POUČNE PRIČE
Početak
priče ide daleko u prošlost kada je otac kaznio svoju petogodišnju kćerkicu jer
je izgubila neku vrlo dragocjenu stvar. Novca je u tom vremenu bilo vrlo malo.
Bilo je božićno vrijeme. Sljedećeg jutra je djevojčica donijela mali poklon i
rekla: “Tata, to je za tebe.”
Tati je bilo vrlo neugodno, ali kada je otvorio kutiju i vidio, da unutra nema ničega, jako se naljutio.
Tati je bilo vrlo neugodno, ali kada je otvorio kutiju i vidio, da unutra nema ničega, jako se naljutio.
Kćerkicu je prekorio: “Zar ne znaš ako nešto pokloniš,
očekuje se da se u kutiji nešto i nađe?” Djevojčica ga je žalosno pogledala i
suznim očima rekla: “Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima
samo za tebe.” Tata je bio ganut.
Kleknuo je pred kćerkicu, jako je zagrlio i zamolio za oprost. Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvijek, kada se osjećao izgubljeno i očajno, otvorio ju je i iz nje uzeo jedan nevidljivi poljubac i sjetio se ljubavi koju je kćerka spremila unutra. Svatko od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju prijatelji, djeca, Bog… Ne postoje važnije stvari koje bi mogli dobiti…
Kleknuo je pred kćerkicu, jako je zagrlio i zamolio za oprost. Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvijek, kada se osjećao izgubljeno i očajno, otvorio ju je i iz nje uzeo jedan nevidljivi poljubac i sjetio se ljubavi koju je kćerka spremila unutra. Svatko od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju prijatelji, djeca, Bog… Ne postoje važnije stvari koje bi mogli dobiti…
Usnuo sam
san da razgovaram s Bogom.
“Dakle, ti
bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog.
“Ako imaš vremena” rekoh.
Bog se nasmiješi.
“Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?”
“Što te najviše iznenađuje kod ljudi?”
“Ako imaš vremena” rekoh.
Bog se nasmiješi.
“Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?”
“Što te najviše iznenađuje kod ljudi?”
Bog
odgovori:
“Što im je djetinjstvo dosadno.
Žure odrasti,
a potom bi željeli ponovno biti djeca.
Što troše zdravlje da bi stekli novac,
a potom troše novac da bi vratili zdravlje.
Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti,
zaboravljajući sadašnjost.
Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti.
Što žive kao da nikada neće umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.”
“Što im je djetinjstvo dosadno.
Žure odrasti,
a potom bi željeli ponovno biti djeca.
Što troše zdravlje da bi stekli novac,
a potom troše novac da bi vratili zdravlje.
Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti,
zaboravljajući sadašnjost.
Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti.
Što žive kao da nikada neće umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.”
Bog me primi
za ruku.
Ostadosmo na trenutak u tišini.
Tada upitah:
“Kao roditelj,
koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?”
Ostadosmo na trenutak u tišini.
Tada upitah:
“Kao roditelj,
koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?”
Osmjehujući
se, Bog odgovori:
“Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voljeti.
Da nauče da nije najvrjednije ono što posjeduju,
nego tko su u svom životu.
Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima…
Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima,
nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi
da se duboko povrijedi voljeno biće,
a potom su potrebne godine da se izliječi.
Da nauče opraštati tako da sami opraštaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole,
ali to ne znaju izreći, niti pokazati.
Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće.
Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar,
a vidjeti je različito.
Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima…
a ipak ih voli.
Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste.
Moraju i sami sebi opraštati.”
Ljudi će zaboraviti što si rekao.
Ljudi će zaboraviti što si učinio.
Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.”
“Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voljeti.
Da nauče da nije najvrjednije ono što posjeduju,
nego tko su u svom životu.
Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima…
Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima,
nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi
da se duboko povrijedi voljeno biće,
a potom su potrebne godine da se izliječi.
Da nauče opraštati tako da sami opraštaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole,
ali to ne znaju izreći, niti pokazati.
Da nauče da se novcem može kupiti sve. Osim sreće.
Da nauče da dvije osobe mogu promatrati istu stvar,
a vidjeti je različito.
Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima…
a ipak ih voli.
Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste.
Moraju i sami sebi opraštati.”
Ljudi će zaboraviti što si rekao.
Ljudi će zaboraviti što si učinio.
Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.”
Autor nepoznat
1. Moje ruke
su male: ne očekujte savršenstvo dok spremam krevet, crtam ili bacam loptu.
2. Moje su noge kratke: usporite kako bih vas mogao stići.
3. Moje oči nisu vidjele svijet kao što su vaše: pomozite mi da otkrijem svijet. Nemojte me sputavati.
4. Kućni posao neće pobjeći. Ja neću još dugo biti malen – nađite vremena za igru sa mnom.
5. Ja sam vaš poseban dar, tako sa mnom i postupajte.
6. Trebam vašu podršku dok rastem. Nemojte mi prigovarati i kažnjavati me. Zapamtite – možete prigovarati mojim postupcima bez da prigovarate meni.
7. Pružite mi slobodu samostalnog odlučivanja. Dopustite mi da pogriješim kako bih mogao naučiti iz vlastitih pogrešaka. Tako ću jednog dana biti sposoban donositi pravilne odluke.
8. Nemojte se bojati otići bez mene na vikend. Potreban vam je odmor od mene, a i meni od vas. To je također odličan način da mi pokažete kako ste si međusobno važni.
9. Znam da je to teško, ali nemojte me uspoređivati s mojom braćom i sestrama ili s drugom djecom.
10. Nemojte raditi stvari umjesto mene. Tada osjećam da način na koji ja to radim nije dovoljno dobar i razočarava vas.
2. Moje su noge kratke: usporite kako bih vas mogao stići.
3. Moje oči nisu vidjele svijet kao što su vaše: pomozite mi da otkrijem svijet. Nemojte me sputavati.
4. Kućni posao neće pobjeći. Ja neću još dugo biti malen – nađite vremena za igru sa mnom.
5. Ja sam vaš poseban dar, tako sa mnom i postupajte.
6. Trebam vašu podršku dok rastem. Nemojte mi prigovarati i kažnjavati me. Zapamtite – možete prigovarati mojim postupcima bez da prigovarate meni.
7. Pružite mi slobodu samostalnog odlučivanja. Dopustite mi da pogriješim kako bih mogao naučiti iz vlastitih pogrešaka. Tako ću jednog dana biti sposoban donositi pravilne odluke.
8. Nemojte se bojati otići bez mene na vikend. Potreban vam je odmor od mene, a i meni od vas. To je također odličan način da mi pokažete kako ste si međusobno važni.
9. Znam da je to teško, ali nemojte me uspoređivati s mojom braćom i sestrama ili s drugom djecom.
10. Nemojte raditi stvari umjesto mene. Tada osjećam da način na koji ja to radim nije dovoljno dobar i razočarava vas.
Zapamtite: volim vas više od svega. Vi ste moj svijet
i sve što učinite ili ne učinite ostavlja trag u mome srcu.
U nekim
intenzivnijih trenucima života, kad stvari baš i ne idu onako kako zamišljamo,
planiramo i priželjkujemo, ili ne idu željenom brzinom, treba se sjetiti priče
o Niccolu Paganiniju. Taj je violinski virtuoz oduševljavao publiku svojim
maestralnim umijećem, ali i fantastičnim duhom te sjajnim improvizacijama. Na
jednom koncertu, kaže priča, pred punom dvoranom, izvodio je jedno prilično
teško djelo. Okružen cijelim orkestrom, uživao je u vlastitoj izvedbi kad mu je
u predposljednjoj skladbi koncerta pukla struna na violini. Na licu mu se
pojavilo iznenađenje i iako vidno ljut, nastavio je izvedbu bez prestanka,
sjajno improvizirajući. Za nekoliko trenutaka pukla je i druga struna. Nedugo
nakon nje i treća. Sada su tri strune visjele s majstorove violine dok je on i
dalje nezaustavljivo privodio izvedbu kraju, svirajući samo na jednoj, jedinoj
žici.
Život je kao
šalica kave. Ponekad gorka, ponekad slatka, no najvažniji je sastojak osoba s
kojom ste ju odlučili podijeliti.
Po završetku
je publika skočila na noge, dajući ovacije sjajnom umjetniku, još žešće
plješćući njegovoj hladnokrvnosti, snalažljivosti i improvizaciji te dovršenoj
izvedbi u uvjetima kada to gotovo nije bilo moguće. Nakon što su se ovacije
stišale, Paganini je zamolio publiku da sjedne i iako su svi znali da ne mogu
očekivati bis, poslušno su se vratiti u svoja sjedala. Paganini je podigao
violinu tako da ju cijela publika može vidjeti, klimnuo glavom dirigentu i uz
mig publici započeo svirku uz povik ‘Paganini i jedna žica!’.
Na svom je
jednožičnom Stradivariju odsvirao završnu skladbu koncerta dok je publika u
čudu promatrala kako se pred njihovim očima nemoguće u zanosu duha pretvara u
moguće.
Prisjećajući
se ove priče, shvatimo da naši životi, ma koliko ispunjeni
problemima, brigama, razočaranjima i svim ostalim ‘ugodnim’ popratnim
pojavama ne moraju to biti.
Provodimo
većinu vremena koncentrirajući se i brinući za žice koje su popucale. Žice koje
ne možemo istog trenutka popraviti i promijeniti. A zaboravljamo da uvijek
postoji barem jedna žica koja je još ispravna. Uvijek postoji bar jedna
ispravna žica koje se vrijedi prihvatiti, s kojom vrijedi improvizirati.
Jer i jedna žica je dovoljna za stvaranje predivne
glazbe života. Stoga, mislite li da vam je teško, uhvatite se za onu jednu
čitavu žicu u sebi i skladajte svoju melodiju koja će vas uzdići do neslućenih
visina i izazvati ovacije.
Vaše vlastite ovacije samima sebi, znajući da ste nemoguće u zanosu duha i srca pretvorili u moguće…
Vaše vlastite ovacije samima sebi, znajući da ste nemoguće u zanosu duha i srca pretvorili u moguće…
“Kako i
zašto dolazi do toga da školjka proizvodi biser? Kao prvo, to je zrno pijeska
koje je prodrlo u školjku i predstavlja teškoću za nju, nervira je.
– Ah – kaže ona sebi – kako se osloboditi ovoga? Grebe me, nagriza me. Što ću raditi?
I evo je gdje se sabira, meditira… do dana kada shvati da se neće moći nikada osloboditi tog zrna pijeska, već da ga može obraditi na takav način da ono postane glatko, sjajno i oblo. I kada joj to uspije, ona je sretna.
– Ah, savladala sam jednu teškoću! – kaže sebi.
Tisućama godina, biserna školjka naučava čovječanstvo, ali ljudi nisu shvatili lekciju.
Koja je to lekcija? Da, ako uspijemo obaviti naše teškoće i sve što nas nervira u svjetlu, prozračnu i blagu materiju, imat ćemo neprocjenjivo bogatstvo. Zato već od danas, umjesto da se žalite i nervirate u sebi ne poduzimajući ništa, potrudite se proizvesti tu izuzetnu i specijalnu materiju kojom ćete obaviti svoje teškoće.“
– Ah – kaže ona sebi – kako se osloboditi ovoga? Grebe me, nagriza me. Što ću raditi?
I evo je gdje se sabira, meditira… do dana kada shvati da se neće moći nikada osloboditi tog zrna pijeska, već da ga može obraditi na takav način da ono postane glatko, sjajno i oblo. I kada joj to uspije, ona je sretna.
– Ah, savladala sam jednu teškoću! – kaže sebi.
Tisućama godina, biserna školjka naučava čovječanstvo, ali ljudi nisu shvatili lekciju.
Koja je to lekcija? Da, ako uspijemo obaviti naše teškoće i sve što nas nervira u svjetlu, prozračnu i blagu materiju, imat ćemo neprocjenjivo bogatstvo. Zato već od danas, umjesto da se žalite i nervirate u sebi ne poduzimajući ništa, potrudite se proizvesti tu izuzetnu i specijalnu materiju kojom ćete obaviti svoje teškoće.“
Ovo je jedno
od 115 „zlatnih pravila za svakodnevni život“ iz istoimene knjige Omrama
Mikhael Ivanova (1900-1986), francuskog filozofa i pedagoga kršćanskog
usmjerenja. Zanimljivo je da su sva njegova djela nastala na osnovu njegovih
usmenih izlaganja. Njegove lekcije su jednostavne, jasne i tople, a njegova
pravila za svakodnevni život nas vraćaju u vrijeme kad su postojale i neke
druge vrijednosti osim materijalnih.
Tajna
posebnih ključeva
“Jučer ste uspjeli riješiti neki problem, ali evo
danas je pred vama novi: vi nikako ne možete upotrijebiti jučerašnje rješenje.
Ne možete sva vrata otvarati istim ključem. Isto tako i u psihičkom životu postoje različiti ključevi za različita vrata. Ako uvijek želimo upotrijebiti isti ključ, ostat ćemo pred zatvorenim vratima.
Tri suštinska ključa su ljubav, mudrost i istina. Ljubav koja otvara srce, mudrost koja otvara razum i istina koja otvara volju. Kada treba riješiti neki problem, pokušajte sa različitim ključevima. Ako prvi ne otvori vrata, drugi hoće…“
Ne možete sva vrata otvarati istim ključem. Isto tako i u psihičkom životu postoje različiti ključevi za različita vrata. Ako uvijek želimo upotrijebiti isti ključ, ostat ćemo pred zatvorenim vratima.
Tri suštinska ključa su ljubav, mudrost i istina. Ljubav koja otvara srce, mudrost koja otvara razum i istina koja otvara volju. Kada treba riješiti neki problem, pokušajte sa različitim ključevima. Ako prvi ne otvori vrata, drugi hoće…“
Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu
za pomoć rekavši mu:
“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako
bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne
radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što
mogu učiniti da me više cijene?”
Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi
je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem.
Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže
bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”
“V… vrlo
rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i
da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”
Mladić je
uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima,
koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za
njega.
Kad je
mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i
samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik
prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu
ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća
ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.
Nakon što je
ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu,
skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio
zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio
njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.
“Učitelju”,
rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti
dva ili tri srebrnjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom
vrijednošću prstena.”
“To što
si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije
moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko
to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko
ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se
ovamo s prstenom.”
Mladić je
opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe,
pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”
“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”
“Pedeset
osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.
“Da”,
odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti
šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”
Mladić je
uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.
“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je
saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I
kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život
želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to,
ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…
Jednog dana,
imućni otac je poveo svoga sina da provede noć sa jako siromašnom
porodicom, s ciljem da mu pokaže kako žive ljudi koji nemaju mnogo novaca
za trošenje.
Na povratku kući, otac upita sina što misli o tom iskustvu, a sin odgovori: “To je bilo jako lijepo iskustvo, oče. Naučio sam da mi imamo jednog psa, a oni imaju četiri. Mi imamo jako lijep bazen, ali oni imaju rijeku. Mi imamo sunčani krov, ali oni imaju nebo sa zvijezdama i mjesecom. Mi imamo veliku terasu s predivnim vrtom, ali oni imaju šumu.”
Na povratku kući, otac upita sina što misli o tom iskustvu, a sin odgovori: “To je bilo jako lijepo iskustvo, oče. Naučio sam da mi imamo jednog psa, a oni imaju četiri. Mi imamo jako lijep bazen, ali oni imaju rijeku. Mi imamo sunčani krov, ali oni imaju nebo sa zvijezdama i mjesecom. Mi imamo veliku terasu s predivnim vrtom, ali oni imaju šumu.”
Dok je
dijete govorilo, otac je ostao bez daha slušajući što mu sin priča.
Tada dijete doda: Hvala ti što si mi pokazao kako smo
siromašni!
Čuli ste
možda nekad za „buhe skakačice“. Evo kako ih treniraju.
Buhe zatvore u posudicu sa staklenim poklopcem. Buhe ko buhe, skaču. Tuku glavom u poklopac. Nakon nekog vremena, shvate i kažu: „Dosta mi je više lupanja glavom u poklopac.“ i počnu skakati niže. Kada počnu skakati niže, to je znak dreseru da su naučile lekciju. Sklone poklopac sa posude i buhe bi mogle iskočiti, ali ipak ne iskaču, jer su naučile skakati niže.
Mnoge od nas su učili „skakati“ samo do određene visine. Cijelog života nam obitelj, društvo, država ili naši unutrašnji strahovi govore: „Samo toliko možeš postići. Samo toliko visoko možeš skočiti. To je sve što možeš. Nisi tako značajan. Nisi toliko važan. Nisi vrijedan. Samo si prosječan pojedinac i ništa posebno ne možeš postići.“
Naučeni tako, kao i one buhe, skačemo samo do određene visine, ne usuđujući se poskočiti malo više. Strah da ćemo udariti glavom u poklopac bude preveliki.
Buhe zatvore u posudicu sa staklenim poklopcem. Buhe ko buhe, skaču. Tuku glavom u poklopac. Nakon nekog vremena, shvate i kažu: „Dosta mi je više lupanja glavom u poklopac.“ i počnu skakati niže. Kada počnu skakati niže, to je znak dreseru da su naučile lekciju. Sklone poklopac sa posude i buhe bi mogle iskočiti, ali ipak ne iskaču, jer su naučile skakati niže.
Mnoge od nas su učili „skakati“ samo do određene visine. Cijelog života nam obitelj, društvo, država ili naši unutrašnji strahovi govore: „Samo toliko možeš postići. Samo toliko visoko možeš skočiti. To je sve što možeš. Nisi tako značajan. Nisi toliko važan. Nisi vrijedan. Samo si prosječan pojedinac i ništa posebno ne možeš postići.“
Naučeni tako, kao i one buhe, skačemo samo do određene visine, ne usuđujući se poskočiti malo više. Strah da ćemo udariti glavom u poklopac bude preveliki.
A vi?
Skačete li onoliko visoko koliko vam dopuštaju vaše sposobnosti ili ste se
predali zbog vaše okoline i negativnih primjedbi? Jedini način da izbjegnete
kritike je ne govoriti ništa, ne raditi ništa i ne biti ništa.
Zamislite da imate čarobni štapić kojim možete mahnuti iznad određene oblasti svog života. Kad mahnete tim štapićem, vaše želje postaju stvarnost. Koje biste to želje ostvarili sebi? Sve što čovjekov um može zamisliti i povjeruje u to, može to i postići. Dvije glavne prepreke na putu do ostvarivanja svojih želja, ciljeva i snova su strah i sumnja. Protuotrov su odvažnost i samopouzdanje, a ključevi za odvažnost i samopouzdanje su znanje i stručnost. Zvuči komplicirano, ali nije.
Zamislite da imate čarobni štapić kojim možete mahnuti iznad određene oblasti svog života. Kad mahnete tim štapićem, vaše želje postaju stvarnost. Koje biste to želje ostvarili sebi? Sve što čovjekov um može zamisliti i povjeruje u to, može to i postići. Dvije glavne prepreke na putu do ostvarivanja svojih želja, ciljeva i snova su strah i sumnja. Protuotrov su odvažnost i samopouzdanje, a ključevi za odvažnost i samopouzdanje su znanje i stručnost. Zvuči komplicirano, ali nije.
Sve dok
čovjek uči i ima želju da se usavršava u bilo kojoj oblasti, on može uspjeti.
Uvijek ima nešto novo za naučiti, da se nadogradi znanje, da se postane
stručniji i da se to znanje iskoristi u prave svrhe. Ovakav princip može se
upotrijebiti u bilo kojoj oblasti života.
Ciljaj na Mjesec! Ako i promašiš – bit ćeš među
zvijezdama!
Razgovori sa
starim i neizlječivo bolesnim ljudima pokazuju da se oni uglavnom ne kaju zbog
stvari koje su učinili, nego mnogo više žale zbog svega onoga što nisu učinili.
“U drugom
životu usudila bih se učiniti mnogo više pogrešaka.
Opustila bih se. Dala bih si oduška.
Na novom putovanju bila bih manje ozbiljna.
Ne bih stvari shvaćala tako ozbiljno.
Više bih riskirala.
Više bih putovala.
Prešla bih više planina i preplivala više rijeka.
Jela bih više sladoleda, a manje mahuna.
Imala bih više stvarnih nevolja, a manje onih izmišljenih.
Znate, ja živim pametno i zdravo – sat za satom, dan za danom.
Proživjela sam lijepih trenutaka i kad bih mogla sve iz početka,
priuštila bih si još više tih lijepih trenutaka. Zapravo ništa drugo ne
bi mi trebalo. Samo ti trenuci.
Živjela bih u trenutku i ne bih, kao svih ovih godina, išla u susret svakom novom danu.
Opustila bih se. Dala bih si oduška.
Na novom putovanju bila bih manje ozbiljna.
Ne bih stvari shvaćala tako ozbiljno.
Više bih riskirala.
Više bih putovala.
Prešla bih više planina i preplivala više rijeka.
Jela bih više sladoleda, a manje mahuna.
Imala bih više stvarnih nevolja, a manje onih izmišljenih.
Znate, ja živim pametno i zdravo – sat za satom, dan za danom.
Proživjela sam lijepih trenutaka i kad bih mogla sve iz početka,
priuštila bih si još više tih lijepih trenutaka. Zapravo ništa drugo ne
bi mi trebalo. Samo ti trenuci.
Živjela bih u trenutku i ne bih, kao svih ovih godina, išla u susret svakom novom danu.
Ja sam jedna
od onih koji nikamo ne idu bez toplomjera, termofora,
kišnog ogrtača i padobrana. Kad bih imala još jedan život, ne bih se na
putovanjima opterećivala tolikom prtljagom.
Kad bih još jedanput živjela, počela bih hodati bosa ranije u proljeće i u jesen bih kasnije ponovno obula cipele.
Češće bih išla na plesove.
Češće bih se vozila na vrtuljku.
Češće bih išla brati cvijeće.”
kišnog ogrtača i padobrana. Kad bih imala još jedan život, ne bih se na
putovanjima opterećivala tolikom prtljagom.
Kad bih još jedanput živjela, počela bih hodati bosa ranije u proljeće i u jesen bih kasnije ponovno obula cipele.
Češće bih išla na plesove.
Češće bih se vozila na vrtuljku.
Češće bih išla brati cvijeće.”
N. S.
(85 godina)
(85 godina)
Vjerojatno ste čuli za indijsku legendu o malom žutom
cvijetu koji se rascvjetao u jednom vrtu. On cvjeta samo jednu sezonu i tada
uvene.
Kada je jedan posjetitelj ušao u taj vrt, sa svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je svo drvo palme korisno – plod, lišce, grane i deblo.
Međutim, kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke su ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala veći doprinos i dobila više.
Oko posjetitelja, koji je slušao samo žalbe, zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: ” Zašto se i ti ne žališ kao ostali?”
Cvijet je odgovorio: ” Promatrao sam kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se njihalo na vjetru. Poželio sam donesti divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog želio da budem kao kokosova palma ili mango, On bi mogao to učiniti. Želio je da budem baš mali žuti cvijet pa zato želim biti najbolji mali žuti cvijet koji je ikad postojao.
Kada je jedan posjetitelj ušao u taj vrt, sa svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je svo drvo palme korisno – plod, lišce, grane i deblo.
Međutim, kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke su ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka dala veći doprinos i dobila više.
Oko posjetitelja, koji je slušao samo žalbe, zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: ” Zašto se i ti ne žališ kao ostali?”
Cvijet je odgovorio: ” Promatrao sam kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se njihalo na vjetru. Poželio sam donesti divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog želio da budem kao kokosova palma ili mango, On bi mogao to učiniti. Želio je da budem baš mali žuti cvijet pa zato želim biti najbolji mali žuti cvijet koji je ikad postojao.
Jedan čovjek
star 92 godine, mali, dobro držeći i ponosan, koji je svakog jutra u osam sati
bio kompletno obučen, sa modernom frizurom i savršeno obrijan, iako skoro
sasvim slijep, danas se doselio u starački dom.
Njegova 70-to godišnja žena skoro je umrla i time selidbu u dom učinila neophodnom.
Poslije mnogo sati strpljivog čekanja u hodniku doma, ugodno se nasmiješio kada su mu rekli da mu je soba spremna.
Dok je upravljao svojom hodalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i rolete koje su bile na prozoru.
“Sviđa mi se” rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novo štene.
“Gospodine Smith, još uvijek niste vidjeli sobu, pričekajte još malo.”
“To nema nikakve veze s ovim” odgovorio je.
“Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed. Hoće li mi se sviđati soba ne zavisi od toga kako je raspoređen namještaj već kako ja rasporedim svoje misli…
Već samo odlučio da mi se sviđa. To je odluka koju donosim svakoga jutra kada se probudim.
Ja imam izbor: mogu provesti dan u krevetu brojeći teškoće koje imam sa dijelovima tijela koji više ne rade, ili mogu ustati iz kreveta sretan zbog onih koji još uvijek rade.
Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene, mislit ću na novi dan i na sve sretne uspomene koje sam odložio.
Baš za ovo doba svog života. Starost je kao bankovni račun. Sa njega podižete ono što ste uložili.
Moj savjet vam je da uložite mnogo sreće u banku sjećanja!
Hvala vam za vaš dio u banci sjećanja. Ja još uvijek ulažem!!”
Njegova 70-to godišnja žena skoro je umrla i time selidbu u dom učinila neophodnom.
Poslije mnogo sati strpljivog čekanja u hodniku doma, ugodno se nasmiješio kada su mu rekli da mu je soba spremna.
Dok je upravljao svojom hodalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i rolete koje su bile na prozoru.
“Sviđa mi se” rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novo štene.
“Gospodine Smith, još uvijek niste vidjeli sobu, pričekajte još malo.”
“To nema nikakve veze s ovim” odgovorio je.
“Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed. Hoće li mi se sviđati soba ne zavisi od toga kako je raspoređen namještaj već kako ja rasporedim svoje misli…
Već samo odlučio da mi se sviđa. To je odluka koju donosim svakoga jutra kada se probudim.
Ja imam izbor: mogu provesti dan u krevetu brojeći teškoće koje imam sa dijelovima tijela koji više ne rade, ili mogu ustati iz kreveta sretan zbog onih koji još uvijek rade.
Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene, mislit ću na novi dan i na sve sretne uspomene koje sam odložio.
Baš za ovo doba svog života. Starost je kao bankovni račun. Sa njega podižete ono što ste uložili.
Moj savjet vam je da uložite mnogo sreće u banku sjećanja!
Hvala vam za vaš dio u banci sjećanja. Ja još uvijek ulažem!!”
Zapamtite
pet jednostavnih pravila za sreću:
- Oslobodite svoje srce od
mržnje.
2. Oslobodite svoj um od briga.
3. Živite jednostavno.
4. Pružajte više.
5. Očekujte manje.
On je bio
frajer jaka glasa i odlučnih pokreta. Ona bješe nježna i osjetljiva. Vjenčali
su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala
djecu. Djeca su rasla, poženila se i poudavala, te pošli svojim životnim putem…
Uobičajena priča.
Kad su sva djeca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju.
Njen muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili doktori i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slijegali ramenima i mrmljali: ¨Hm, hm…¨ Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo: ¨Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za život¨.
Čovjek nije ništa odgovorio. Sjeo je uz krevet i uzeo ženu za ruku… njena se ručica izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:
¨Ti nećeš umrijeti!¨
¨Zašto?¨ upita ona jedva čujnim glasom.
¨Jer ti nije vrijeme! Zato jer volim tvoju prisutnost, tvoj hod, tvoj glas. Samo uz tebe sam potpun!¨
¨A zašto mi to ranije nisi rekao?¨
Kad su sva djeca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju.
Njen muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili doktori i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slijegali ramenima i mrmljali: ¨Hm, hm…¨ Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo: ¨Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za život¨.
Čovjek nije ništa odgovorio. Sjeo je uz krevet i uzeo ženu za ruku… njena se ručica izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:
¨Ti nećeš umrijeti!¨
¨Zašto?¨ upita ona jedva čujnim glasom.
¨Jer ti nije vrijeme! Zato jer volim tvoju prisutnost, tvoj hod, tvoj glas. Samo uz tebe sam potpun!¨
¨A zašto mi to ranije nisi rekao?¨
Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš.
Reci to odmah. Nemoj reći: »Moja majka, moj sin, moja žena… to već ionako
zna«. Možda i zna, ali nikad se nitko nije umorio slušajući voljenu osobu
koja joj to ponavlja! Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci: »Ja sam, želim
ti reći da te volim«.
Stisni ruku osobi koju voliš i reci: »Hvala ti što si uz mene! Volim te…«.
Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi, razlikuju se po ljubavi.
Stisni ruku osobi koju voliš i reci: »Hvala ti što si uz mene! Volim te…«.
Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi, razlikuju se po ljubavi.
Jednog dana,
pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir
nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.
Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći
leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Ali je
imao krhko tijelo i smežurana krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira,
očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi
podržala leptirovo tijelo i osnažila ga. Međutim, ništa se nije dogodilo!
Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i
nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.
Čovjek usprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.
Čovjek usprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.
Ponekad su
poteškoće upravo ono što trebamo u životu…
Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bismo postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bismo mogli letjeti.
Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bismo postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bismo mogli letjeti.
Tražio sam Snagu
. . . . . . I Bog mi je dao Poteškoće koje su me osnažile.
Tražio sam Mudrost . . . . . . I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.
Tražio sam Bogatstvo . . . . I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražio sam Hrabrost . . . . . I Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo svladati.
Tražio sam Ljubav . . . . . . . I Bog mi je dao Ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam Usluge . . . . . . . I Bog mi je dao Prilike.
Tražio sam Mudrost . . . . . . I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.
Tražio sam Bogatstvo . . . . I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražio sam Hrabrost . . . . . I Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo svladati.
Tražio sam Ljubav . . . . . . . I Bog mi je dao Ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam Usluge . . . . . . . I Bog mi je dao Prilike.
“Nisam dobio ništa od onog što sam tražio…… ali dobio
sam sve što mi je trebalo.”
Živi život bez straha i suoči se sa preprekama i znaj da ih sve možeš savladati.
Živi život bez straha i suoči se sa preprekama i znaj da ih sve možeš savladati.
Jednog dana,
miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki
paket.
Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut. Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: “U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!”
Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i reče:
“Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati.”
Miš se okrene svinji i vikne: “Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!”
Svinja je suosjećala, ali reče: “Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama.”
Miš tada krene prema kravi: “Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!”
Krava reče: “Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža.”
Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.
Te noći začuo se čudan zvuk u kući – kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom. Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš. Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi. Da bi ih nahranio, farmer je zaklao svinju. Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je. Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.
Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut. Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: “U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!”
Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i reče:
“Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati.”
Miš se okrene svinji i vikne: “Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!”
Svinja je suosjećala, ali reče: “Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama.”
Miš tada krene prema kravi: “Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!”
Krava reče: “Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža.”
Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.
Te noći začuo se čudan zvuk u kući – kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom. Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš. Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi. Da bi ih nahranio, farmer je zaklao svinju. Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je. Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.
Miš je to
sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.
**********
Kad sljedeći put čuješ da se netko suočio s problemom
i misliš da te se to ne tiče, sjeti se – kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u
opasnosti. Brinite o drugima i drugi će vam vratiti – kad se najmanje nadate.
Ubjeđujemo
sami sebe da će život biti bolji kada se vjenčamo, dobijemo bebu, a zatim drugu
bebu. Onda smo frustrirani zato što djeca nisu dovoljno velika i bit ćemo
zadovoljniji kada porastu. Nakon toga, frustrirani smo zato što imamo posla sa
tinejdžerima. Sigurno ćemo biti sretniji kada izađu iz tog razdoblja.
Govorimo
sebi da će nam život biti potpun kada naš supružnik dođe k pameti, kada kupimo
ljepši auto, kada budemo u mogućnosti otići na lijepo putovanje, ili kada odemo
u mirovinu. Prava je istina da ne postoji bolji trenutak za sreću od ovog
trenutka. Ako ne sada, kada?
Tvoj život će uvijek biti ispunjen teškoćama.
Tvoj život će uvijek biti ispunjen teškoćama.
*
Najbolje je da to priznaš sebi i da odlučiš svejedno biti sretan. Sreća je pravi put. Zato, čuvaj svaki trenutak koji imaš, i čuvaj ga još više zato što si ga podijelio sa nekim posebnim, dovoljno posebnim da bi provodio vrijeme s njim…
I zapamti da vrijeme nikoga ne čeka.
Najbolje je da to priznaš sebi i da odlučiš svejedno biti sretan. Sreća je pravi put. Zato, čuvaj svaki trenutak koji imaš, i čuvaj ga još više zato što si ga podijelio sa nekim posebnim, dovoljno posebnim da bi provodio vrijeme s njim…
I zapamti da vrijeme nikoga ne čeka.
*
Zato, prestani čekati da…
-otplatiš auto.
-kupiš novu kuću ili automobil.
-djeca odu od kuće.
-se vratiš na studije.
-završiš studij.
-izgubiš 10 kg.
-dobiješ 10 kg.
-se oženiš (udaš).
-se razvedeš.
-dobiješ djecu.
-odeš u mirovinu.
-dođe ljeto.
-dođe proljeće.
-dođe zima.
-dođe jesen.
-umreš.
Zato, prestani čekati da…
-otplatiš auto.
-kupiš novu kuću ili automobil.
-djeca odu od kuće.
-se vratiš na studije.
-završiš studij.
-izgubiš 10 kg.
-dobiješ 10 kg.
-se oženiš (udaš).
-se razvedeš.
-dobiješ djecu.
-odeš u mirovinu.
-dođe ljeto.
-dođe proljeće.
-dođe zima.
-dođe jesen.
-umreš.
Nema boljeg
trenutka za sreću od ovog. Sreća je put, a ne cilj.
Zato:
radi kao da ti ne treba novac,
voli kao da nikada nisi bio povrijeđen,
i pleši kao da te nitko ne gleda.
radi kao da ti ne treba novac,
voli kao da nikada nisi bio povrijeđen,
i pleši kao da te nitko ne gleda.
Priča o
jednom čovjeku i ljubavi njegove majke prema njemu…….
Moja majka
je imala samo jedno oko. Mrzio sam je… bila je sramota za nas. U našoj školi
ona je spremala hranu za učenike i učitelje.
Jednoga dana dok sam još bio u toj osnovnoj školi moja majka je ušla u moj razred da me pozdravi. Bilo me jako sram. Kako mi je to mogla učiniti? Ignorirao sam je, uputio sam joj pogled pun mržnje i pobjegao. Kasnije su mi se prijatelji iz razreda podrugivali – Fuj, tvoja majka ima samo jedno oko!
Propadao sam u zemlju i želio da moja majka jednostavno nestane… Kad sam je opet vidio ustao sam i rekao joj – Ako od mene budeš radila predmet ismijavanja bolje ti je da umreš!
Moja majka nije ništa odgovorila…
Nisam zastao niti trenutka da razmislim o tome što sam joj rekao, bio sam toliko pun ljutnje u sebi. Bio sam nezainteresiran za njene osjećaje… Želio sam otići iz kuće i nikad više ništa imati s njom.
Jednoga dana dok sam još bio u toj osnovnoj školi moja majka je ušla u moj razred da me pozdravi. Bilo me jako sram. Kako mi je to mogla učiniti? Ignorirao sam je, uputio sam joj pogled pun mržnje i pobjegao. Kasnije su mi se prijatelji iz razreda podrugivali – Fuj, tvoja majka ima samo jedno oko!
Propadao sam u zemlju i želio da moja majka jednostavno nestane… Kad sam je opet vidio ustao sam i rekao joj – Ako od mene budeš radila predmet ismijavanja bolje ti je da umreš!
Moja majka nije ništa odgovorila…
Nisam zastao niti trenutka da razmislim o tome što sam joj rekao, bio sam toliko pun ljutnje u sebi. Bio sam nezainteresiran za njene osjećaje… Želio sam otići iz kuće i nikad više ništa imati s njom.
U kasnijem
životu sam učio puno i teško. Tako sam dobio priliku da odem u Singapur na
studij… Posrećilo mi se. Oženio sam se, kupio sam kuću i dobio svoju vlastitu
djecu. Bio sam sretan sa svojim životom, sa svojom djecom i svim oko sebe mada
sam nastavio živjeti u stranoj zemlji.
Ali jednog
dana, moja majka je došla da me posjeti… Ona me nije vidjela godinama niti je
ikad vidjela svoje unuke. Pojavila se na vratima. Moja djeca su je počela
ismijavati. Ja sam se izderao na nju zato što se samo tako pojavila, nepozvana.
Derao sam se na nju – Kako si se usudila doći do moje kuće i plašiti mi djecu?
Goni se odavde, odmah!
Moja majka
je samo tiho odgovorila – Oprostite, mora da sam pogriješila kuću – i nestala…
I onda,
jednog dana, nakon nekoliko godina, pismo je došlo do moje kuće. Pozvan sam
nazad u svoj rodni kraj radi godišnjice mature. Slagao sam ženi da moram ići na
poslovni put. Poslije proslave, iz neke radoznalosti, svratio sam do našeg
starog doma. Kad su me vidjeli, susjedi su mi rekli da je umrla. Ni jednu suzu
nisam pustio. Predali su mi jedno pismo za koje su rekli da je od nje…
Moj Dragi
Sine,
Mislila sam na tebe svo vrijeme.
Oprosti što sam došla do tvoje kuće i preplašila tvoju djecu.
Bilo mi je drago kad sam čula da si uspio u životu i da ćeš doći na proslavu ovamo.
Ja možda neću moći ni izići iz kreveta da te vidim.
Žao mi je što sam ti uvijek bila teret i sramota.
Mislila sam na tebe svo vrijeme.
Oprosti što sam došla do tvoje kuće i preplašila tvoju djecu.
Bilo mi je drago kad sam čula da si uspio u životu i da ćeš doći na proslavu ovamo.
Ja možda neću moći ni izići iz kreveta da te vidim.
Žao mi je što sam ti uvijek bila teret i sramota.
Vidiš, kada
si bio dijete dogodila se jedna nesreća u kojoj si izgubio jedno oko.
Kao majka, nisam mogla podnijeti da odrastaš bez jednog oka.
Doktori su te pregledali i rekli mi da je moguće.
Ja sam ti onda dala jedno svoje…
Bila sam tako ponosna da znam da moj sin vidi svijet za mene, s tim okom.
Kao majka, nisam mogla podnijeti da odrastaš bez jednog oka.
Doktori su te pregledali i rekli mi da je moguće.
Ja sam ti onda dala jedno svoje…
Bila sam tako ponosna da znam da moj sin vidi svijet za mene, s tim okom.
S Ljubavlju,
Za Tebe Uvijek…
Tvoja Majka…
Sveučilišni
profesor postavio je svojim studentima ovo pitanje:
Je li Bog stvorio sve što postoji? Jedan student mu je smjelo odgovorio:
Je li Bog stvorio sve što postoji? Jedan student mu je smjelo odgovorio:
Da, Bog je
stvorio sve što postoji!
Bog je sve
stvorio? Upita profesor još jednom.
Da,
profesore. Odgovori student.
Profesor će
potom: Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Budući da zlo postoji, a
uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao!
Student je
ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još jednom dokazao da
je ono što kršćani vjeruju zapravo mit.
Drugi je
student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati. Naravno,
odgovori profesor.
Student
ustane i reče: Profesore, postoji li hladnoća?
Kakvo je to
pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?
Studenti su
se zakikotali na kolegino pitanje.
Mladić je
odgovorio:
Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili prenosi energiju, a toplina je ono sto čini da tijelo ima ili prenosi energiju.
Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili prenosi energiju, a toplina je ono sto čini da tijelo ima ili prenosi energiju.
Apsolutna
nula znači potpunu odsutnost topline, sve stvari postanu inertne i nesposobne
za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ
da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu.
Student
nastavi s pitanjem: Profesore, postoji li tama?
Profesor odgovori: Naravno da postoji.
Student će na to: Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo odsustvo svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proučavati različite duljine svjetlosnih valova za svaku boju.
Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li ovo točno?
Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu sto se događa kada nema svjetla.
Profesor odgovori: Naravno da postoji.
Student će na to: Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u stvarnosti samo odsustvo svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proučavati različite duljine svjetlosnih valova za svaku boju.
Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li ovo točno?
Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu sto se događa kada nema svjetla.
Na kraju,
mladić upita: Profesore, postoji li zlo?
Sad već
pomalo nesiguran, profesor odgovori: Naravno, kao što sam već rekao. Vidimo zlo
svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema
drugim ljudima… U zločinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije
nisu ništa drugo nego zlo.
Na to će
student: Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je
jednostavno odsustvo Boga. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam kojeg su
ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput
vjere i ljubavi koje postoje baš kao što postoje svijetlo i toplina. Zlo je
posljedica onog što se dogodi kada
u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se događa kada nema svjetla.
u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsustvu topline, ili poput tame koja se događa kada nema svjetla.
Profesor je
sjeo.
Mladić se zvao Albert Einstein :)
Jedan
poznati govornik je jedan svoj seminar započeo tako, da je u ruci držao
novčanicu od 20 dolara. U prostoru, gdje je bilo nazočnih 200
slušatelja, pitao je: – Tko od vas želi ovu novčanicu?
Ruke su se počele dizati u zrak. Rekao je:
- Prije nego vam dam ovu novčanicu, dozvolite mi da napravim slijedeće. Pritom je zgužvao novčanicu i ponovo je dignuo u zrak.
Upitao je: – Tko još uvijek želi ovu novčanicu? – Ruke su još uvijek bile u zraku.
- A što ako napravimo ovo? – bacio je novčanicu na pod i počeo je gaziti, a potom je pokupio izgužvanu i uprljanu.
- Tko je od vas želi sada?
Ruke su još uvijek bile u zraku.
- Prijatelji moji, danas smo naučili veoma dragocjenu lekciju – rekao je:
- Bez obzira što napravim s novcem, još uvijek ga želite, jer novčanica nije izgubila svoju vrijednost. Još uvijek je vrijedna 20 dolara.
U životu mnogo puta padnemo, budemo izgužvani, ozlijeđeni i na tlu, u prljavštini; i sve to zajedno sa odlukama koje donosimo i okolnostima u kojima se nađemo. I tada mislimo, da ne zavrjeđujemo ljubav, toplinu i da smo nevrijedni sami sebe.
Ruke su se počele dizati u zrak. Rekao je:
- Prije nego vam dam ovu novčanicu, dozvolite mi da napravim slijedeće. Pritom je zgužvao novčanicu i ponovo je dignuo u zrak.
Upitao je: – Tko još uvijek želi ovu novčanicu? – Ruke su još uvijek bile u zraku.
- A što ako napravimo ovo? – bacio je novčanicu na pod i počeo je gaziti, a potom je pokupio izgužvanu i uprljanu.
- Tko je od vas želi sada?
Ruke su još uvijek bile u zraku.
- Prijatelji moji, danas smo naučili veoma dragocjenu lekciju – rekao je:
- Bez obzira što napravim s novcem, još uvijek ga želite, jer novčanica nije izgubila svoju vrijednost. Još uvijek je vrijedna 20 dolara.
U životu mnogo puta padnemo, budemo izgužvani, ozlijeđeni i na tlu, u prljavštini; i sve to zajedno sa odlukama koje donosimo i okolnostima u kojima se nađemo. I tada mislimo, da ne zavrjeđujemo ljubav, toplinu i da smo nevrijedni sami sebe.
Međutim, neovisno na to što se dogodilo ili što će se dogoditi
sa vama, nikada nećete izgubiti svoju istinsku vrijednost. Uprljani ili čisti,
izgužvani ili posve uređeni, još uvijek ste neprocjenjivi… Osobito za one koji
vas vole.
Veličina vašeg života ne izvire iz toga što napravimo ili koga poznajemo, već iz toga TKO SMO!
Veličina vašeg života ne izvire iz toga što napravimo ili koga poznajemo, već iz toga TKO SMO!
Nemojte me
razmaziti. Vrlo dobro znam da ne mogu imati sve što želim. Ja vas samo
iskušavam.
Nemojte se
bojati biti strogi. To mi se sviđa. Pokazujte gdje mi je mjesto.
Nemojte sa
mnom na silu. To me uči da se jedino sila uvažava. Radije ću reagirati na
uputu.
Nemojte biti
nedosljedni. To me zbunjuje i tjera me na to da pobjegnem od svake obveze.
Nemojte
obećavati. Možda nećete moći održati obećanje; pa ću izgubiti vjeru u vas.
Nemojte
vjerovati mojim provokacijama kad govorim i činim stvari samo da vas rastužim.
Mogao bih pokušati doći do još koje “pobjede”.
Nemojte se
previše žalostiti kad kažem da vas mrzim. Ne mislim ozbiljno, ali bih htio da
vam bude žao zbog onog što ste mi učinili.
Nemojte da
se osjećam manjim nego što jesam. Zbog toga ću glumiti “velikog lafa”.
Nemojte
umjesto mene činiti stvari koje mogu učiniti sam. Zbog toga se osjećam kao
beba, a mogao bih vas početi doživljavati kao sluge.
Nemojte da
moje loše navike obuzmu svu vašu pažnju. To me samo ohrabruje da nastavim.
Nemojte me
ispravljati pred drugima. Bit ću mnogo pažljiviji ako sa mnom razgovarate tiho
i nasamo.
Nemojte o
mom ponašanju diskutirati za vrijeme svađe. Ne znam zašto onda slabo čujem, a i
nisam sklon suradnji. U redu je da se poduzmu potrebne mjere, ali diskusiju
odložite za kasnije.
Nemojte da
imam osjećaj kako su moje pogreške zapravo grijesi: Moram naučiti griješiti a
da se ipak ne osjećam zlim.
Nemojte stalno
prigovarati. Ako to budete radili morat ću se početi praviti gluh. Nemojte
zahtijevati objašnjenja za moje ponašanje. Ponekad zbilja ne znam zašto sam
nešto učinio.
Ne
precjenjujte moje poštenje. Lako me je zastrašiti pa počnem lagati.
Nemojte
zaboraviti da volim eksperimentirati. Ja iz toga učim, pa vas molim da budete
strpljivi.
Nemojte me
štititi od posljedica. Moram učiti na iskustvu.
Ne obraćajte
previše pažnje kad sam lakše bolestan. Mogao bih početi uživati u lošem
zdravlju, ako mi to bude donosilo veliku pažnju.
Ne odbijajte
me kad tražim odgovore na normalna pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da ću
prestati ispitivati a informacije tražiti negdje drugdje.
Nemojte
odgovarati na smiješna ili besmislena pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da
samo želim da se bavite sa mnom.
Nemojte mi
govoriti da ste idealni i nepogrešivi. S takvim je tako teško živjeti. Ne
brinite zbog toga što smo malo zajedno. Važno je kako smo zajedno.
Nemojte da
moja strahovanja postanu vaša tjeskoba. Tada ću se još više uplašiti. Pokažite
da ste hrabri.
Nemojte
zaboraviti da ne mogu odrasti bez mnogo razumijevanja i podrške; zaslužena
pohvala ponekad izostane, ali prijekor nikada.
Tretirajte
me kao svoje prijatelje, pa ću ja biti vaš.
Upamtite:
više učim od primjera nego od kritike.
I pored svega, mnogo vas volim, volite i vi mene…
Jednog dana,
jedan slijepi čovjek sjedio je na stepenicama jedne zgrade, sa
šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kojem je
pisalo: ”Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć.” Jedan slučajni
prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio,
zaustavio se zapažajući da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko
metalnih novčića.
Savio se
kako bi mu pružio novac, a zatim, bez pitanja za dozvolu, uzeo je karton i
okrenuo ga ispisavši novi natpis. U toku popodneva slučajni prolaznik se
vratio do slijepog čovjeka zapažajući da je njegov šešir ovom prilikom bio
pun novčića i novčanica. Slijepi prosjak prepoznavši ga po koraku
uputio mu je pitanje da nije bio on taj koji je nešto napisao na kartonu
i što je to mogao napisati. Na što će prolaznik odgovara: ”Nisam
napisao neistinu – samo napisah tvoju poruku na drugačiji način”, nasmiješi
se i izgubi u gužvi. I tako slijepi čovjek nije saznao da je natpis
jednostavno glasio: ”Danas je proljeće … a ja ga ne mogu vidjeti”.
Promijeni strategiju kada se oko tebe sve naopako
kreće i vidjet ćeš da će se prije ili kasnije okrenuti na bolje!
Čovjek koji
pouzdano kroči u smjeru svojih snova, začas će se susresti sa neočekivanim
uspjehom. Gradimo li kule u zraku, naš trud neće propasti, jer one tamo i
pripadaju. Potrebno ih je samo poduprijeti temeljima. Mnoge osobe su ograničene
u mislima, postupcima i rezultatima. Nikada ne prelaze granice ograničenja što
su ih sami sebi postavili ili ih im je postavio netko drugi. Drugi nas mogu
zaustaviti privremeno, ali mi smo jedini koji to možemo učiniti trajno.
Odrastao
slon svojom surlom može podići blizu tonu tereta. Pripitomljeni slon mirno
stoji vezan uz mali drveni štapić zaboden u zemlju. Dok je još bio mlad i nije
dostigao svoju punu snagu, slona vežu teškim lancem za nepokretan željezni
stup. Tim postupkom, nameću slonu da shvati, da koliko god snažno pokušavao
prekinuti lanac ili pomaknuti i iščupati stup, to mu nije moguće učiniti. Kad
slon postane velik i snažan, on i dalje vjeruje, sve dok ispred sebe na tlu
vidi stup i lanac.
Netko se narugao čovjeku u pokušaju “nemogućeg”: “O, to nikada nećeš moći učiniti, barem nitko do sada nije uspio.” Ali on je skinuo kaput i zasukao rukave, i počeo raditi. Ako se i brinuo, to je skrivao. Podignute glave i prikrivenog osmijeha, bez imalo sumnje ili dvojbi, počeo je pjevati baveći se onime što se nije moglo učiniti i učinio je to.
Netko se narugao čovjeku u pokušaju “nemogućeg”: “O, to nikada nećeš moći učiniti, barem nitko do sada nije uspio.” Ali on je skinuo kaput i zasukao rukave, i počeo raditi. Ako se i brinuo, to je skrivao. Podignute glave i prikrivenog osmijeha, bez imalo sumnje ili dvojbi, počeo je pjevati baveći se onime što se nije moglo učiniti i učinio je to.
Tisuće će vam ljudi reći da se nešto ne može
napraviti, tisuće ljudi će vam proricati neuspjeh, tisuće će vam isticati,
jedan za drugim, opasnosti koje samo čekaju da vas napadnu. Ali samo se bacite
na posao sa tračkom osmijeha, zatim uzdignite glavu i počnite. Samo počnite
pjevati baveći se time, što se ne može napraviti. I tako ćete uspjeti!
Ulicom je
išao čovjek sa svojim konjem i psom. Iznenada je udario grom i svi su se u čas
našli u vječnosti. Išli su uzbrdicom, sunce je peklo, bijahu jako žedni. Na
jednom zavoju vidjeli su prekrasna mramorna vrata koja su vodila na trg od
zlata, a nasred trga stajao zdenac s kristalno čistom vodom. Čovjek upita
čuvara na ulazu kako se zove to mjesto. “To je Nebo”, ovaj će. “Baš lijepo da
smo došli u Nebo! Jako smo žedni…”
Čuvar čovjeku pokaza zdenac: “Uđi i pij koliko želiš!”
“Moj pas i konj su također žedni”, čovjek će. “Žao mi je, ali životinjama je
ulaz zabranjen”, odvrati čuvar. Čovjek se rastuži. Premda je bio jako žedan,
nije želio piti sam. Zahvalio se čuvaru i pošao dalje. Nakon duga hoda dalje
uzbrdo čovjek i životinje stigoše u seoce do kojega je pod krošnjama stabala vodila
seoska staza, a pred samim vratima opet je stajao čuvar. “Dobar dan”, čovjek će
čuvaru, a ovaj mu kimne glavom na pozdrav. “Ja, moj konj i moj pas jako smo
žedni.” “Tu među stablima je izvor”, reče čuvar, možete piti koliko želite.”
Čovjek, konj i pas priđoše i utažiše žeđ. Čovjek zahvali čuvaru, a usput upita:
“Kako se zove ovo mjesto?” “Nebo”, odgovori čuvar. “Nebo?! Čuvar velebnog ulaza
s mramornim vratima na koji smo ranije naišli rekao nam je da je Nebo ondje
dolje!”, začuđeno će čovjek. “Ne, ono je Pakao”, reče čuvar. Čovjek bijaše
zbunjen. “Morate im zabraniti da na ulazu drže natpis s vašim nazivom, to je
lažna obavijest i ljude zavodi u bludnju!” “Ne, oni nam čine veliku uslugu.
Ondje se zadržavaju oni koji se odriču najboljih prijatelja.”
Žena bjelkinja, stara oko pedeset
godina, sjeda pored jednog crnca. Vidno uznemirena pozove stjuardesu.
Stjuardesa : -U čemu je problem,
gospođo?
Bijela žena: -Zar ne vidite? Smjestili
ste me pored jednog crnca!! Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih… tih
odvratnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim vas!!
Stjuardesa: -Čini mi se da su sva
mjesta zauzeta. Provjerit ću ima li koje prazno.
Stjuardesa se udaljila i vratila
nakon nekoliko minuta:
-Gospođo, u ekonomskoj klasi nema
mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi.
Prije nego je gospođa uspjela
izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi:
-U našoj aviokompaniji je gotovo
nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako,
bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih
nivoa.
Zatim se okrene crncu i reče:
-Dakle, gospodine, ako želite,
uzmite svoju ručnu prtljagu i premjestite se u prvu klasu.
Putnici koji su slušali ovaj
razgovor spontano su počeli pljeskati.
Dodatak:
Kada je Albert Einstein došao u
Sjedinjene Američke Države, pitali su ga koje je rase.
Odgovorio je: “Ljudske!”.
Vodonoša je imao dva velika vrča.
Nosio ih je na ramenima okačene na krajevima dugog štapa.
Jedan vrč je imao pukotinu, dok je
drugi bio čitav i uvijek je uspio prenijeti istu količinu vode.
Put od izvora do kuće bio je dug i
uvijek je u napuklom vrču donosio samo polovinu sadržaja vode do kuće.
Trajalo je to tako dvije
godine, iz dana u dan.
Naravno, cijeli vrč je bio ponosan
na sebe što do kraja uspješno ispunjava obveze.
Siroti
napukli vrč se stidio, osjećao poniženo i potišteno, jer je uvijek ispunjavao
samo polovinu obveze. Jednog dana nakon dvije godine obratio se vodonoši na
izvoru:
- Sram me, jer voda kaplje iz mene cijelim putem do kuće.
- Sram me, jer voda kaplje iz mene cijelim putem do kuće.
Vodonoša mu odgovori:
- Jesi li primijetio da cvijeće buja i napreduje samo
na tvojoj, a ne i na strani drugog vrča? To je zato, jer si ga ti uvijek
zalijevao kada smo se vraćali. Dvije godine uživam u ovom prekrasnom cvijeću,
prolazeći pored njega svaki dan. Da nisi takav kakav jesi, onda ni ova ljepota
ne bi ukrašavala moj put.
Dva
muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici.
Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.
Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.
Brzo su se
upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim
domovima, poslu, gdje su bili u vojsci i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac
koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta.
Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštala svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore. Jednog dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta.
Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštala svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore. Jednog dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu.
Tako su
prolazili dani i tjedni.
Jednog jutra je sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van. Čim je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio osoblje da ga pomaknu na ležaj uz prozor.
Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se udobno namjesti te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama.
Pogledao je kroz prozor i ugledao prazan zid.
Jednog jutra je sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van. Čim je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio osoblje da ga pomaknu na ležaj uz prozor.
Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se udobno namjesti te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama.
Pogledao je kroz prozor i ugledao prazan zid.
Muškarac je
pitao sestru zašto mu je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u
vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti
zid koji je stajao ispred prozora.
Reče: A,
možda je htio usrećiti vas?
Zaključak: Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih,
bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću
ona se podvoji. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš
kupiti novcima. Danas je dar, zato se zove sadašnjost.
Jedno jutro,
nakon dobrog spavanca, probude se blizanci u majčinoj utrobi. Rastežući se i
sudarajući se u tijesnoj okolini, počnu se prepirati oko toga postoji li ili ne
postoji život nakon rođenja…
Razgovaraju
blizanci u majčinoj utrobi:
- Ma daj?
Nemoj me zezati da vjeruješ u život poslije rođenja?
- Pa, ovaj…
Sigurno postoji nešto nakon tog rođenja. Možda smo sada ovdje da se
za to pripremimo?
- Jesi
blesav! Život poslije rođenja? To nema nikakvog smisla. Kako bi to uopće
izgledalo?
- Ne znam…
Volio bih da bude puno svjetla! I prostranstva – a ne tako tijesno kao tu. Možda
bismo mogli trčati? Bilo bi zabavno i jesti svojim ustima.
- Ti si lud!
Nemoguće je hodati i jesti svojim ustima. Da je tako, onda ne bismo imali
pupčanu vrpcu. Ali ju imamo. Kažem ti, rođenje je kraj.
- Ne
vjerujem. Sigurno će se dogoditi nešto dobro. Nešto potpuno drugačije od načina
na koji sada živimo. Nešto što ne možemo ni zamisliti.
- Ti si
stvarno lud. Nitko se živ odande nije vratio! To znači da je rođenje smak
svijeta. Osim toga, što je život, ako ne ljuljuškanje u toploj, uskoj i
mračnoj okolini?
- Ne znam.
Možda ćemo izaći van i sresti Mamu. A ona će se brinuti za nas. Ljuljati nas,
hraniti, maziti…
- Mama?!? Ne
mogu vjerovati? Ti vjeruješ u Mamu! Pa dobro, gdje bi po tvome ta Mama bila?
- Ne znam.
Možda svuda oko nas? Možda smo samo zahvaljujući njoj živi? Možda bez nje ne
bismo mogli ni razmjenjivati misli? Mislim da bez nje ne bismo uopće postojali…
- Ma daj!
Jesi kad vidio tu Mamu? Ja nisam. Zato je jasno da ne postoji.
- Da, moguće je da ne postoji. Ali ponekad, kada smo
skroz mirni, čujem ju kako pjeva i dodiruje naš svijet. Znaš, mislim da poslije
rođenja prava zabava tek počinje….
Dva anđela
putnika zaustavila su se da bi prenoćili u kući jedne vrlo imućne obitelji.
Obitelj je bila tvrda srca i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi
njihove vile. Umjesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuće.
Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo ugleda jednu pukotinu na zidu, i popravi je. Kada ga mlađi anđeo upita zbog čega to čini, stariji mu odgovori: “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.
Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo ugleda jednu pukotinu na zidu, i popravi je. Kada ga mlađi anđeo upita zbog čega to čini, stariji mu odgovori: “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.
Sljedeće
noći anđeli dođoše prenoćiti u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i
njegova žena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon što su sa njima podijelili ono
malo hrane što su imali, bračni par dopusti anđelima da spavaju u njihovu
krevetu, gdje će se moći dobro odmoriti.
Kada su se sljedećeg dana probudili, anđeli pronađoše
gospodina i njegovu suprugu u suzama.
Jedina krava koju su posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je uginula na polju.
Mlađi se anđeo razljuti i upita starijeg anđela:
“Kako si mogao dopustiti da se ovo dogodi?! Prvi čovjek imao je sve, a ti si mu još i pomogao; druga obitelj imala je toliko malo, ali je bila spremna sve podijeliti – a ti si dopustio da im ugine krava?!”
“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine!!” – odgovori mu blago stariji anđeo. “Kada smo bili u podrumu one vile, primijetio sam da je u onoj pukotini na zidu skriveno – zlato. S obzirom na to da je vlasnik već ionako bio opsjednut novcem, zatvorio sam onu pukotinu da bih mu onemogućio da ga pronađe.
A noćas, dok smo spavali u postelji siromašne obitelji, anđeo smrti došao je po ženu tog seljaka, a ja sam mu dao – kravu.
Dakle, stvari doista nisu uvijek onakve, kakvima se čine.”
Jedina krava koju su posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je uginula na polju.
Mlađi se anđeo razljuti i upita starijeg anđela:
“Kako si mogao dopustiti da se ovo dogodi?! Prvi čovjek imao je sve, a ti si mu još i pomogao; druga obitelj imala je toliko malo, ali je bila spremna sve podijeliti – a ti si dopustio da im ugine krava?!”
“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine!!” – odgovori mu blago stariji anđeo. “Kada smo bili u podrumu one vile, primijetio sam da je u onoj pukotini na zidu skriveno – zlato. S obzirom na to da je vlasnik već ionako bio opsjednut novcem, zatvorio sam onu pukotinu da bih mu onemogućio da ga pronađe.
A noćas, dok smo spavali u postelji siromašne obitelji, anđeo smrti došao je po ženu tog seljaka, a ja sam mu dao – kravu.
Dakle, stvari doista nisu uvijek onakve, kakvima se čine.”
Živio jednom
jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio,
pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima i nije
ga bilo briga za cijeli svijet.
Jednoga dana
bio je pozvan da radi u palači nekog plemića.
Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne:
-Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.
Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne:
-Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.
Zamislite
kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: Tvoja je želja ispunjena.
Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno. Te su mu se riječi činile
nerazumljive sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i umjesto nje
našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao
klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.
Jednog sparnog popodneva kroz prozor je opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj njegove palače.
Mislio je:
-Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!
Njegova želja odmah bi ispunjena i on već drugi tren sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije je bilo toplije nego što je pretpostavljao.
Jednog sparnog popodneva kroz prozor je opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj njegove palače.
Mislio je:
-Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!
Njegova želja odmah bi ispunjena i on već drugi tren sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije je bilo toplije nego što je pretpostavljao.
Gledao je iz
kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli
zid kočije.
-Želio bih da sam sunce, reče sam sebi.
Ponovno je njegova želja bila ispunjena i već je drugi tren osjetio kako u svemir šalje zrake topline.
-Želio bih da sam sunce, reče sam sebi.
Ponovno je njegova želja bila ispunjena i već je drugi tren osjetio kako u svemir šalje zrake topline.
Sve je išlo
dobro neko vrijeme.
Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao.
Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put pa je bio primoran teći oko njega.
Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao.
Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put pa je bio primoran teći oko njega.
-Što? Da je
običan kamen moćniji od mene?
Želim postati kamen.
I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini.
Želim postati kamen.
I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini.
Jedva je
imao vremena uživati u novom stanju kad začuje čudan zvuk koji je dolazio od
dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako
zaposleno sjedi i kleše gromadu kamena.
-Što?
Bijedno stvorenje da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja?
Želim biti čovjek!
Želim biti čovjek!
I tako je ponovo postao klesar koji bi odlazio u
planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom
u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.
Mudrac je
ispričao jednom sljedeću priču:
Jednog su
dana razbojnici oteli petogodišnjeg dječaka i spalili selo u kome je živio. Kad
se otac vratio, vidio je zgarište i učinilo mu se da je pougljeno dječje tijelo
njegov sin. Plačući i čupajući kosu spalio je dječje tijelo, sakupio pepeo u
jednu vrećicu i stalno je nosio sa sobom.
Jednog je
dana, međutim, njegov pravi sin pobjegao od razbojnika i vratio se kući.
Pokucao je na očeva vrata.
Otac koji je
još uvijek plakao i nosio vrećicu s pepelom sa sobom, upitao je:
“Tko je
tamo?”
“Tata, ja
sam, tvoj sin. Otvori vrata.”
Otac je
pomislio da se neki objesni dječak s njime šali. Viknuo mu je neka odlazi i
nastavio je plakati. Dječak je uporno kucao, ali otac nije otvarao vrata. Nakon
nekog vremena dječak je otišao. Otac i sin više se nikada nisu vidjeli.
Na kraju je mudrac dodao:
“Ako se previše držiš nečega što smatraš istinom, kada sama istina dođe na tvoja vrata, nećeš joj znati otvoriti”.
“Ako se previše držiš nečega što smatraš istinom, kada sama istina dođe na tvoja vrata, nećeš joj znati otvoriti”.
Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske
kvalitete našli se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada
zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: “Hajdemo se
igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima.”
Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:”Skrivača? Kakva je to igra?”
“To je jedna igra”, započela je objašnjavati Ludost, “u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik.”
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.
“Jedan, dva, tri…” počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg Drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. “Milijun”, zavikala je Ludost i započela svoju potragu. Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s
Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od tolikog traženja Ludost je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana) a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim
pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči.
Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.
Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:”Skrivača? Kakva je to igra?”
“To je jedna igra”, započela je objašnjavati Ludost, “u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik.”
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.
“Jedan, dva, tri…” počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg Drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. “Milijun”, zavikala je Ludost i započela svoju potragu. Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s
Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od tolikog traženja Ludost je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana) a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim
pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči.
Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.
Djevojka je
čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo
čekati, odlučila je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brze prošlo. Uz
knjigu kupila je i paketić keksa.
Sjela je u VIP čekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao. Kraj nje je bila stolica na kojoj su bili keksi, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine. Kad je ona počela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali ništa nije rekla i nastavila je čitati knjigu. U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila…
Sjela je u VIP čekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao. Kraj nje je bila stolica na kojoj su bili keksi, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine. Kad je ona počela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali ništa nije rekla i nastavila je čitati knjigu. U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila…
Svaki put
kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na što,
uzimao je isto tako jedan.
Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: baš me zanima što će sada napraviti!!!
Čovjek uzme posljednji keks i podijeli ga na dva dijela!
Pomisli da je to zaista previše, uzme svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice.
Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: baš me zanima što će sada napraviti!!!
Čovjek uzme posljednji keks i podijeli ga na dva dijela!
Pomisli da je to zaista previše, uzme svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice.
Kada se
osjećala malo bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto
gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neprijatne
događaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku
ugleda paketić keksa još uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, kojoj su bili povrijeđeni ponos i osjećaji.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, kojoj su bili povrijeđeni ponos i osjećaji.
ZAKLJUČAK:
Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo
ili nismo ni saznali?
Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije
nego što se počne misliti loše, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često
situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
Nema komentara:
Objavi komentar