William Blake - Poezija

 

WILLIAM BLAKE

JANJE

Janje, tko to stvori tebe? 
Znaš li tko to stvori tebe, 
Da živiš, i hranu dade 
Uz potok ti, sred livade;
Tko ti dade to odijelo, 
Ruho meko, sjajno, bijelo, 
I glas takav, nježan tako 
Da veseli polje svako? 
Janje, tko to stvori tebe?
Znaš li tko to stvori tebe?

Janje, čuj tko stvori tebe,  
Janje, čuj tko stvori tebe:
On što ima tvoje ime, 
Jer On Sebe zove Janje. 
On je krotak, blag, Njem' stalo 
Bješe postat' dijete malo. 
Ja sam dijete, a ti janje, 
Njegovo nas resi ime,
Janje, Bog nek' čuva tebe. 
Janje, Bog nek' čuva tebe. 

BOLESNA RUŽA

O, ružo, bolesna si! 
Nevidljivi crv jak, 
Koji uz huk oluje 
Leti kroz noćni mrak,

Pronašao je rujne  
Radosti tvoje log, 
Tamna mu tajna ljubav 
Uništava te stog. 

JESENI

Jeseni teškog voća, puna mrlja 
Od krvi grožđa, nemoj proć' već sjedni 
Pod naš sjenovit krov; tu počinut ćeš 
I zapjevat uz moju novu frulu;
Najljepše tebi plesat djevojke će! 
Voća i cvijeća zapoj strašni pjev.

"Pupoljak suncu otvara ljepote  
Svoje i ljubav prožima mu vene;
Cvjetovi vise oko čela jutra, 
Cvatu niz blistav obraz čedne noći 
Dok bujno Ljeto pjevuši a laki 
Oblaci cvijećem posiplju mu glavu.

Duhove zraka hrani osmijeh voća,  
A radost lebdi oko vrta, krila 
Lakih, il' sjedeć' na stablima pjeva." 
Tako je Jesen pjevala kad sjede;
Diže se tad i ode preko tmurnih 
Brda, al' zlatni ostavi nam teret. 

LJETU

Ti, što kroz naše prolaziš doline, 
Obuzdaj svoje bijesne konje, smiri 
Iz nozdrva im plamen! ti, o Ljeto, 
Dizalo tu si često zlatni šator 
I spavalo pod hrašćem, dok ti uda 
Gledasmo žarka mi i cvjetnu kosu.

U najdubljem smo hladu slušat znali  
Tvoj glas, dok podne vozi svoja kola 
Ognjena preko nebesa; uz vrela 
Sjedni, u vlažne doline nam, pokraj 
Obale bistre rijeke, baci svoje 
Svilene halje i potrči u nju:
Doline naše vole žarko Ljeto.

Slavan je naših barda strune zvon,  
Mladići su nam jači od južnjaka, 
Djevojke ljepše u svom čilom plesu;
Imamo vedra glazbala i pjesme,
Jeke i vode čiste kao nebo,
I lovor-vijence protiv sparne žege. 

OTROVNO STABLO

Na svog druga ljut bjeh, smjesta 
Bijes iskalih - ljutnje nesta. 
Na dušmana ljut bjeh, reći
Ne htjeh to - gnjev posta veći.

Zalijevah ga ja u zloći 
Suzom danju i po noći 
I sunčah na smijehu svom, 
Mameći ga mišlju zlom.

Jabuku on u svom granju 
Rodi, rastuć' noću, danju;
Dušman vidje gdje sred hvoja 
Blista, znajuć' da je moja

Drznu mi se u vrt doći, 
Ušulja se usred noći:
Ujutro ga u dan svježi 
Vidjeh gdje pod stablom leži. 

LJUBAVNA TAJNA

Nikad ne otkrij ljubav svoju,
Za nju znat' nitko ne bi smio;
Jer i blag vjetar dira hvoju
Tih i nevidljiv cio.

Ja otkrih, otkrih svoju ljubav,
Otkrih joj srce sve;
Drhteći, hladna, u strahu ona,
Ah, ode, nesta nje!

Čim sam joj Ijubav otkrio bio,
Putnik se pojavi tu, 
Tih i nevidljiv cio:
S uzdahom uze nju.

LJUBAVNI VRT

U Ljubavni ja uđoh Vrt, 
Vidjeh što nikad ne vidjeh prije:
Crkvicu usred vrta, gdje uvijek 
Igrat se drago bilo mi je.

Zatvorena joj bijahu vrata, 
"Ne smiješ", tu se pročitat dalo;
U Ljubavni se Vrt ja vratih, 
Gdje tako mnogo cvijeća je cvalo;

I vidjeh da je u njemu groblje 
I grobne ploče svud; svećenici 
U ruhu crnom hodahu trnom 
Sputavajuć' mi čežnje i težnje.