Pustinja i rijeka

Svi naši snovi mogu se ostvariti, ako ih imamo hrabrosti slijediti.

Walt Disney

Na svome mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi živoga pijeska. Rijeka je zastala od straha. „To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora, sve je gotovo“, očajavala je.
Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji. Prolazeći onuda, vjetar začuje njezino stalno jadikovanje, te je odluči spasiti. „Prepusti se suncu da te zagrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti“, predloži vjetar. Rijeka se još više uplaši. „Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom.“ Vjetar joj odgovori: „Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru.“ No rijeka se odviše bojala i pustinja ju je progutala.

Bruno Ferrero

KAKO PRIJEĆI SA JEDNOG LISTA NA DRUGI ?

Ja sam inače vrlo hrabar, nastavio je tihim glasom: samo me danas boli glava.

Alisa u zemlji čudesa - Lewis Carroll

 

Udobno živimo svoj maleni život. Tako nam je lijepo. Ništa nam ne fali. Zašto tražiti nešto više? Stvorili smo život kakav smo i tražili pa zašto ga mijenjati?

Prolaze godine i tu i tamo osjećamo da nešto ne štima. To nisu velike boli, tek poneka nelagoda, naročito oko srca. Složili smo svoje osjećaje baš kako treba. Družimo se sa ljudima koji nam odgovaraju. Posao štima, obitelj sluša. Ipak se sa vremena na vrijeme pojavi ona bol, nelagoda oko srca. Tihi glas nam kaže da je vrijeme za promjene. Nova stranica našeg života. To ne mora biti dramatična promjena poput Christophera McCandlessa koji je napustio sve i otišao u divljinu Aljaske gdje je nažalost i skončao svoj mladi život.

Promjena je prirodno stanje života. Stalna na tom svijetu samo mijena jest, izgovorio je Petar Preradović. Pa zašto se bojimo nečega što je tako očito i neizbježno? 

Nije da se ne usuđujemo zato što su stvari teške; već su stvari teške zato što se ne usuđujemo.

Seneka

Život nas tjera da idemo naprijed. Vrijeme ne stoji i ne možemo ga vratiti. Ponekad je potrebno da nas netko pogurne i već smo poletjeli kao iskusni letač. Kao i mladi sokol iz ove priče:

Neki kralj dobio na dar dva sokolića. Odmah ih je povjerio na dresuru vrsnom poznavaocu ptica. Nakon nekoliko mjeseci, učitelj poruči kralju da je jedan od sokolića izvrsno dresiran.
„A drugi?“ upita kralj.
„Žao mi je, Veličanstvo, drugi se sokolić čudno ponaša. Možda boluje od kakve rijetke bolesti, ali nitko ga ne može pokrenuti sa stabla na koje je postavljen prvoga dana. Jedan se sluga mora svakodnevno penjati na stablo da mu donese hranu.“
Kralj sazove veterinare, liječnike i stručnjake svih vrsta, no nitko nije uspio privoljeti sokola da poleti. Uposlio je dvorane, generale i najmudrije savjetnike, no nitko od njih nije sokola mogao pomaknuti s grane.
Kralj je s prozora svoga dvora promatrao sokola kako danonoćno nepomično stoji na stablu. Jednoga je dana izdao proglas u kojem je zatražio pomoć svih podanika ne bi li se problem konačno riješio.
Sljedećeg  je jutra otvorio prozor i veoma se začudio kad je ugledao sokola kako ponosno leti iznad stabla u vrtu.
„Dovedite mi čovjeka koji je to postigao!“ naredi kralj.
Doveli su mu mlada seljaka.
„Ti si privolio sokola na letenje? Kako si u tome uspio? Da nisi čarobnjak?“ upita kralj.
Mladić sramežljivo ali zadovoljno objasni: „Nije bilo teško, Veličanstvo. Odrezao sam granu na kojoj je sjedio, a sokolić je tada shvatio da ima krila i počeo letjeti.“
(Bruno Ferrero)

Ako sami nemamo hrabrosti da se iskažemo u životu, netko će nam pomoći. Makar trebali granu odsjeći zbog toga. Ako je to jedino rješenje, učinimo to. Kada poletimo, zaboraviti ćemo na sva ona oklijevanja koja su nas čvrsto držala na grani.

Hrabrost je snaga da napustimo poznato.

Mary Bryant

Davno sam promatrao jednog malenog puža koji je pokušavao prijeći sa jednog lista na drugi. Puževi su po prirodi spori i on je sa svojim ticalima lagano provjeravao gdje je taj drugi list. Onaj prvi, na kojem je još stajao, bio je sav izgrižen i više nije bilo hrane na njemu. Trebao mu je novi životni prostor. Život ga je tjerao da ide dalje. Nije imao izbora. Samo je trebao odabrati kuda krenuti, i ono što je najvažnije, odvažiti se za taj hrabri životni skok u nepoznato. List je čvrsto stajao i samo je čekao kada će ga maleni pužić dosegnuti. Nekoliko puta sam pomislio da puž neće uspjeti i da će pasti na zemlju. Vjerojatno mu ne bi bilo ništa, ali bi onda  morao sve iz početka popeti se uz stablo pa preko svih izgriženih i manje slasnih listova doći ponovno do onoga traženog lista. Slasno zelenog. Ali nije pao. Vraćao bi se, poput odstupnice kada izgleda previše opasno, pa bi ponovno pokušao da ticalima provjeri gdje je taj vražji novi list. Malo po malo, u jednom trenu je gotovo odskočio, ili se to meni samo učinilo da je list pod težinom puža pokleknuo. Kada je stigao u novi život udahnuo je par puta i jednostavno nastavio tamo gdje je stao i na prethodnom listu.

Krenimo dalje. Jer ne možemo stati. Hrabrost u nama će se otvoriti kada je izazovemo.

Mnogo nas ima više hrabrosti nego što sanjamo da imamo.

Dale Carnegie

Četiri žene

Bio jednom jedan bogati trgovac koji je imao četiri žene. Najviše je volio svoju četvrtu ženu. Poklanjao joj je bogate poklone, brinuo se o njoj dajući joj svo materijalno bogatstvo. 

Također je volio i svoju treću ženu. Bio je ponosan na nju i uvijek je pokazivao svojim prijateljima. Ali uvijek je postojao strah kod njega da će ga ona napustiti i otići sa nekim drugim daleko od njega.

Volio je i svoju drugu ženu. Ona je pažljiva i brižna prema njemu. U stvarnosti, njoj se najviše ispovijedao. Kad kod bi trgovac imao problem prilazio bih svojoj drugoj ženi koja bi mu uvijek pomogla i vodila bi ga kroz teška vremena.

Ali trgovac je imao i svoju prvu ženu, koja mu je bila vjerna i pomagala mu godinama da stekne svo to bogatstvo. Brinula se o domaćinstvu i obitelji. Međutim, trgovac je nije volio i jedva da je primjećivao. 

Jednoga dana trgovac se razboli. Znao je da će umrijeti uskoro. Razmišljao je o svom bogatstvu i životu punom blaga, pa reče sebi: „Imam četiri žene. Ali kada umrem, ostati ću sam.“

Odluči on razgovarati sa njima, pa upit prvo svoju četvrtu ženu: „Volim te najviše od svih. Davao sam ti sve najbolje stvari i brinuo se o tebi. Sada umirem i htio bih da me slijediš kroz moju smrt.“ Ona se iznenadi: „Ne dolazi u obzir“ odgovori mu ona i napusti ga ne rekavši ni riječi više.

Njen odgovor mu probi grudi poput oštra noža. Tada trgovac, sav utuče, upita svoju treću ženu: „Volio sam te i uvijek bio u tvom društvu. Sada kada umirem, da li me želiš pratiti do smrti?“ „Ne,“ odgovori ona, „život je tako dobar ovdje i čim ti umreš ponovno ću se udati za drugoga.“ Te riječi slomiše trgovčevo srce.

Upita potom svoju drugu ženu: „Uvijek sam te pitao za savjet i ti si mi pomagala. Sada ponovo trebam tvoju pomoć. Kada umrem da li ćeš biti uz mene?“ „Na žalost, ne mogu ti više pomoći,“ odgovori mu druga žena. „U najbolje slučaju otpratiti ću te do groba.“ Njen odgovor ga pogodi poput munje i on se sruši bez riječi duboko razočaran.

Tada začuje glas: „Ja ću ići sa tobom. Slijediti ću te bez obzira gdje ćeš ići.“ Trgovac podigne pogled prema svojoj prvoj ženi. Bila je tako jadna, neuhranjena. Sa tugom u grlu trgovac reče: „Trebao sam se bolje brinuti o tebi. Ti me jedina nisi napustila.“

U stvarnosti, svi mi imamo četiri žene:

1. Četvrta žena je naše tijelo. Bez obzira koliko se brinuli o njemu, napusti će nas kada umremo.
2. Naša treća žena je naše bogatstvo i ono što imamo u materijalnom svijetu. Kada umremo sve odlazi drugima.
3. Druga žena je naša obitelj i prijatelji. Bez obzira koliko bili bliski sa njima, u najboljem slučaju će nas ispratiti do samoga groba.
4. Prva žena je naša duša. Često zanemarena u traganju za materijalnim bogatstvom i privremenim užicima.

Ona nas jedina prati iz života u život. Možda bi bilo dobro da razmislimo tko nam je najbliži a ne da u trenutku smrti jadikujemo što nas svi napuštaju. Svi osim duše.