje
bolesti kao što su glad, ratovi i nasilje. Najveće zlo su ljudi koji spavaju,
neprosvijetljeni ljudi.
Nemojte tražiti od svijeta da se promijeni -
promijenite prvo sebe. Tada ćete dobiti dovoljno dobar pogled na svijet da
budete sposobni promijeniti što god smatrali nužnim da se promijeni.
U čemu se sastoji promjena samoga sebe? Više puta
sam već to opisao s toliko puno riječi, ali sada ću to raščlaniti u male dijelove.
Prvo: uvid. Ne napor, ne stvaranje navika, ne ideali.
Ima još jedan važan zadatak - shvaćanje.
Ono čime se ja bavim jest rak - nedostatak svjesnosti i
dodira sa stvarnošću.
Evo jedne zgodne priče. Potječe od jednog istočnjačkog
mudraca, ali ne mogu se sjetiti kojega. Kao što je to slučaj i s Biblijom,
ni ovdje autor nije važan. Važno je ono što je rečeno. “Ako oko nije prekriveno, vidimo. Ako
uho nije začepljeno, čujemo. Ako nos nije začepljen, osjećamo miris. Ako usta nisu začepljena,
osjećamo okus. Ako um nije zatvoren, rezultat je mudrost.”
Sjećam se jednog svećenika kojeg sam upoznao u
Chicagu dok sam tamo studirao. Govorio nam je: “Znate, imao sam sve informacije
koje sam trebao. Znao sam da me alkohol ubija, i vjerujte mi, alkoholičara ništa
ne može promijeniti - čak ni ljubav prema ženi i djeci. Voli ih, ali to ga ne
može promijeniti. Ja sam otkrio jednu stvar koja me je promijenila. Jednog dana
ležao sam u jarku. Kišilo je. Otvorio sam oči i vidio sam da me to ubija. Vidio
sam to i poslije toga nikada više mi se nije javila želja da okusim alkohol. U stvari,
od tada sam čak i popio koji put, ali nikada toliko da mi naškodi. Mogao sam to
učiniti i ipak to nisam mogao učiniti.” To je ono o čemu govorim: svjesnost. Ne
informacije, nego svjesnost.
Jedan moj prijatelj koji je previše pušio rekao mi je:
“Znaš, ima puno viceva o pušenju. Govore nam da duhan ubija, ali gledaj stare
Egipćane - mrtvi su, a nitko od njih nije pušio.” Jednoga dana počele su tegobe
s plućima i otišao je u Bombay na institut za istraživanje raka. Liječnik mu je
rekao: “Patre, imate dvije sjene na plućima što znači da možda imate rak. Morat
ćete ponovno doći za mjesec dana.” Poslije toga više nikada nije taknuo
cigarete. Prije je znao da bi ga to moglo ubiti, sada je svjestan da ga to može ubiti. U tome je razlika.
Često kažem ljudima da moraju prvo umrijeti ako žele
zaista živjeti.
Mnogi od vas ne žele vidjeti stvarnost. Ne želite
razmišljati o smrti. Ljudi ne žive - većina vas ne živi -samo održavate tijelo
na životu. To nije život. Niste živi dok god vam ne postane potpuno nevažno
jeste li živi ili mrtvi. U tom trenutku počinjete živjeti. Kada budete spremni izgubiti
svoj život, naći ćete ga. Ali ako čuvate svoj život, mrtvi ste.
Život je za kockare, zaista jest. O tome je Isus
govorio. Jeste li spremni riskirati? Znate li kada ćete biti spremni riskirati?
Kada otkrijete da to što ljudi nazivaju životom u stvari nije život.
Da biste mogli stići u zemlju ljubavi morate proći kroz
muke umiranja, jer voljeti ljude znači umrijeti potrebi za ljudima i biti
potpuno sam. Kako uopće stići tamo? Neprekidnom svjesnošću, neizmjernom
strpljivošću i suosjećanjem koje biste imali za ovisnika o drogi, te
razvijanjem ukusa za dobre stvari u životu kojim ćete se suprotstaviti žudnji
za drogom.
Svijet ne boluje od nedostatka religije kako je obično
shvaćamo, nego boluje od nedostatka ljubavi, nedostatka svjesnosti. A ljubav se stvara
svjesnošću i nikako drugačije, nikako drugačije.
Svako dijete ima Boga u sebi. Naši pokušaji da
formiramo dijete pretvorit će Boga u vraga.
