PJESMA PROBUĐENOG ČOVJEKA

PJESMA  PROBUĐENOG ČOVJEKA

NAJSRETNIJI SU LJUDI KOJIMA JE SVO BLAGO U SRCU

Ova se priča desila davno, a možda i nije. Čuo sam je više puta u raznim prigodama, i na raznim mjestima. Možda će vam se učiniti da ste je već čuli, pa me zato ne krivite. Ljudi često izostave prava imena i zamjene ih sa njima poznatima da bi potvrdili i učvrstili značenje same priče. Ni mnogobrojne kićene riječi koje se dodaju da bi sve izgledalo ljepše, glamuroznije ili dramatičnije ne umanjuju vrijednost, ili da kažem drugim riječima, istinitost, samog događaja koji se desio, recimo, nekada davno u dalekoj zemlji koja se tada zvala, a možda se zove i sada, zemlja Avanti.

U njoj je živio jedan čovjek, za ondašnje prilike dovoljno bogat da je bio dobro poznat većini stanovnika te zemlje. Još kao mlad čovjek zgrnuo je veliko bogatstva da sebi i svojoj obitelji izgradi prekrasnu kuću na vjerojatno najljepšem brdu sa kojeg se širio pogled u daljine preko mora, iza otoka, preko kojih se sunce prelijevalo kasno uvečer. Taj pogled je tom čovjeku, bio uz sjaj blaga koje je zgrnuo, najljepše što je ikada doživio u svom životu. Kako je sunce mijenjalo svoju boju od sjajnog zlata do rumenih obraza nevine djevojke njegovo bi srce raslo. Rastao bi i njegov ponos jer svakim zalaskom sunca on bi bivao sve bogatiji i bogatiji. Uz to je išao i sve veći ponos jer on je bio vlasnik najljepšeg pogleda zemlje Avanti i najveće kese novca koja je tako umirujuće zveckala u njegovim rukama. Kada se kao još mladac obogatio odlučio je pronaći ženu uz koju bi proveo cijeli život. Njegovi roditelji nisu imali novca i živjeli su u nedalekom selu pa mu sa svojim obiteljskim vezama nisu mogli ni pomoći. Ali on je imao mnogo bolje veze. Izvadio bi onu zveckavu kesu i stavi na stol. Pogledao bi kako su se oči caklile svima u prostoriji. U tom trenu svi su ga poznavali i tapšali po ramenu. On je bio njihov heroj koji se iz nepoznatog seljačkog sina premetnuo u bogatog trgovca. I u jednoj takvoj večeri pune divljenja i vina pronađe naš čovjek ženu svog života. I ona je bila iz dobrostojeće trgovačke obitelji, koja je, istini za volju, davno bila vrlo bogata ali su se vremena promijenila i osim starog ugleda malo je još novca ostalo u njihovim kesama. Njezin otac, a poslovni partner našeg novopečenog bogataša, je bio dovoljno lukav da uz vreće brašna, soli i raznih začina uvali i jednu vreću kostiju, kako je on od milja zvao svoju kćer. Ne bi bilo pravedno reći da je djevojka bila ružna. Imala je čaroban osmjeh, skladno tijelo i nevinu lukavost koju je valjda naslijedila od oca. Da je koje kilo teža platio bih ti duplo više, - vikao je naš budući mladoženja, na što su se svi glasno nasmijali i ispili još i još vina.

Svadba je bila za pamćenje. Pozvani su svi ljudi u državi koji su nešto značili, a oni drugi su u redovima čekali da bi vidjeli mladu i mladoženju kako u kočijama prolaze gradskim trgom. Pogledajte joj haljinu, vikali su; koliko samo cvijeća ima; koliko ono konja vuče kočiju. Nakon ceremonije vjenčanja svi uzvanici su se uputili u najveću gradsku dvoranu. Stotine, a možda i tisuće, dugo je vremena prošlo da bi se znao pravi broj, nazdravljali su mladencima ispijajući vino i jedući najbolje delicije koje su pripremili kuhari. Mladenkin otac je sjao i možda je upravo on popio najviše pa se nije ostatak večeri naplesao. Neki su mi ljudi rekli da je upravo to njegovo pijančenje bilo kobno za moždani udar koji je dobio nedugo nakon vjenčanja. Ubrzo je jadan i umro, ali sa osmjehom na licu jer je takoreći pred smrt napravi najbolji posao u životu i prodao svoju vreću kostiju uz najbolju zaradu. Ostali uzvanici su pjevali, plesali, pili i jeli do pred zoru kada su se mladenci povukli u svoju sobu. Nemojte misliti da se naš junak raspametio i nemilice potrošio svo svoje blago za jednu večer. Provrtio je on sve troškove više puta unaprijed i znao je koliko ga košta svaki zalogaj i gutljaj pozvanih, a moram priznati bilo je i nepozvanih gostiju. Mladenci su dobili i velike poklone, više kao zalog dobrom budućem poslovanju nego iz ljubavi poštovanja prema slavljenicima. Sve u svemu, pir je dobro prošao.

Prošle su godine i mladi bračni par je izrodio djecu. Neki kažu troje a neki spominju i mnogo više, ali ostavimo te brojeve po strani. U svakom slučaju tu su bila i djeca koja su rasla uglavnom uz majku koja se napokon nešto udebljala i postala prava majka i gospodarica kuće. Kada bi ona prošla u svojim širokim haljinama sve sluge su se pokorno klanjale, prvenstveno iz straha od oštrih riječi a ponekad i štapa gospodarice. Ubrzo po vjenčanju mlada je prihvatila sve običaje nove kuće: budi čvrst prema slugama i održavaj disciplinu. Osim discipline ona je preuzela i kućnu kasu koju joj je muž prepustio. On je i dalje često putovao i trgovao sa svima gdje je vidio da može dobro zaraditi. Sa vremena na vrijeme je navraćao kući i što je istina, supruga ga je dočekivala kao nekog kralja, tako da je mladi trgovac sa radošću ostavljao sav višak novca koje je zaradio svojoj vjernoj ali ne pretjerano lijepoj ženi. Da budem iskren, ona je dobro vodila kućanstvo jer je to naučila od pokojnog oca i vještog muža. Kuća je cvala i bivala svaki put kad bi se njen muž vratio sa puta sve ljepša i raskošnija. I dalje bi se on znao zavaliti na visokom balkonu uvečer i gledao zalazak sunca, ali ovaj put sa svojom ljepšom polovicom.

I sve je išlo kao po loju, glatko i jasno. On je naporno radio i gomilao bogatstvo, ona je sve to dobro čuvala i brinula se o djeci i domu. On je stekao ugled poštovana čovjeka u cijelo zemlji, koji nije bogzna što davao novca sirotinji i potrebitima, ali zveckava kesa je privukla mnoge ulizice i gladne, ne hrane, već slave i moći. Možda bih prije rekao da je strahopoštovanje prema novcu to što ga je uzdiglo na visoke trgovačke položaje. Kada bi mu se ljudi klanjali više su se bojali što će on tako bahat i prkosan učiniti nego što su ga cijenili, a voljeli nimalo. I vlastita djeca su rađe izbjegavali kontakt sa ocem nego slušala njegova hvalisanja o uspješnom poslu koji je obavio tako što je prevario sve druge trgovce. A to varanje samo mu je više stvaralo neprijatelje među kolegama ma koliko bili oni bogati. Kada im je trebao i oni su se smješkali prema njemu i hvalili njegovu umješnost ali iza leđa su smišljali kako da mu vrate milo za drago nekom drugom prilikom. I sve u svemu, išlo je glatko, bar izvani gledajući. Ali se kuhalo, malo pomalo.

Vrijeme je okrutno prema svima, pa i prema najbogatijima. Mogu vas mimoići i bolest i siromaštvo, ali vrijeme, to beskrajno neuhvatljivo vrijeme, nema toga tko mu je pobjegao. Ali to razigrano vrijeme ne pogađa svakoga na isti način. Nije to samo čekaš da se desi i evo ga, već se vrijeme poigrava sa nama i uvijek nas nekako iznenadi, kao da smo mi prvi koje je izigralo.

Tako je još jedne večeri bogati trgovac iz zemlje Avanti sjedio na svojemu balkonu i gledao zalazak sunca. Bilo je prekrasno kao i uvijek. Možda je u tom času posumnjao da će mu to biti posljednji pogled koji će mu pružiti toliko traženi užitak spajanja sunca sa morem. Možda je barem na tren posumnjao na neumitnu igru vremena i sudbine koje su promiješale njegove karte i stavile na stol gubitnu kombinaciju. U trenutku kada je posljednja zraka sunca utonula u more i on je sklopio oči u udobnom naslonjaču i slatko zaspao.

Probudilo ga je prohladno jutro. Neki čovjek je pokucao na vrata. Donijeli su mu pismo da je sav tovar koji je nestrpljivo čekao pao u ruke razbojnika a svi ljudi u karavani su pobijeni. Svoj bijes još nije stišao kada su u glavnu prostoriju upali vojnici sa poreznikom. Samo su mu pružili papir sa službenim pečatom i dok je on sa nevjericom čitao optužnicu nepoznati ljudi su odnosili iz njegove kuće svo vrijedno pokućstvo. U tren sve je bilo prazno osim razbijene stare stolice na koju je omamljen sjeo držeći se za glavu. Dozivao je ime svojih slugu, svoje žene i djece ali nitko se nije javljao. Samo je na vratima kuhinje stajala stara polugluha kuharica. Gospodarica i djeca su rano jutros otišli sa kočijama, rekla je da se više ne vraćaju. O, zar i ona. Pojurio je u sobu gdje je držao sav novac ali sef je bio prazan, bez ijednog novčića. Samo je ona znala gdje je novac, samo ona, o ta prokleta. Zavijao je poput ranjenog vuka koji nije moga ni bolesnog zeca sustići. Svi su pobjegli daleko od njega. I odnijeli sve, sve što je imao. Svo njegovo blago što je sticao mukom i teškim radom. Samo njegovo blago, i ničije više. Ti prokleti razbojnici, poreznici, prokleta nezahvalna rodbina. Otrčao je na svoj balkon sa prekrasnim pogledom i vikao, vikao iz sveg glasa: pokraden sam, u pomoć, pokraden sam. Nitko se nije javio. Samo su bezbrižne ptice pjevice cvrkutale u obližnjem gaju. A on je plakao od očaja. Posve sam na balkonu sa najljepšim pogledom u cijeloj zemlji Avanti.

Ujutro je napustio kuću i posve sam otišao u divljinu prekrasne zemlje Avanti.

Uzeo je staru odjeću koju je nosio konjušar i umornim korakom prelazio brda besciljno lutajući od sela do sela. Ispraznila mu se duša, govorio bi sam sebi. Niti jednim korakom mu nije bivalo lakše niti je osjećao da mu je ikakav cilj bliže. Jeo bi ono što bi nalazio uz cestu ili bi mu ljudi iz samilosti davali. Nije pitao za hranu jer što će praznom čovjeku hrana, što čemu novci, odjeća ili obitelj. Prolazilo je vrijeme i on je gotovo cijelu zemlju obišao ne tražeći ništa. Ponekad bi ga prepoznali iako je sada zarastao i nosio razderotine od odjeće. Onda bi ga ljudi gađali kamenjem ili drvljem jer su se sjećali da je to onaj trgovac koji ih je prevario jednom ili više puta i podvalio im lošu hranu ili preskupo prodao jeftine proizvode. Sa svakim udarcem seljani bi slavili i vraćali dio duga. On bi krvav nastavio dalje bez imalo volje da im se suprotstavili ili objasni što mu se desilo. Istini za volju, nikoga nije ni bilo briga već bi ga vidjevši onakva jadna sa još većim žarom i užitkom uzimali kamenje i udarali, udarali. Nek im je protivnik polumrtav, nek mu krv curi niz vrat, nek je jadan, jadniji od njih. Neka vidi kako je biti na dnu, prevaren i opljačkan. Udri, vikali su i svaki pogodak slavili poput rođenja novog djeteta. Krv za krv. Njihovu sramotu za njegov poraz. Ali velika je zemlja Avanti i u njoj ima mnogo sela i gradova gdje je naš propali trgovac kupovao i prodavao robu. Mnogi ljudi su ga znali i mnogima se zamjerio. I mnogo udaraca je primao a niti jedan ga nije zabolio. Jer što ima boljeti šuplja stvora. Bez duše, bez ljudskosti, samo vreća kostiju i krvi koja curi.

Dugo je vremena prošlo i puno udaraca je palo, i on je podigao polako svoju bradatu glavu došavši do kraja zemlje. Sunce je taman počelo mijenjati boju i dodirivati daleke obale svojim dugim zrakama. Ptice su svojim krilima lelujale boje neba.  Sjeo je na žal i prvi put nakon dugog vremena suza je umjesto krvi kliznula niz lice. Pustio je glas i zapjevao tihu pjesmu.

Moji neprijatelji nisu moji neprijatelji, niti su mi neprijatelji ni svi bogovi, niti moje tijelo, planete ili vječno vrijeme. Moj um je uzrok sreće i nesreće i baca me u vječni kotač materijalnog života. Taj moćan um uzrokuje moju povezanost sa ovim svijetom. Tako ponekad pomislim da uživam a ponekad da patim a ništa se stvarno ne mijenja. Moj um poput zrcala reflektira ovaj svijet. Ali ako je um savršeno miran što još trebam učiniti da bih se izbavio? A ako mi um divlja zar nije sve uzaludno?  Sva čula su pod kontrolom uma i onaj tko um kontrolira taj postaje gospodarom čula. Ukoliko ga ne kontroliram i tako uznemirim svoje srce, svi postaju moji neprijatelji i svugdje tražim grešku.  Preći ću nepremostiv ocean neznanja i položiti svoj um pred Gospodarem sviju čula.

Tako je zapjevao čovjek iz pokrajine Avanti, odbacio svu odjeću i otišao daleko. Vrlo daleko. I možda se više nikada nije vratio.

ALL THINGS MUST PASS

Sunrise doesn't last all morning
A cloudburst doesn't last all day
Seems my love is up and has left you with no warning
Its not always going to be this grey

All things must pass
All things must pass away

Sunset doesn't last all evening
A mind can blow those clouds away
After all this, my love is up and must be leaving
Its not always going to be this grey

All things must pass
All things must pass away
All things must pass
None of lifes strings can last
So, I must be on my way
And face another day

Now the darkness only stays the night-time
In the morning it will fade away
Daylight is good at arriving at the right time
Its not always going to be this grey

All things must pass
All things must pass away
All things must pass
All things must pass away

DUGINI RATNICI

Kada Zemlja postane bolesna i kada ribe i životinje počnu umirati, doći će pleme ljudi sastavljeno od svih naroda, svih uvjerenja i boja, i pretočit će svoju vjeru u djela, ane samo u riječi, i zemlja će ponovo biti zelena i sklad će se vratiti na naš planet. Ta braća i sestre će živjeti u Harmoniji sa Majkom Zemljom i govorit će o Ljubavi i biti će Liječnici sve Djece Svijeta koja će naučiti živjeti kao Braća i Sestre ove Zemlje. Zvati će se “Dugini Ratnici”, zaštitnici prirode.

PRIČE

POUČNE PRIČE

Kutija poljubaca

Početak priče ide daleko u prošlost kada je otac kaznio svoju petogodišnju kćerkicu jer je izgubila neku vrlo dragocjenu stvar. Novca je u tom vremenu bilo vrlo malo. Bilo je božićno vrijeme. Sljedećeg jutra je djevojčica donijela mali poklon i rekla: “Tata, to je za tebe.”
Tati je bilo vrlo neugodno, ali kada je otvorio kutiju i vidio, da unutra nema ničega, jako se naljutio.

Kćerkicu je prekorio: “Zar ne znaš ako nešto pokloniš, očekuje se da se u kutiji nešto i nađe?” Djevojčica ga je žalosno pogledala i suznim očima rekla: “Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe.” Tata je bio ganut.
Kleknuo je pred kćerkicu, jako je zagrlio i zamolio za oprost. Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvijek, kada se osjećao izgubljeno i očajno, otvorio ju je i iz nje uzeo jedan nevidljivi poljubac i sjetio se ljubavi koju je kćerka spremila unutra. Svatko od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju prijatelji, djeca, Bog… Ne postoje važnije stvari koje bi mogli dobiti…

Razgovor s Bogom

Usnuo sam san da razgovaram s Bogom.

“Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog.
“Ako imaš vremena” rekoh.
Bog se nasmiješi.
“Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?”
“Što te najviše iznenađuje kod ljudi?”

Bog odgovori:
“Što im je djetinjstvo dosadno.
Žure odrasti,
a potom bi željeli ponovno biti djeca.
Što troše zdravlje da bi stekli novac,
a potom troše novac da bi vratili zdravlje.
Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti,
zaboravljajući sadašnjost.
Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti.
Što žive kao da nikada neće umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.”

Bog me primi za ruku.
Ostadosmo na trenutak u tišini.
Tada upitah:
“Kao roditelj,
koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?”

Osmjehujući se, Bog odgovori:
“Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voljeti.
Da nauče da nije najvrjednije ono što posjeduju,
nego tko su u svom životu.
Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima…
Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima,
nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi
da se duboko povrijedi voljeno biće,
a potom su potrebne godine da se izliječi.
Da nauče opraštati tako da sami opraštaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole,
ali to ne znaju izreći, niti pokazati.
Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće.
Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar,
a vidjeti je različito.
Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima…
a ipak ih voli.
Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste.
Moraju i sami sebi opraštati.”
Ljudi će zaboraviti što si rekao.
Ljudi će zaboraviti što si učinio.
Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.”

Autor nepoznat

10 dječjih zapovijedi

1. Moje ruke su male: ne očekujte savršenstvo dok spremam krevet, crtam ili bacam loptu.
2. Moje su noge kratke: usporite kako bih vas mogao stići.
3. Moje oči nisu vidjele svijet kao što su vaše: pomozite mi da otkrijem svijet. Nemojte me sputavati.
4. Kućni posao neće pobjeći. Ja neću još dugo biti malen – nađite vremena za igru sa mnom.
5. Ja sam vaš poseban dar, tako sa mnom i postupajte.
6. Trebam vašu podršku dok rastem. Nemojte mi prigovarati i kažnjavati me. Zapamtite – možete prigovarati mojim postupcima bez da prigovarate meni.
7. Pružite mi slobodu samostalnog odlučivanja. Dopustite mi da pogriješim kako bih mogao naučiti iz vlastitih pogrešaka. Tako ću jednog dana biti sposoban donositi pravilne odluke.
8. Nemojte se bojati otići bez mene na vikend. Potreban vam je odmor od mene, a i meni od vas. To je također odličan način da mi pokažete kako ste si međusobno važni.
9. Znam da je to teško, ali nemojte me uspoređivati s mojom braćom i sestrama ili s drugom djecom.
10. Nemojte raditi stvari umjesto mene. Tada osjećam da način na koji ja to radim nije dovoljno dobar i razočarava vas.

Zapamtite: volim vas više od svega. Vi ste moj svijet i sve što učinite ili ne učinite ostavlja trag u mome srcu.

Jedna žica

U nekim intenzivnijih trenucima života, kad stvari baš i ne idu onako kako zamišljamo, planiramo i priželjkujemo, ili ne idu željenom brzinom, treba se sjetiti priče o Niccolu Paganiniju. Taj je violinski virtuoz oduševljavao publiku svojim maestralnim umijećem, ali i fantastičnim duhom te sjajnim improvizacijama. Na jednom koncertu, kaže priča, pred punom dvoranom, izvodio je jedno prilično teško djelo. Okružen cijelim orkestrom, uživao je u vlastitoj izvedbi kad mu je u predposljednjoj skladbi koncerta pukla struna na violini. Na licu mu se pojavilo iznenađenje i iako vidno ljut, nastavio je izvedbu bez prestanka, sjajno improvizirajući. Za nekoliko trenutaka pukla je i druga struna. Nedugo nakon nje i treća. Sada su tri strune visjele s majstorove violine dok je on i dalje nezaustavljivo privodio izvedbu kraju, svirajući samo na jednoj, jedinoj žici.

Život je kao šalica kave. Ponekad gorka, ponekad slatka, no najvažniji je sastojak osoba s kojom ste ju odlučili podijeliti.

Po završetku je publika skočila na noge, dajući ovacije sjajnom umjetniku, još žešće plješćući njegovoj hladnokrvnosti, snalažljivosti i improvizaciji te dovršenoj izvedbi u uvjetima kada to gotovo nije bilo moguće. Nakon što su se ovacije stišale, Paganini je zamolio publiku da sjedne i iako su svi znali da ne mogu očekivati bis, poslušno su se vratiti u svoja sjedala. Paganini je podigao violinu tako da ju cijela publika može vidjeti, klimnuo glavom dirigentu i uz mig publici započeo svirku uz povik ‘Paganini i jedna žica!’.

Na svom je jednožičnom Stradivariju odsvirao završnu skladbu koncerta dok je publika u čudu promatrala kako se pred njihovim očima nemoguće u zanosu duha pretvara u moguće.

Prisjećajući se ove priče, shvatimo da naši životi, ma koliko ispunjeni problemima, brigama, razočaranjima i svim ostalim ‘ugodnim’ popratnim pojavama ne moraju to biti.

Provodimo većinu vremena koncentrirajući se i brinući za žice koje su popucale. Žice koje ne možemo istog trenutka popraviti i promijeniti. A zaboravljamo da uvijek postoji barem jedna žica koja je još ispravna. Uvijek postoji bar jedna ispravna žica koje se vrijedi prihvatiti, s kojom vrijedi improvizirati.

Jer i jedna žica je dovoljna za stvaranje predivne glazbe života. Stoga, mislite li da vam je teško, uhvatite se za onu jednu čitavu žicu u sebi i skladajte svoju melodiju koja će vas uzdići do neslućenih visina i izazvati ovacije.
Vaše vlastite ovacije samima sebi, znajući da ste nemoguće u zanosu duha i srca pretvorili u moguće…

Ključevi života

“Kako i zašto dolazi do toga da školjka proizvodi biser? Kao prvo, to je zrno pijeska koje je prodrlo u školjku i predstavlja teškoću za nju, nervira je.
– Ah – kaže ona sebi – kako se osloboditi ovoga? Grebe me, nagriza me. Što ću raditi?
I evo je gdje se sabira, meditira… do dana kada shvati da se neće moći nikada osloboditi tog zrna pijeska, već da ga može obraditi na takav način da ono postane glatko, sjajno i oblo. I kada joj to uspije, ona je sretna.
– Ah, savladala sam jednu teškoću! – kaže sebi.
Tisućama godina, biserna školjka naučava čovječanstvo, ali ljudi nisu shvatili lekciju.
Koja je to lekcija? Da, ako uspijemo obaviti naše teškoće i sve što nas nervira u svjetlu, prozračnu i blagu materiju, imat ćemo neprocjenjivo bogatstvo. Zato već od danas, umjesto da se žalite i nervirate u sebi ne poduzimajući ništa, potrudite se proizvesti tu izuzetnu i specijalnu materiju kojom ćete obaviti svoje teškoće.“

Ovo je jedno od 115 „zlatnih pravila za svakodnevni život“ iz istoimene knjige Omrama Mikhael Ivanova (1900-1986), francuskog filozofa i pedagoga kršćanskog usmjerenja. Zanimljivo je da su sva njegova djela nastala na osnovu njegovih usmenih izlaganja. Njegove lekcije su jednostavne, jasne i tople, a njegova pravila za svakodnevni život nas vraćaju u vrijeme kad su postojale i neke druge vrijednosti osim materijalnih.

Tajna posebnih ključeva

“Jučer ste uspjeli riješiti neki problem, ali evo danas je pred vama novi: vi nikako ne možete upotrijebiti jučerašnje rješenje.
Ne možete sva vrata otvarati istim ključem. Isto tako i u psihičkom životu postoje različiti ključevi za različita vrata. Ako uvijek želimo upotrijebiti isti ključ, ostat ćemo pred zatvorenim vratima.
Tri suštinska ključa su ljubav, mudrost i istina. Ljubav koja otvara srce, mudrost koja otvara razum i istina koja otvara volju. Kada treba riješiti neki problem, pokušajte sa različitim ključevima. Ako prvi ne otvori vrata, drugi hoće…“

Prsten na malom prstu lijeve ruke

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrnjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…

Jesi li bogat ili siromašan?

Jednog dana, imućni otac je poveo svoga sina da provede noć sa jako siromašnom porodicom, s ciljem da mu pokaže kako žive ljudi koji nemaju mnogo novaca za trošenje.
Na povratku kući, otac upita sina što misli o tom iskustvu, a sin odgovori: “To je bilo jako lijepo iskustvo, oče. Naučio sam da mi imamo jednog psa, a oni imaju četiri. Mi imamo jako lijep bazen, ali oni imaju rijeku. Mi imamo sunčani krov, ali oni imaju nebo sa zvijezdama i mjesecom. Mi imamo veliku terasu s predivnim vrtom, ali oni imaju šumu.”

Dok je dijete govorilo, otac je ostao bez daha slušajući što mu sin priča.

Tada dijete doda: Hvala ti što si mi pokazao kako smo siromašni!

Strah

Čuli ste možda nekad za „buhe skakačice“. Evo kako ih treniraju.
Buhe zatvore u posudicu sa staklenim poklopcem. Buhe ko buhe, skaču. Tuku glavom u poklopac. Nakon nekog vremena, shvate i kažu: „Dosta mi je više lupanja glavom u poklopac.“ i počnu skakati niže. Kada počnu skakati niže, to je znak dreseru da su naučile lekciju. Sklone poklopac sa posude i buhe bi mogle iskočiti, ali ipak ne iskaču, jer su naučile skakati niže.
Mnoge od nas su učili „skakati“ samo do određene visine. Cijelog života nam obitelj, društvo, država ili naši unutrašnji strahovi govore: „Samo toliko možeš postići. Samo toliko visoko možeš skočiti. To je sve što možeš. Nisi tako značajan. Nisi toliko važan. Nisi vrijedan. Samo si prosječan pojedinac i ništa posebno ne možeš postići.“
Naučeni tako, kao i one buhe, skačemo samo do određene visine, ne usuđujući se poskočiti malo više. Strah da ćemo udariti glavom u poklopac bude preveliki.

A vi? Skačete li onoliko visoko koliko vam dopuštaju vaše sposobnosti ili ste se predali zbog vaše okoline i negativnih primjedbi? Jedini način da izbjegnete kritike je ne govoriti ništa, ne raditi ništa i ne biti ništa.
Zamislite da imate čarobni štapić kojim možete mahnuti iznad određene oblasti svog života. Kad mahnete tim štapićem, vaše želje postaju stvarnost. Koje biste to želje ostvarili sebi? Sve što čovjekov um može zamisliti i povjeruje u to, može to i postići. Dvije glavne prepreke na putu do ostvarivanja svojih želja, ciljeva i snova su strah i sumnja. Protuotrov su odvažnost i samopouzdanje, a ključevi za odvažnost i samopouzdanje su znanje i stručnost. Zvuči komplicirano, ali nije.

Sve dok čovjek uči i ima želju da se usavršava u bilo kojoj oblasti, on može uspjeti. Uvijek ima nešto novo za naučiti, da se nadogradi znanje, da se postane stručniji i da se to znanje iskoristi u prave svrhe. Ovakav princip može se upotrijebiti u bilo kojoj oblasti života.

Ciljaj na Mjesec! Ako i promašiš – bit ćeš među zvijezdama!

Da imam još jedan život…

Razgovori sa starim i neizlječivo bolesnim ljudima pokazuju da se oni uglavnom ne kaju zbog stvari koje su učinili, nego mnogo više žale zbog svega onoga što nisu učinili.

“U drugom životu usudila bih se učiniti mnogo više pogrešaka.
Opustila bih se. Dala bih si oduška.
Na novom putovanju bila bih manje ozbiljna.
Ne bih stvari shvaćala tako ozbiljno.
Više bih riskirala.
Više bih putovala.
Prešla bih više planina i preplivala više rijeka.
Jela bih više sladoleda, a manje mahuna.
Imala bih više stvarnih nevolja, a manje onih izmišljenih.
Znate, ja živim pametno i zdravo – sat za satom, dan za danom.
Proživjela sam lijepih trenutaka i kad bih mogla sve iz početka,
priuštila bih si još više tih lijepih trenutaka. Zapravo ništa drugo ne
bi mi trebalo. Samo ti trenuci.
Živjela bih u trenutku i ne bih, kao svih ovih godina, išla u susret svakom novom danu.

Ja sam jedna od onih koji nikamo ne idu bez toplomjera, termofora,
kišnog ogrtača i padobrana. Kad bih imala još jedan život, ne bih se na
putovanjima opterećivala tolikom prtljagom.
Kad bih još jedanput živjela, počela bih hodati bosa ranije u proljeće i u jesen bih kasnije ponovno obula cipele.
Češće bih išla na plesove.
Češće bih se vozila na vrtuljku.
Češće bih išla brati cvijeće.”

N. S.
(85 godina)

Mali žuti cvijet

Vjerojatno ste čuli za indijsku legendu o malom žutom cvijetu koji se rascvjetao u jednom vrtu. On cvjeta samo jednu sezonu i tada uvene.
Kada je jedan posjetitelj ušao u taj vrt, sa svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je svo drvo palme korisno – plod, lišce, grane i deblo.
Međutim, kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke su ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala veći doprinos i dobila više.
Oko posjetitelja, koji je slušao samo žalbe, zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: ” Zašto se i ti ne žališ kao ostali?”
Cvijet je odgovorio: ” Promatrao sam kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se njihalo na vjetru. Poželio sam donesti divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog želio da budem kao kokosova palma ili mango, On bi mogao to učiniti. Želio je da budem baš mali žuti cvijet pa zato želim biti najbolji mali žuti cvijet koji je ikad postojao.

Starost

Jedan čovjek star 92 godine, mali, dobro držeći i ponosan, koji je svakog jutra u osam sati bio kompletno obučen, sa modernom frizurom i savršeno obrijan, iako skoro sasvim slijep, danas se doselio u starački dom.
Njegova 70-to godišnja žena skoro je umrla i time selidbu u dom učinila neophodnom.
Poslije mnogo sati strpljivog čekanja u hodniku doma, ugodno se nasmiješio kada su mu rekli da mu je soba spremna.
Dok je upravljao svojom hodalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i rolete koje su bile na prozoru.
“Sviđa mi se” rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novo štene.
“Gospodine Smith, još uvijek niste vidjeli sobu, pričekajte još malo.”
“To nema nikakve veze s ovim” odgovorio je.
“Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed. Hoće li mi se sviđati soba ne zavisi od toga kako je raspoređen namještaj već kako ja rasporedim svoje misli…
Već samo odlučio da mi se sviđa. To je odluka koju donosim svakoga jutra kada se probudim.
Ja imam izbor: mogu provesti dan u krevetu brojeći teškoće koje imam sa dijelovima tijela koji više ne rade, ili mogu ustati iz kreveta sretan zbog onih koji još uvijek rade.
Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene, mislit ću na novi dan i na sve sretne uspomene koje sam odložio.
Baš za ovo doba svog života. Starost je kao bankovni račun. Sa njega podižete ono što ste uložili.
Moj savjet vam je da uložite mnogo sreće u banku sjećanja!
Hvala vam za vaš dio u banci sjećanja. Ja još uvijek ulažem!!”

Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću:

1. Oslobodite svoje srce od mržnje.
   2. Oslobodite svoj um od briga.
   3. Živite jednostavno.
   4. Pružajte više.
   5. Očekujte manje.

Nemoj čekati…

On je bio frajer jaka glasa i odlučnih pokreta. Ona bješe nježna i osjetljiva. Vjenčali su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala djecu. Djeca su rasla, poženila se i poudavala, te pošli svojim životnim putem… Uobičajena priča.
Kad su sva djeca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju.
Njen muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili doktori i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slijegali ramenima i mrmljali: ¨Hm, hm…¨ Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo: ¨Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za život¨.
Čovjek nije ništa odgovorio. Sjeo je uz krevet i uzeo ženu za ruku… njena se ručica izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:
¨Ti nećeš umrijeti!¨
¨Zašto?¨ upita ona jedva čujnim glasom.
¨Jer ti nije vrijeme! Zato jer volim tvoju prisutnost, tvoj hod, tvoj glas. Samo uz tebe sam potpun!¨
¨A zašto mi to ranije nisi rekao?¨

Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah. Nemoj reći: »Moja majka, moj sin, moja žena… to već ionako zna«. Možda i zna, ali nikad se nitko nije umorio slušajući voljenu osobu koja joj to ponavlja! Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci: »Ja sam, želim ti reći da te volim«.
Stisni ruku osobi koju voliš i reci: »Hvala ti što si uz mene! Volim te…«.
Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi, razlikuju se po ljubavi.

Tražio sam…

Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga. Međutim, ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.
Čovjek usprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.

Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu…
Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bismo postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bismo mogli letjeti.

Tražio sam Snagu . . . . . . I Bog mi je dao Poteškoće koje su me osnažile.
Tražio sam Mudrost . . . . . . I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.
Tražio sam Bogatstvo . . . . I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražio sam Hrabrost . . . . . I Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo svladati.
Tražio sam Ljubav . . . . . . . I Bog mi je dao Ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam Usluge . . . . . . . I Bog mi je dao Prilike.

“Nisam dobio ništa od onog što sam tražio…… ali dobio sam sve što mi je trebalo.”
Živi život bez straha i suoči se sa preprekama i znaj da ih sve možeš savladati.

Bajka o jednom mišu

Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut. Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: “U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!”
Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i reče:
“Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati.”
Miš se okrene svinji i vikne: “Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!”
Svinja je suosjećala, ali reče: “Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama.”
Miš tada krene prema kravi: “Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!”
Krava reče: “Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža.”
Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.
Te noći začuo se čudan zvuk u kući – kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom. Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš. Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi. Da bi ih nahranio, farmer je zaklao svinju. Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je. Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.

Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.

**********

Kad sljedeći put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se – kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti. Brinite o drugima i drugi će vam vratiti – kad se najmanje nadate.

Bit ću sretan kad…

Ubjeđujemo sami sebe da će život biti bolji kada se vjenčamo, dobijemo bebu, a zatim drugu bebu. Onda smo frustrirani zato što djeca nisu dovoljno velika i bit ćemo zadovoljniji kada porastu. Nakon toga, frustrirani smo zato što imamo posla sa tinejdžerima. Sigurno ćemo biti sretniji kada izađu iz tog razdoblja.

Govorimo sebi da će nam život biti potpun kada naš supružnik dođe k pameti, kada kupimo ljepši auto, kada budemo u mogućnosti otići na lijepo putovanje, ili kada odemo u mirovinu. Prava je istina da ne postoji bolji trenutak za sreću od ovog trenutka. Ako ne sada, kada?
Tvoj život će uvijek biti ispunjen teškoćama.

*
Najbolje je da to priznaš sebi i da odlučiš svejedno biti sretan. Sreća je pravi put. Zato, čuvaj svaki trenutak koji imaš, i čuvaj ga još više zato što si ga podijelio sa nekim posebnim, dovoljno posebnim da bi provodio vrijeme s njim…
I zapamti da vrijeme nikoga ne čeka.

*
Zato, prestani čekati da…
-otplatiš auto.
-kupiš novu kuću ili automobil.
-djeca odu od kuće.
-se vratiš na studije.
-završiš studij.
-izgubiš 10 kg.
-dobiješ 10 kg.
-se oženiš (udaš).
-se razvedeš.
-dobiješ djecu.
-odeš u mirovinu.
-dođe ljeto.
-dođe proljeće.
-dođe zima.
-dođe jesen.
-umreš.

Nema boljeg trenutka za sreću od ovog. Sreća je put, a ne cilj.

Zato:
radi kao da ti ne treba novac,
voli kao da nikada nisi bio povrijeđen,
i pleši kao da te nitko ne gleda.

Mržnja

Priča o jednom čovjeku i ljubavi njegove majke prema njemu…….

Moja majka je imala samo jedno oko. Mrzio sam je… bila je sramota za nas. U našoj školi ona je spremala hranu za učenike i učitelje.
Jednoga dana dok sam još bio u toj osnovnoj školi moja majka je ušla u moj razred da me pozdravi. Bilo me jako sram. Kako mi je to mogla učiniti? Ignorirao sam je, uputio sam joj pogled pun mržnje i pobjegao. Kasnije su mi se prijatelji iz razreda podrugivali – Fuj, tvoja majka ima samo jedno oko!
Propadao sam u zemlju i želio da moja majka jednostavno nestane… Kad sam je opet vidio ustao sam i rekao joj – Ako od mene budeš radila predmet ismijavanja bolje ti je da umreš!
Moja majka nije ništa odgovorila…
Nisam zastao niti trenutka da razmislim o tome što sam joj rekao, bio sam toliko pun ljutnje u sebi. Bio sam nezainteresiran za njene osjećaje… Želio sam otići iz kuće i nikad više ništa imati s njom.

U kasnijem životu sam učio puno i teško. Tako sam dobio priliku da odem u Singapur na studij… Posrećilo mi se. Oženio sam se, kupio sam kuću i dobio svoju vlastitu djecu. Bio sam sretan sa svojim životom, sa svojom djecom i svim oko sebe mada sam nastavio živjeti u stranoj zemlji.

Ali jednog dana, moja majka je došla da me posjeti… Ona me nije vidjela godinama niti je ikad vidjela svoje unuke. Pojavila se na vratima. Moja djeca su je počela ismijavati. Ja sam se izderao na nju zato što se samo tako pojavila, nepozvana. Derao sam se na nju – Kako si se usudila doći do moje kuće i plašiti mi djecu? Goni se odavde, odmah!

Moja majka je samo tiho odgovorila – Oprostite, mora da sam pogriješila kuću – i nestala…

I onda, jednog dana, nakon nekoliko godina, pismo je došlo do moje kuće. Pozvan sam nazad u svoj rodni kraj radi godišnjice mature. Slagao sam ženi da moram ići na poslovni put. Poslije proslave, iz neke radoznalosti, svratio sam do našeg starog doma. Kad su me vidjeli, susjedi su mi rekli da je umrla. Ni jednu suzu nisam pustio. Predali su mi jedno pismo za koje su rekli da je od nje…

Moj Dragi Sine,
Mislila sam na tebe svo vrijeme.
Oprosti što sam došla do tvoje kuće i preplašila tvoju djecu.
Bilo mi je drago kad sam čula da si uspio u životu i da ćeš doći na proslavu ovamo.
Ja možda neću moći ni izići iz kreveta da te vidim.
Žao mi je što sam ti uvijek bila teret i sramota.

Vidiš, kada si bio dijete dogodila se jedna nesreća u kojoj si izgubio jedno oko.
Kao majka, nisam mogla podnijeti da odrastaš bez jednog oka.
Doktori su te pregledali i rekli mi da je moguće.
Ja sam ti onda dala jedno svoje…
Bila sam tako ponosna da znam da moj sin vidi svijet za mene, s tim okom.

S Ljubavlju, Za Tebe Uvijek…

Tvoja Majka…

Genij

Sveučilišni profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje:
Je li Bog stvorio sve što postoji? Jedan student mu je smjelo odgovorio:

Da, Bog je stvorio sve što postoji!

Bog je sve stvorio? Upita profesor još jednom.

Da, profesore. Odgovori student.

Profesor će potom: Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Budući da zlo postoji, a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao!

Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još jednom dokazao da je ono što kršćani vjeruju zapravo mit.

Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati. Naravno, odgovori profesor.

Student ustane i reče: Profesore, postoji li hladnoća?

Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?

Studenti su se zakikotali na kolegino pitanje.

Mladić je odgovorio:
Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili prenosi energiju, a toplina je ono sto čini da tijelo ima ili prenosi energiju.

Apsolutna nula znači potpunu odsutnost topline, sve stvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu.

Student nastavi s pitanjem: Profesore, postoji li tama?
Profesor odgovori: Naravno da postoji.
Student će na to: Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo odsustvo svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proučavati različite duljine svjetlosnih valova za svaku boju.
Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li ovo točno?
Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu sto se događa kada nema svjetla.

Na kraju, mladić upita: Profesore, postoji li zlo?

Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori: Naravno, kao što sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima… U zločinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu ništa drugo nego zlo.

Na to će student: Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsustvo Boga. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam kojeg su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje baš kao što postoje svijetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada
u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se događa kada nema svjetla.

Profesor je sjeo.

Mladić se zvao Albert Einstein :)

Novčanica

Jedan poznati govornik je jedan svoj seminar započeo tako, da je u ruci držao novčanicu od 20 dolara. U prostoru, gdje je bilo nazočnih 200 slušatelja, pitao je: – Tko od vas želi ovu novčanicu?
Ruke su se počele dizati u zrak. Rekao je:
- Prije nego vam dam ovu novčanicu, dozvolite mi da napravim slijedeće. Pritom je zgužvao novčanicu i ponovo je dignuo u zrak.
Upitao je: – Tko još uvijek želi ovu novčanicu? – Ruke su još uvijek bile u zraku.
- A što ako napravimo ovo? – bacio je novčanicu na pod i počeo je gaziti, a potom je pokupio izgužvanu i uprljanu.
- Tko je od vas želi sada?
Ruke su još uvijek bile u zraku.
- Prijatelji moji, danas smo naučili veoma dragocjenu lekciju – rekao je:
- Bez obzira što napravim s novcem, još uvijek ga želite, jer novčanica nije izgubila svoju vrijednost. Još uvijek je vrijedna 20 dolara.
U životu mnogo puta padnemo, budemo izgužvani, ozlijeđeni i na tlu, u prljavštini; i sve to zajedno sa odlukama koje donosimo i okolnostima u kojima se nađemo. I tada mislimo, da ne zavrjeđujemo ljubav, toplinu i da smo nevrijedni sami sebe.

Međutim, neovisno na to što se dogodilo ili što će se dogoditi sa vama, nikada nećete izgubiti svoju istinsku vrijednost. Uprljani ili čisti, izgužvani ili posve uređeni, još uvijek ste neprocjenjivi… Osobito za one koji vas vole.
Veličina vašeg života ne izvire iz toga što napravimo ili koga poznajemo, već iz toga TKO SMO!

Dječji podsjetnik roditeljima

Nemojte me razmaziti. Vrlo dobro znam da ne mogu imati sve što želim. Ja vas samo iskušavam.

Nemojte se bojati biti strogi. To mi se sviđa. Pokazujte gdje mi je mjesto.

Nemojte sa mnom na silu. To me uči da se jedino sila uvažava. Radije ću reagirati na uputu.

Nemojte biti nedosljedni. To me zbunjuje i tjera me na to da pobjegnem od svake obveze.

Nemojte obećavati. Možda nećete moći održati obećanje; pa ću izgubiti vjeru u vas.

Nemojte vjerovati mojim provokacijama kad govorim i činim stvari samo da vas rastužim. Mogao bih pokušati doći do još koje “pobjede”.

Nemojte se previše žalostiti kad kažem da vas mrzim. Ne mislim ozbiljno, ali bih htio da vam bude žao zbog onog što ste mi učinili.

Nemojte da se osjećam manjim nego što jesam. Zbog toga ću glumiti “velikog lafa”.

Nemojte umjesto mene činiti stvari koje mogu učiniti sam. Zbog toga se osjećam kao beba, a mogao bih vas početi doživljavati kao sluge.

Nemojte da moje loše navike obuzmu svu vašu pažnju. To me samo ohrabruje da nastavim.

Nemojte me ispravljati pred drugima. Bit ću mnogo pažljiviji ako sa mnom razgovarate tiho i nasamo.

Nemojte o mom ponašanju diskutirati za vrijeme svađe. Ne znam zašto onda slabo čujem, a i nisam sklon suradnji. U redu je da se poduzmu potrebne mjere, ali diskusiju odložite za kasnije.

Nemojte da imam osjećaj kako su moje pogreške zapravo grijesi: Moram naučiti griješiti a da se ipak ne osjećam zlim.

Nemojte stalno prigovarati. Ako to budete radili morat ću se početi praviti gluh. Nemojte zahtijevati objašnjenja za moje ponašanje. Ponekad zbilja ne znam zašto sam nešto učinio.

Ne precjenjujte moje poštenje. Lako me je zastrašiti pa počnem lagati.

Nemojte zaboraviti da volim eksperimentirati. Ja iz toga učim, pa vas molim da budete strpljivi.

Nemojte me štititi od posljedica. Moram učiti na iskustvu.

Ne obraćajte previše pažnje kad sam lakše bolestan. Mogao bih početi uživati u lošem zdravlju, ako mi to bude donosilo veliku pažnju.

Ne odbijajte me kad tražim odgovore na normalna pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da ću prestati ispitivati a informacije tražiti negdje drugdje.

Nemojte odgovarati na smiješna ili besmislena pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da samo želim da se bavite sa mnom.

Nemojte mi govoriti da ste idealni i nepogrešivi. S takvim je tako teško živjeti. Ne brinite zbog toga što smo malo zajedno. Važno je kako smo zajedno.

Nemojte da moja strahovanja postanu vaša tjeskoba. Tada ću se još više uplašiti. Pokažite da ste hrabri.

Nemojte zaboraviti da ne mogu odrasti bez mnogo razumijevanja i podrške; zaslužena pohvala ponekad izostane, ali prijekor nikada.

Tretirajte me kao svoje prijatelje, pa ću ja biti vaš.

Upamtite: više učim od primjera nego od kritike.

I pored svega, mnogo vas volim, volite i vi mene…

Prosjak

Jednog dana, jedan slijepi čovjek sjedio je na stepenicama jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kojem je pisalo: ”Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć.” Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se zapažajući da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko metalnih novčića.

Savio se kako bi mu pružio novac, a zatim, bez pitanja za dozvolu, uzeo je karton i okrenuo ga ispisavši novi natpis. U toku popodneva slučajni prolaznik se vratio do slijepog čovjeka zapažajući da je njegov šešir ovom prilikom bio pun novčića i novčanica. Slijepi prosjak prepoznavši ga po koraku uputio mu je pitanje da nije bio on taj koji je nešto napisao na kartonu i što je to mogao napisati. Na što će prolaznik odgovara: ”Nisam napisao neistinu – samo napisah tvoju poruku na drugačiji način”, nasmiješi se i izgubi u gužvi. I tako slijepi čovjek nije saznao da je natpis jednostavno glasio: ”Danas je proljeće … a ja ga ne mogu vidjeti”.

Promijeni strategiju kada se oko tebe sve naopako kreće i vidjet ćeš da će se prije ili kasnije okrenuti na bolje!

Ustrajnost

Čovjek koji pouzdano kroči u smjeru svojih snova, začas će se susresti sa neočekivanim uspjehom. Gradimo li kule u zraku, naš trud neće propasti, jer one tamo i pripadaju. Potrebno ih je samo poduprijeti temeljima. Mnoge osobe su ograničene u mislima, postupcima i rezultatima. Nikada ne prelaze granice ograničenja što su ih sami sebi postavili ili ih im je postavio netko drugi. Drugi nas mogu zaustaviti privremeno, ali mi smo jedini koji to možemo učiniti trajno.

Odrastao slon svojom surlom može podići blizu tonu tereta. Pripitomljeni slon mirno stoji vezan uz mali drveni štapić zaboden u zemlju. Dok je još bio mlad i nije dostigao svoju punu snagu, slona vežu teškim lancem za nepokretan željezni stup. Tim postupkom, nameću slonu da shvati, da koliko god snažno pokušavao prekinuti lanac ili pomaknuti i iščupati stup, to mu nije moguće učiniti. Kad slon postane velik i snažan, on i dalje vjeruje, sve dok ispred sebe na tlu vidi stup i lanac.
Netko se narugao čovjeku u pokušaju “nemogućeg”: “O, to nikada nećeš moći učiniti, barem nitko do sada nije uspio.” Ali on je skinuo kaput i zasukao rukave, i počeo raditi. Ako se i brinuo, to je skrivao. Podignute glave i prikrivenog osmijeha, bez imalo sumnje ili dvojbi, počeo je pjevati baveći se onime što se nije moglo učiniti i učinio je to.

Tisuće će vam ljudi reći da se nešto ne može napraviti, tisuće ljudi će vam proricati neuspjeh, tisuće će vam isticati, jedan za drugim, opasnosti koje samo čekaju da vas napadnu. Ali samo se bacite na posao sa tračkom osmijeha, zatim uzdignite glavu i počnite. Samo počnite pjevati baveći se time, što se ne može napraviti. I tako ćete uspjeti!

Vjernost

Ulicom je išao čovjek sa svojim konjem i psom. Iznenada je udario grom i svi su se u čas našli u vječnosti. Išli su uzbrdicom, sunce je peklo, bijahu jako žedni. Na jednom zavoju vidjeli su prekrasna mramorna vrata koja su vodila na trg od zlata, a nasred trga stajao zdenac s kristalno čistom vodom. Čovjek upita čuvara na ulazu kako se zove to mjesto. “To je Nebo”, ovaj će. “Baš lijepo da smo došli u Nebo! Jako smo žedni…”

Čuvar čovjeku pokaza zdenac: “Uđi i pij koliko želiš!” “Moj pas i konj su također žedni”, čovjek će. “Žao mi je, ali životinjama je ulaz zabranjen”, odvrati čuvar. Čovjek se rastuži. Premda je bio jako žedan, nije želio piti sam. Zahvalio se čuvaru i pošao dalje. Nakon duga hoda dalje uzbrdo čovjek i životinje stigoše u seoce do kojega je pod krošnjama stabala vodila seoska staza, a pred samim vratima opet je stajao čuvar. “Dobar dan”, čovjek će čuvaru, a ovaj mu kimne glavom na pozdrav. “Ja, moj konj i moj pas jako smo žedni.” “Tu među stablima je izvor”, reče čuvar, možete piti koliko želite.” Čovjek, konj i pas priđoše i utažiše žeđ. Čovjek zahvali čuvaru, a usput upita: “Kako se zove ovo mjesto?” “Nebo”, odgovori čuvar. “Nebo?! Čuvar velebnog ulaza s mramornim vratima na koji smo ranije naišli rekao nam je da je Nebo ondje dolje!”, začuđeno će čovjek. “Ne, ono je Pakao”, reče čuvar. Čovjek bijaše zbunjen. “Morate im zabraniti da na ulazu drže natpis s vašim nazivom, to je lažna obavijest i ljude zavodi u bludnju!” “Ne, oni nam čine veliku uslugu. Ondje se zadržavaju oni koji se odriču najboljih prijatelja.”

Rasizam u avionu

Žena bjelkinja, stara oko pedeset godina, sjeda pored jednog crnca. Vidno uznemirena pozove stjuardesu.

Stjuardesa : -U čemu je problem, gospođo?

Bijela žena: -Zar ne vidite? Smjestili ste me pored jednog crnca!! Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih… tih odvratnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim vas!!

Stjuardesa: -Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Provjerit ću ima li koje prazno.

Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta:

-Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi.

Prije nego je gospođa uspjela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi:

-U našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa.

Zatim se okrene crncu i reče:

-Dakle, gospodine, ako želite, uzmite svoju ručnu prtljagu i premjestite se u prvu klasu.

Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli pljeskati.

Dodatak:

Kada je Albert Einstein došao u Sjedinjene Američke Države, pitali su ga koje je rase.

Odgovorio je: “Ljudske!”.

Vodonošina priča

Vodonoša je imao dva velika vrča. Nosio ih je na ramenima okačene na krajevima dugog štapa.

Jedan vrč je imao pukotinu, dok je drugi bio čitav i uvijek je uspio prenijeti istu količinu vode.

Put od izvora do kuće bio je dug i uvijek je u napuklom vrču donosio samo polovinu sadržaja vode do kuće.

Trajalo je to tako dvije godine, iz dana u dan.

Naravno, cijeli vrč je bio ponosan na sebe što do kraja uspješno ispunjava obveze.

Siroti napukli vrč se stidio, osjećao poniženo i potišteno, jer je uvijek ispunjavao samo polovinu obveze. Jednog dana nakon dvije godine obratio se vodonoši na izvoru:
- Sram me, jer voda kaplje iz mene cijelim putem do kuće.

Vodonoša mu odgovori:

- Jesi li primijetio da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj, a ne i na strani drugog vrča? To je zato, jer si ga ti uvijek zalijevao kada smo se vraćali. Dvije godine uživam u ovom prekrasnom cvijeću, prolazeći pored njega svaki dan. Da nisi takav kakav jesi, onda ni ova ljepota ne bi ukrašavala moj put.

Dva bolesnika

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici.
Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.

Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta.
Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštala svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore. Jednog dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu.

Tako su prolazili dani i tjedni.
Jednog jutra je sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van. Čim je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio osoblje da ga pomaknu na ležaj uz prozor.
Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se udobno namjesti te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama.
Pogledao je kroz prozor i ugledao prazan zid.

Muškarac je pitao sestru zašto mu je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora.

Reče: A, možda je htio usrećiti vas?

Zaključak: Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se podvoji. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcima. Danas je dar, zato se zove sadašnjost.

Vjeruješ li u mamu?

Jedno jutro, nakon dobrog spavanca, probude se blizanci u majčinoj utrobi. Rastežući se i sudarajući se u tijesnoj okolini, počnu se prepirati oko toga postoji li ili ne postoji život nakon rođenja…

Razgovaraju blizanci u majčinoj utrobi:

- Ma daj? Nemoj me zezati da vjeruješ u život poslije rođenja?

- Pa, ovaj… Sigurno postoji nešto nakon tog rođenja. Možda smo sada ovdje da se za to pripremimo?

- Jesi blesav! Život poslije rođenja? To nema nikakvog smisla. Kako bi to uopće izgledalo?

- Ne znam… Volio bih da bude puno svjetla! I prostranstva – a ne tako tijesno kao tu. Možda bismo mogli trčati? Bilo bi zabavno i jesti svojim ustima.

- Ti si lud! Nemoguće je hodati i jesti svojim ustima. Da je tako, onda ne bismo imali pupčanu vrpcu. Ali ju imamo. Kažem ti, rođenje je kraj.

- Ne vjerujem. Sigurno će se dogoditi nešto dobro. Nešto potpuno drugačije od načina na koji sada živimo. Nešto što ne možemo ni zamisliti.

- Ti si stvarno lud. Nitko se živ odande nije vratio! To znači da je rođenje smak svijeta. Osim toga, što je život, ako ne ljuljuškanje u toploj, uskoj i mračnoj okolini?

- Ne znam. Možda ćemo izaći van i sresti Mamu. A ona će se brinuti za nas. Ljuljati nas, hraniti, maziti…

- Mama?!? Ne mogu vjerovati? Ti vjeruješ u Mamu! Pa dobro, gdje bi po tvome ta Mama bila?

- Ne znam. Možda svuda oko nas? Možda smo samo zahvaljujući njoj živi? Možda bez nje ne bismo mogli ni razmjenjivati misli? Mislim da bez nje ne bismo uopće postojali…

- Ma daj! Jesi kad vidio tu Mamu? Ja nisam. Zato je jasno da ne postoji.

- Da, moguće je da ne postoji. Ali ponekad, kada smo skroz mirni, čujem ju kako pjeva i dodiruje naš svijet. Znaš, mislim da poslije rođenja prava zabava tek počinje….

Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine

Dva anđela putnika zaustavila su se da bi prenoćili u kući jedne vrlo imućne obitelji. Obitelj je bila tvrda srca i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umjesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuće.
Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo ugleda jednu pukotinu na zidu, i popravi je. Kada ga mlađi anđeo upita zbog čega to čini, stariji mu odgovori: “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.

Sljedeće noći anđeli dođoše prenoćiti u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i njegova žena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon što su sa njima podijelili ono malo hrane što su imali, bračni par dopusti anđelima da spavaju u njihovu krevetu, gdje će se moći dobro odmoriti.

Kada su se sljedećeg dana probudili, anđeli pronađoše gospodina i njegovu suprugu u suzama.
Jedina krava koju su posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je uginula na polju.
Mlađi se anđeo razljuti i upita starijeg anđela:
“Kako si mogao dopustiti da se ovo dogodi?! Prvi čovjek imao je sve, a ti si mu još i pomogao; druga obitelj imala je toliko malo, ali je bila spremna sve podijeliti – a ti si dopustio da im ugine krava?!”
“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine!!” – odgovori mu blago stariji anđeo. “Kada smo bili u podrumu one vile, primijetio sam da je u onoj pukotini na zidu skriveno – zlato. S obzirom na to da je vlasnik već ionako bio opsjednut novcem, zatvorio sam onu pukotinu da bih mu onemogućio da ga pronađe.
A noćas, dok smo spavali u postelji siromašne obitelji, anđeo smrti došao je po ženu tog seljaka, a ja sam mu dao – kravu.
Dakle, stvari doista nisu uvijek onakve, kakvima se čine.”

Klesar

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima i nije ga bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića.
Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne:
-Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.

Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: Tvoja je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno. Te su mu se riječi činile nerazumljive sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i umjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.
Jednog sparnog popodneva kroz prozor je opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj njegove palače.
Mislio je:
-Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!
Njegova želja odmah bi ispunjena i on već drugi tren sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije je bilo toplije nego što je pretpostavljao.

Gledao je iz kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije.
-Želio bih da sam sunce, reče sam sebi.
Ponovno je njegova želja bila ispunjena i već je drugi tren osjetio kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme.
Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao.
Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put pa je bio primoran teći oko njega.

-Što? Da je običan kamen moćniji od mene?
Želim postati kamen.
I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini.

Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kad začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako zaposleno sjedi i kleše gromadu kamena.

-Što? Bijedno stvorenje da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja?
Želim biti čovjek!

I tako je ponovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

Istina

Mudrac je ispričao jednom sljedeću priču:

Jednog su dana razbojnici oteli petogodišnjeg dječaka i spalili selo u kome je živio. Kad se otac vratio, vidio je zgarište i učinilo mu se da je pougljeno dječje tijelo njegov sin. Plačući i čupajući kosu spalio je dječje tijelo, sakupio pepeo u jednu vrećicu i stalno je nosio sa sobom.

Jednog je dana, međutim, njegov pravi sin pobjegao od razbojnika i vratio se kući. Pokucao je na očeva vrata.

Otac koji je još uvijek plakao i nosio vrećicu s pepelom sa sobom, upitao je:

“Tko je tamo?”

“Tata, ja sam, tvoj sin. Otvori vrata.”

Otac je pomislio da se neki objesni dječak s njime šali. Viknuo mu je neka odlazi i nastavio je plakati. Dječak je uporno kucao, ali otac nije otvarao vrata. Nakon nekog vremena dječak je otišao. Otac i sin više se nikada nisu vidjeli.

Na kraju je mudrac dodao:
“Ako se previše držiš nečega što smatraš istinom, kada sama istina dođe na tvoja vrata, nećeš joj znati otvoriti”.

Igra skrivača

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: “Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima.”
Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:”Skrivača? Kakva je to igra?”
“To je jedna igra”, započela je objašnjavati Ludost, “u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik.”
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.
“Jedan, dva, tri…” počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg Drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. “Milijun”, zavikala je Ludost i započela svoju potragu. Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s
Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od tolikog traženja Ludost je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana) a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim
pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči.
Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.

Sebičnost

Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brze prošlo. Uz knjigu kupila je i paketić keksa.
Sjela je u VIP čekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao. Kraj nje je bila stolica na kojoj su bili keksi, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine. Kad je ona počela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali ništa nije rekla i nastavila je čitati knjigu. U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila…

Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na što, uzimao je isto tako jedan.
Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: baš me zanima što će sada napraviti!!!
Čovjek uzme posljednji keks i podijeli ga na dva dijela!
Pomisli da je to zaista previše, uzme svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice.

Kada se osjećala malo bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neprijatne događaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda paketić keksa još uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, kojoj su bili povrijeđeni ponos i osjećaji.

ZAKLJUČAK: Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali?

Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne misliti loše, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!