PROSVJETLJENJE

PRIJE PROSVJETLJENJA, SJEČEM DRVA, NOSIM VODU...

NAKON PROSVJETLJENJA, SJEČEM DRVA, NOSIM VODU.

STEVE JOBS

STEVE JOBS – GOVOR NA SVEUČILIŠTU STANFORD  12. lipnja. 2005.

"Hvala vam! Osjećam se počastvovano što sam večeras prisutan na ceremoniji dodjele diploma na jednom od najvećih univerziteta u svijetu. Istini za volju, nisam nikad diplomirao na koledžu i ovo je nadalja tačka do koje sam ikada dospio kada je u pitanju diplomiranje na fakultetu.

      Danas vam želim ispričati tri priče iz svoga života. To je sve. Nije neka velika stvar. Samo tri priče. Prva priča je o povezivanju tačaka.

     Odustao sam od studiranja na Reed Koledžu nakon šest mjeseci studiranja, poslije čega sam studirao vanredno slijedećih osamnaest mjeseci prije nego što sam i zaista odustao. I, zašto sam zapravo napustio studije? Sve je to počelo prije nego sam se rodio. Moja biološka majka je bila mlada, neudata maturantkinja, i kao takva odlučila je da me da na usvajanje. Osjećala je veliku potrebu i želju da me usvoje diplomci sa koledža, tako da je sve već bilo pripremljeno za usvajanje od strane advokata i njegove supruge, izuzev toga što su praktično na dan mog "izbačaja" u posljednjem momentu odlučili da zapravo žele djevojčicu. Tako da su moji roditelji, koji su bili na listi čekanja, dobili poziv u sred noći sa pitanjem: "Imamo neočekivano rođenu mušku bebu, da li biste je željeli?" Rekli su :"Zašto da ne?" Moja biološka majka kasnije je otkrila kako majka koja me je usvojila zapravo nije nikada ni diplomirala na koledžu a moj otac nije uspio završiti niti srednju školu. Odbila je potpisati papire za usvajanje. Popustila je tek nakon nekoliko mjeseci kada su moji roditelji obećali da će mi obezbjediti studiranje na koledžu.

     To je bio početak mog života. I sedamnaest godina kasnije, išao sam na koledž, ali sam naivno odabrao koledžkoji je bio skup baš kao i Stanford, tako da je sva ušteđevina mojih roditelja koji su pripadali radničkoj klasi potrošena na fakultetsko obrazovanje.

     Nakon šest mjeseci, nisam vidio nikakve vrijednosti u tome. Tako da sam odlučio da odustanem, sa uvjerenjem da će sve izaći na dobro.Bilo je poprilično strašno u početku, ali gledajući unazad, bila je to jedna od najboljih odluka koje sam ikada napravio. U momentu kada sam odustao, nisam više morao prisustvovati obaveznim časovima koji me nisu interesovali, pa sam počeo uzimati one časove koji su mi se činili daleko interesantnijim.

     Nije baš sve bilo tako bajkovito. Nisam imao svoju sobu u kojoj bih mogao prespavati, tako da sam spavao u sobama svojih prijatelja. Uvijek sam vraćao flaše od Coca Cole za koje sam dobivao pet centi da bih mogao kupiti hranu tim novcem, pa sam nedeljom svake večeri pješačio sedam milja da bih barem jednom sedmično dobio dobar obrok u hramu Hare Krišna. Jako sam to volio! I mnoge druge stvari u koje sam se upustio slijedeći svoju radoznalost i intuiciju, kasnije su se ispostavile kao neprocjenjive. Da vam dam samo jedan primjer.

     Reed Koledž je u to vrijeme nudio vjerovatno najbolje kurseve kaligrafije u državi. Na svakom posteru kampusa, svakoj etiketi na svakom izlogu vidjela se prekrasna ručna kaligrafija. Pošto sam odustao od redovnog studiranja na fakultetu i nisam imao obavezu prisustvovanja normalnim časovima, odlučio sam da počnem sa časovima kaligrafije kako bih naučio tu vještinu. Učio sam o Serif i Sans – serif pismima i oblicima slova, o varijetetu i veličini prostora između različitih kombinacija slova, o tome šta je to što štampariju čini velikom. Bilo je to prekrasno, historijski i umjetnički suptilno u smislu da nauka kao takva sama po sebi nije u mogućnosti sagledati nešto tako, smatrao sam tu stvar fascinantnom.

     Ništa od ovoga, ama baš ni po kojoj logici nije moglo biti od nekakve praktične koristi u mome budućem životu. Ali deset godina poslije, kada smo dizajnirali prvi Macintosh kompjuter, sve mi se zapravo vratilo nazad, što smo iskoristili u dizajniranju Maca. To je bio prvi kompjuter koji je imao prekrasnu tipografiju. Da nisam nikada išao na taj jedan jedini kurs na koledžu, Mac ne bi nikada imao mnogostruke oblike slova ili proporcionalno odvojene fontove, i kako je Widows zapravo samo kopirao Macintosh, vrlo je vjerovatno da niti jedan PC ne bi nikada imao fontove.

     Da nisam nikada odustao od obaveznih časova, ne bih nikada upisao časove kaligrafije i PC-jevi vjerovatno ne bi nikada imali tako lijepu štamparsku lepezu kao što je imaju.

     Naravno, bilo je nemoguće povezivati te dodirne tačke kada sam bio na koledžu, ali je bilo veoma, veoma jasno vidjeti tu vezu 10 godina kasnije. I naravno, ne možete spojiti tačke gledajući život unaprijed. Morate vjerovati u nešto, vašu sudbinu, život, karmu, bilo što – zato što vjerovanje da će te tačke dovesti do povezivanja vaše životne staze, daje vam samopouzdanje da slijedite svoje srce, čak i kada vas vodi u dobro istrošenu putanju, i tada nastaje određena razlika.

     Moja druga priča je o ljubavi i gubitku. Bio sam sretna osoba. Otkrio sam veoma rano u svom životu što je to što volim raditi. Woz i ja smo pokrenuli Apple u garaži mojih roditelja kada sam ja imao dvadeset godina. Radili smo naporno i teško, i kroz deset godina, Apple je narastao sa nas dvojice iz garaže na dvije milijarde vrijednu kompaniju sa preko 4000 zaposlenika. Taman što smo izdali našu najnoviju kreaciju, Mecintosh, nakon godinu dana, u trenutku kada sam napunio tridesetu, otpušten sam.

     Kako možete biti otpušteni iz kompanije koju ste osnovali vlastitim rukama, pitate se? Pa, tokom sve bržeg razvoja i narastanja Applea, zaposlili smo nekoga za koga smo mislili da je veoma talentovan da vodi kompaniju zajedno sa mnom, i tokom prve godine, stvari su tekle u najboljem redu. Ali nakon toga, naše vizije o budućnosti počele su se razilaziti i sasvim očekivano, imali smo veliki pad. Uslijed toga, odbor koji je bio na njegovoj strani odlučio je o mom otkazu, tako da sam javno bio izbačen iz kompanije. Stvar na koju sam se fokusirao čitavog života otišla je u nepovrat, sve je bilo grozno. Stvarno nisam znao šta da radim u prvih nekoliko mjeseci. Shvatio sam da sam iznevjerio pretnodnu generaciju poduzetnika i da sam olako odustao od voditeljske palice. Sreo sam se sa Davidom Packardom i Bobom Noyceom i pokušao sam se ispričati što sam zaribao tako loše. Bio sam poput velike javne sramote i čak sam pomišljao na odlazak iz "doline". Ali nešto me je polagano počelo uzdizati prema gore. Još uvijek sam volio to što sam radio. Obrt događaja u Appleu nije mnogo promjenio stvari. Bio sam odbačen, ali sam još uvijek bio zaljubljen u to što sam radio. Tako da sam odlučio krenuti iz početka.

     Nisam to vidio odmah, ali se ispostavilo da je to što sam bio otpušten iz Applea bila najbolja moguća stvar koja mi se ikada mogla desiti. Težina uspjeha bila je zamijenjena lakoćom novog početka. Dobio sam potrebnu slobodu da uđem u jedan od najkreativnijih perioda svoga života. Tokom slijedećih pet godina započeo sam kompaniju pod nazivom NeXT, slijedeću kompaniju pod nazivom Pixar, gdje sam upoznao nevjerovatnu ženu koja je kasnije postala moja supruga. Pixar je imao ambicije da kreira prvi kompjuterski dizajniran animirani film pod nazivom "Toy Story", i sada je najuspješniji animacijski studio na svijetu.

     U nevjerovatnom preokretu, Apple je kupio NeXT, tako da sam se vratio Appleu i tehnologiji koju smo dizajnirali u NeXT-u, koja je srce Appleove tekuće renesanse, i uza sve to, Lorenne i ja imamo predivnu porodicu zajedno.

     Prilično sam siguran da se ništa od ovog ne bi desilo da nisam otpušten iz Apple-a. To je bio lijek odvratnog okusa ali ga je pacijent trebao. Nekada vas život udari ciglom u glavu. Ne gubite vjeru. Uvjeren sam da je jedina stvar koja me je tjerala naprijed ta da sam volio to što sam radio. Morate pronaći ono što volite. To je istina koja vrijedi i za rad isto kao i za ljubav. Vaš rad će ispuniti veći dio vašeg života i jedini način da istinski budete zadovoljni je da radite ono za šta vjerujete da je sjajan i značajan posao, a jedini način da obavljate sjajan i značajan posao je da volite to što radite. Ako to još niste našli nastavite tražiti, ne smirujte se. Kao i sa svim pitanjima srca, znaćete kada ga nađete i kao i svaka druga sjajna veza ona postaje sve bolja i bolja kako godine protiču. Zato nastavite tražiti. Ne smirujte se.

     Moja treća priča je o smrti. Kada sam imao 17 godina pročitao sam citat koji je glasio otprilike ovako: "Ako živite svoj život kao da vam je svaki dan posljednji, jednog dana ćete sigurno biti upravu." Taj citat me je impresionirao me i od tad, sljedeće 33 godine, gledao sam u ogledalo svako jutro i pitao se, "Ako bi danas bio zadnji dan mog života, da li bih želio da uradim ono što ću da uradim danas." I kada god bi odgovor bio "ne" za previše dana u nizu, znao sam da moram nešto da promjenim. Podsjećanje na to da ću biti uskoro mrtav je najvažnija stvar na koju sam ikad mogao računati da mi pomogne da napravim velike izbore u životu, jer skoro sve, sva vanjska očekivanja, sav ponos, sav strah od poniženja ili neuspjeha, sve ove stvari se samo raspu pred licem smrti, ostavljajući samo ono što je stvarno bitno. Pomisao da ćeš umrijeti je najbolji način, za koji ja znam, da izbjegnete zamku razmišljanja da imate šta da izgubite. Već ste goli. Nema razloga da ne pratite svoje srce.

     Prije otprilike godinu dana dijagnosticiran mi je rak. Imao sam pregled u 7 i 30 ujutro i jasno mi je pokazan tumor na pankreasu. Nisam do tada ni znao šta je pankreas. Doktori su mi rekli da je to skoro sigurno tip raka koji je neizlječiv i da ne mogu očekivati više od tri do šest mjeseci života. Doktor mi je savjetovao da idem kući i da sredim poslove, što je doktorska šifra za "pripremi se da umreš". To, ustvari, znači da pokušate da u samo nekoliko mjeseci svojoj djeci kažete sve za šta ste mislili da ćete imati narednih deset godina da im kažete. To znači da je sve pod špagu tako da bude što je moguće lakše vašoj familiji. To znači da kažete zbogom.

     Živio sam sa tom dijagnozom čitav dan. Kasnije, te večeri, uradili su biopsiju tako što su mi gurnuli endoskop kroz grlo pa kroz stomak u crijeva, stavili iglu u moj pankreas i izvadili nekoliko ćelija iz tumora. Ja sam bio pod sedativima ali moja žena koja je bila prisutna, rekla mi je da su doktori, kada su vidjeli ćelije pod mikroskopima, počeli plakati jer se ispostavilo da imam veoma rijetku formu raka pankreasa koja je izlječiva operacijom. Operacija je obavljena i ja sam na sreću dobro.

     Ovo je bio moj najbliži susret sa smrću i nadam se da će tako i ostati još nekoliko decenija. Nakon što sam to proživio mogu sada reći sa malo više sigurnosti nego kada mi je smrt bila koristan ali ipak samo intelektualni koncept, niko ne želi da umre, čak ni ljudi koji žele da odu u Raj ne žele da umru da bi otišli tamo,a opet, smrt je destinacija koja nam je svima zajednička. Niko je nikada nije izbjegao. Tako i treba biti, jer smrt je najvjerovatnije najbolji pojedinačni izum života. Ona je životni agent promjena. Čisti staro da bi napravila put novom. Ovoga trenutka novo ste vi. Ali, jednog dana, ne tako daleko od danas, vi ćete postepeno postati staro i bićete počišćeni. Žao mi je što sam tako dramatičan ali to je istina. Vaše vrijeme je ograničeno i zato ga ne rasipajte živeći nečije tuđe živote. Ne budite uhvaćeni u zamke dogmi tj. ne živite u skladu sa rezultatima razmišljanja drugih. Ne dopustite da buka tuđih mišljenja nadglasa vaš unutrašnji glas, srce i intuiciju. Oni već nekako znaju šta zaista želite postati. Sve ostalo je drugorazredno.

     Kada sam bio mlad postojala je nevjerovatna publikacija koja se zvala Katalog čitave Zemlje (The Whole Earth Catalogue) i bila je jedna od biblija moje generacije. Kreirao ju je momak po imenu Stuart Brand, nedaleko odavde u Menlo Park i donio ju je na život svojim pjesničkim darom. Ovo se zbilo kasnih 60-tih, prije PC i kompjuterskog izdavaštva, tako da je sve rađeno pisaćim mašinama, makazama i polaroid kamerama. To je bilo nešto kao Google u papirnom obliku 35 godina prije Google-a. Bio sam idealista, obuzet finim alatkama i sjajnim uređajima. Stuart i njegov tim su napravili nekoliko izdanja Kataloga a na kraju, kada mu je prošao vijek trajanja, i posljednje izdanje. Bile su to sedamdesete i bio sam vaših godina.

     Na poleđini poslednjeg izdanja bila je fotografija seoskog puta u zoru, onakvog na kakvom biste se mogli naći kako stopate, ako ste avanturističkog duha. Ispod fotografije bilo je napisano: "Ostani gladan, ostani šašav." (Stay hungry, stay foolish). To je bio njihov oproštaj. Ostani gladan, ostani šašav.

     I ja sam uvijek želio to sebi, i sada, kad diplomirate i počinjete iznova, to želim i vama. Ostanite gladni, ostanite šašavi.

Hvala vam mnogo svima!"

MARTIN LUTHER KING

MARTIN LUTHER KING

Washington; govor Ja Sanjam  (28. kolovoza 1963.)

Prije stotinu godina, veliki Amerikanac, u čijoj simboličkoj sjeni stojimo, potpisao je Proglas o emancipaciji. Ovaj važan dekret došao kao svjetionik nade za milijune crnaca robova koji su bili sprženi u plamenu nepravde. To je došlo kao radostan osvit nakon duge noći zarobljeništva.
Ali sto godina kasnije, moramo se suočiti s tragičnim činjenicu da crni čovjek još uvijek nije slobodan. Stotinu godina kasnije, život crnog čovjeka je još zarobljen u okovima segregacije i lancima diskriminacije. Stotinu godina kasnije, crni čovjek živi na osamljenom otoku siromaštva usred ogromnog oceana materijalnoga prosperiteta.
Stotinu godina kasnije, crnac još uvijek čami u kutovima američkog društva kao da je u egzilu u vlastitoj zemlji. Došli smo ovdje da ukažemo na ovo strašno stanje.

Na neki način došli smo u glavni grad unovčiti ček. Kada su arhitekti naše zemlje napisali veličanstvene riječi Ustava i Deklaracije o neovisnosti, potpisivali su obveznicu koju će svaki Amerikanac slijediti. To je bilo obećanje da će svakom čovjeku biti zajamčeno  neotuđivo pravo života, slobode i potrage za srećom.

Očito je danas da Amerika ne drži do svog obećanja  ukoliko su građani crne boje u pitanju. Umjesto da poštujemo ove svete obveze, Amerika je dala crncima loše čekove na kojima piše  "nedovoljno sredstava." Ali mi odbijamo vjerovati da je banka pravde bankrotirala. Mi odbijamo vjerovati da nema dovoljno sredstava u velikim trezorima mogućnosti ove nacije. Tako smo došli da naplatimo ovaj ček -- ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnosti pravde. Također smo došli do ovog posvećenog mjesta podsjetiti Ameriku koliko je važan sadašnji trenutak. Ovo nije vrijeme da se odmaramo u luksuznom hladu ili da uzmemo opuštajuće droge. Sada je vrijeme da se podignemo iz tame i puste doline segregacije na osunčani put rasne pravde. Sada je vrijeme da otvorimo vrata mogućnosti za svu Božju djecu. Sada je vrijeme da podignemo našu naciju iz živog pijesak rasne nepravde na čvrstu stijenu bratstva.

Bilo bi kobno za narod da predvidi hitnost trenutka i da podcjeni odlučnost crnog čovjeka. Ovog vrelog ljeta legitimno nezadovoljstvo crnog čovjeka neće proći dok se ne osnaži jesen slobode i jednakosti. Ova godina nije kraj, već početak. Oni koji se nadaju da crnci trebaju ispušni ventil i da će se nakon toga primiriti grubo će se probuditi ako se narod vrati na stare staze. Neće biti ni odmora ni mira u Americi dok crni čovjek ne dobije svoja građanska prava. Vihori pobune će uzdrmati temelje naše nacije sve dok se svijetli dan pravde ne pojavi.

No, postoji nešto što moram reći ljudima koji stoje na pragu palače pravde. U procesu dobivanja našeg zasluženog mjesta ne smijemo raditi nezakonita djela. Ne smijemo zadovoljiti našu žeđ za slobodom pijući iz čaše pune gorčine i mržnje.
Moramo voditi našu borbu na dostojanstvenom nivou i disciplinirano. Ne smijemo dopustiti da se naš prosvjed izopači u fizičko nasilje.  Uvijek iznova moramo se izdići do veličanstvene visine gdje snaga duha nadjača snagu sile. Čudesna snaga borbenosti koja je zahvatila crnačku zajednicu ne smije nas dovesti do nepovjerenja prema bijelim ljudima, jer mnogo naše bijele braće, kao što pokazuje njihova prisutnost ovdje, su shvatili da je njihova sudbina vezana uz našu sudbinu i njihova sloboda neodvojivo vezana za našu slobodu. Ne možemo hodati sami.
I dok hodamo, moramo obećati da ćemo marširati prema naprijed. Ne možemo ići natrag. Ima onih koji pitaju sljedbenike građanskih prava, "Kad ćete biti zadovoljni?" Nikada ne možemo biti zadovoljni dok god naša tijela, teška i umorna od putovanja, ne mogu dobiti smještaj u motelima na autocesti i hotelima u gradovima. Ne možemo biti zadovoljni sve dok se god crnac kreće samo od geta na selu do geta u gradu. Nikada ne možemo biti zadovoljni dok god crnac u Mississippiju ne može glasovati a crnac u New Yorku smatra da nema za koga glasovati. Ne, ne, nismo zadovoljni, i nećemo biti zadovoljni sve dok pravda ne poteče poput vode a pravednost kao moćna bujica.
Nisam toliko naivan da ne mislim da su neki od vas ovdje zbog nevolje koja ih je snašla. Neki od vas su došli direktno iz zatvora.  Neki od vas su došli iz područja gdje je potraga za slobodom izmučena od oluje progona i rasklimana vjetrovima policijske brutalnosti. Vi ste bili veterani stvaralačke patnje.  Nastavite raditi s vjerom da se uz toliku patnju moguće iskupiti.
Vratite se u Mississippi, vratite se u Alabamu, vratite se u Georgiu, vratite se u Louisianu, idite natrag u sirotinjske četvrti i geta naših sjevernih gradova, znajući da se ova situacija može i da će se promijeniti. Ne ostajte u dolini očaja.

Kažem vam danas, prijatelji, da, usprkos svim teškoćama i frustracijama trenutka, ja još uvijek sanjam. Sanjam san duboko ukorijenjen u američkom snu.

Sanjam da će jednog dana ova nacija ustati i zbilja živjeti po pravom značenju svog kreda: 'Držimo da su ove istine očevidne: da su svi ljudi stvoreni jednakima.'

Sanjam da će jednog dana na crvenim brdima Georgije sinovi robova i sinovi robovlasnika moći zajedno sjediti za stolom bratstva.

Sanjam da će jednog dana država Mississippi, pustinjska država što se znoji u žaru nepravde i pritisaka, biti pretvorena u oazu slobode i pravde.

Sanjam da će četvero moje djece živjeti jednog dana u naciji koja ih neće mjeriti bojom njihove kože, već njihovim karakterom.

Ja sanjam danas.

Sanjam da će jednog dana država Alabama, država u kojoj sa usana njezina guvernera danas kapaju riječi uplitanja i obezvređivanja, biti pretvorena u državu u kojoj će se mali crni dječaci i djevojčice moći držati za ruke sa malim bijelim dječacima i djevojčicama i šetati zajedno kao brača i sestre.

Ja sanjam danas.

Sanjam da će se jednog dana svaka dolina izdići i svako brdo i planina spustiti, da će gruba mjesta postati mirna, a iskrivljena mjesta ravna, i da će Slava Božija biti otkrivena i da će je svi ljudi zajedno vidjeti.

To je naša nada. To je vjera s kojom se vračam na Jug. S tom vjerom moći ćemo iz planine očajanja isklesati kamen nade. S tom vjerom moći ćemo neskladnu buku naše nacije pretvoriti u simfoniju bratstva. S tom vjerom moći cemo raditi zajedno, moliti se zajedno, boriti se zajedno, ići u zatvor zajedno, boriti se za slobodu zajedno, znajući da cemo jednog dana biti slobodni.

To će biti dan kad će sva Božija djeca s novim značenjem moći pjevati: Zemljo moja, to si ti, slatka zemljo slobode, o tebi pjevam. Zemljo gdje su mi umrli preci, zemljo ponosa hodočasnika, neka sa svake planine odzvanja sloboda .

I ako Amerika želi postati velika nacija, ovo se mora ostvariti. Zato neka odzvanja sloboda sa vrhova čudesnih brda New Hampshirea. Neka odzvanja sloboda sa močnih planina New Yorka. Neka odzvanja sloboda sa visokih Allegheniesa Pennsylvanije.

Neka odzvanja sloboda sa snijegom pokrivenih Rockiesa Colorada!

Neka odzvanja sloboda sa zakrivljenih kalifornijskih vrhova!

Ali ne samo to: Neka odzvanja sloboda sa Stone Mountaina u Georgiji!

Neka odzvanja sloboda sa Lookout Mountaina u Tennesseeju.

Neka odzvanja sloboda sa svakog brda i krtičnjaka Mississippija. Sa svake planine neka odzvanja sloboda.

I kad sloboda stane odzvanjati, kad stane odzvanjati iz svakog sela i zaseoka, iz svakog grada i države, moći ćemo ubrzati dolazak dana kad će sva Božja djeca, bijela i crna, Židovi i pagani, protestanti i katolici, združiti svoje dlanove i pjevati riječi stare crnačke duhovne pjesme: Napokon slobodni! Napokon slobodni! Hvala Bogu Svemogućem

SEVERN SUZUKI

SEVERN SUZUKI

Dvanaestogodišnja djevojčica iz Kanade

Earth Summit, Rio de Janeiro (lipanj 1992. )

Pozdrav, ja sam Severn Suzuki govorim u ime E.C.O. - Dječje organizacije za zaštitu okoliša.

Mi smo skupina dvanaest i trinaest-godišnjaka iz Kanade koji pokušavaju nešto napraviti:
Vanessa Suttie, Morgan Geisler, Michelle Quigg i ja. Skupili smo novac se da dođemo 6000 milja daleko, i vama odraslima kažemo da se morate promijeniti. Dolazeći danas ovdje, nemam skrivene namjere. Ja se borim za svoju budućnost.
Gubitak moje budućnosti nije poput gubitka izbora ili nešto novca na burzi. Ovdje sam da govorim za sve generacije koje dolaze.

Ja sam ovdje da govorim u ime izgladnjele djece širom svijeta čiji se plač nečuje.

Ovdje sam da govorim za nebrojene životinje koje umiru na ovom planetu, jer nemaju nigdje ići. Ne možemo si priuštiti da se i oni ne čuju.
Bojim se izaći na sunce danas zbog rupa u ozonskom omotaču. Bojim se udisati zrak jer ne znam koje su kemikalije u njemu.

Odlazila sam sa tatom u ribolov u Vancouveru sve dok prije samo nekoliko godina nismo otkrili ribu punu karcinoma. A sada slušamo o životinjama i biljkama koje nestaju svakoga dana - nestaju zauvijek.

U mom životu, sanjala sam da vidim velika stada divljih životinja, džungle i prašume pune ptica i leptira, ali sada se pitam da li će  postojati da ih moja djeca vide.

Jeste li vi morati brinuti o tim stvarima kad ste bili mojih godina?

Sve se to događa pred našim očima, a ipak se ponašamo kao da imamo svo vrijeme svijeta i sva moguća rješenja. Ja sam samo dijete i nemam sva rješenja, ali želim da shvatite, da nemate ni vi!

* Ne znate kako to popraviti rupe u ozonskom omotaču.
* Ne znate kako vratiti losose u potoke.
* Ne znate kako vratiti izumrle životinje.
* I ne možete vratiti šume koje su nekoć rasle tamo gdje je sada pustinja.

Ako ne znate kako to popraviti, molim vas, prestanite uništavati!

Ovdje možete biti izaslanici vaših vlada, poslovni ljudi, organizatori, novinari ili političari - ali u stvari ste majke i očevi, braća i sestre, tete i stričevi - i svi ste vi nečije dijete.

Ja sam samo dijete, ali znam da smo svi mi dio obitelji, velike pet milijarde, u stvari, 30 milijuna vrsta koje dijele isti zrak, vodu i tlo - granice i vlade nikada neće to promijeniti.

Ja sam samo dijete, ali znam da smo svi zajedno u tome i trebamo djelovati kao jedan svijet prema jednom cilju.

U mom bijesu, nisam slijepa, u mom strahu, ne bojim se reći svijetu kako se osjećam.

U mojoj zemlji, stvorimo toliko otpada, kupimo i bacimo, kupimo i bacimo, a ipak razvijene zemlje ne žele dijeliti s potrebitima. Čak i kad imamo više nego dovoljno, mi se bojimo izgubiti naše bogatstvo, bojimo se dijeliti.

U Kanadi, živimo povlašteni život, s puno hrane, vode i mjesta za stanovanje - imamo satove, bicikle, računala i televizore.

Prije dva dana ovdje u Brazilu, bili smo šokirani kada smo proveli neko vrijeme s djecom koja žive na ulici. A jedno dijete nam je reklo: " Volio bih bio bogat, i kada postanem, dao bih svoj djeci s ulice hranu, odjeću, lijekove, zaštitu i puno ljubavi"

Ako dijete na ulici, koje nema ništa, spremno podijeliti, zašto smo mi koji imamo sve, još uvijek pohlepni?

Ne mogu prestati razmišljati da su ta djeca moje dobi, i da je ogromna razlika u tome gdje ste rođeni, da sam ja mogla biti jedno od te djece koja žive u favelama Ria; mogla sam biti dijete koje gladuje u Somaliji; žrtva rata na Bliskom istoku ili prosjak u Indiji.

Ja sam samo dijete, ali znam da ako se sav novac koji se troši na rat potroši na siromašne i pronalaženje odgovora na okoliš, koje divno mjesto može biti ova zemlja!

U školi, čak i u vrtiću, učili su nas kako da se ponašamo u svijetu. Vi nas učite:

* Da se ne borimo s drugima,
* Da pronađemo rješenje
* Da poštujemo jedni druge,
* Očistimo naš nered,
* Ne povrijedimo druga stvorenja
* Da dijelimo – da nismo pohlepni.

Pa zašto onda radite stvari koje nama govorite da ih ne radimo?

Ne zaboravite zašto ste na ovoj konferenciji, za koga ste ovdje - mi smo vaša djece. Vi odlučujete u kakvom svijetu ćemo odrasti. Roditelji bi trebali biti u mogućnosti da pruže udobnost svojoj djeci govoreći "sve će biti u redu", "radimo najbolje što možemo" i "to nije kraj svijeta ".
Ali ne mislim da možete reći sada. Jesmo li mi čak i na vašoj listi prioriteta? Moj otac uvijek kaže: "Vi ste ono što radite, a ne ono što govorite."
Pa, ono što radite čini me plakati noću. Vi odrasli kažete da nas volite. Ja vas pružam izazov, molimo vas da vaše radnje odražavaju vaše riječi. Hvala vam na pažnji.

CHARLIE CHAPLIN

CHARLIE CHAPLIN

Završni govor iz filma Veliki diktator:

Nada ... Žao mi je, ali ne želim biti car - to nije moj posao - ne želim vladati niti osvajati. Htio bih pomoći svima ako je to moguće, Židovu, poganinu, crncu, bijelcu. Mi želimo pomoći jedni drugima, ljudi su takvi.

Mi želimo živjeti od tuđe sreće, a ne bijede. Ne želimo mrziti i prezirati jedan drugoga. U ovom svijetu ima mjesta za svakoga, a zemlja je bogata i može pružiti izobilja svakome.

Život može biti slobodan i lijep.

No, mi smo se izgubili na putu.

Pohlepa je otrovala naše duše – zabarikadirala je svijet sa mržnjom, odmarširali smo u jad i krvoproliće.

Stvorili smo brzinu, ali smo se zatvorili: strojevi koji nam daju obilje ugasili su naše želje. Naše znanje napravilo nas je ciničnim, naša pamet teškim i neljubazan. Mislimo previše i osjećamo premalo: Više od strojeva trebamo ljudskost; Više od oštroumnosti trebamo dobrotu i blagost. Bez ovih osobina, život će biti nasilan i sve će biti izgubljeno.

Zrakoplovi i radio su nas približili. Prava narav tih izuma vapi za dobrotom u ljudima, vapi za univerzalnim bratstvom i za jedinstvom svih nas. Čak i sada moj glas dostiže do milijuna ljudi širom svijeta, milijuna očajnih muškaraca, žena i male djece, žrtava sustava koji muči i zatvara nevine ljude. Za one koji me mogu čuti kažem "Nemojte očajavati".

Bijeda u kojoj smo sada je zbog pohlepe, gorčine ljudi koji se boje  ljudskog napretka: mržnja će proći i diktatori će umrijeti i moć koju su uzeli narodu, će se vratiti narodu i tako dugo dok ljudi žive sloboda nikada neće nestati ...

Vojnici - ne dajte se sili, ljudi koji vas preziru i koji su vas porobili - tko vlada vašim životima, koji vam govore što da radite, što da mislite i što da osjećate, koji vas vode, hrane čine vas stokom i običnim topovskim mesom.

Ne predajite sebe tim neprirodnim ljudima, ljudskim strojevima, sa umovima i srcima poput strojeva. Vi niste strojevi. Vi niste životinje. Vi ste ljudi. Imate ljudsku ljubav u srcima. Vi ne mrzite - samo nevoljeni mrze. Samo nevoljeni i neprirodni. Vojnici - ne borite se za ropstvo, borite se za slobodu.

U sedamnaestom poglavlju Sveti Luka je zapisao "Kraljevstvo Božje je unutar čovjeka" - ne u jednom čovjeku, ni u grupi ljudi - već u svim ljudima.

Vi imate moć, moć za stvaranje strojeva, moć za  stvaranje sreće. Vi ljudi imate moć da stvorite život slobodan i lijep, da stvorite život kao prekrasan izazov. U ime demokracije koristite tu moć - da nas sve ujedini. Borite se za novi svijet, svijet dostojan da svakome da priliku za rad, pruži budućnost za starost i sigurnost. Obećavajući ove stvari, silni su došli na vlast, ali su vam lagali. Oni nisu ispunili svoje obećanje, i nikada neće. Diktatori su sebe oslobodili, ali ne i narod. Nek se sada borimo za ta obećanja. Nek se sada borimo za slobodu svijeta, da maknemo ograde među narodima, maknemo ograde od pohlepe, mržnje i netolerancije. Borimo se za svijet razuma, svijet u kojem će znanost i napredak dovesti sreću do svih ljudi.

Vojnici - u ime demokracije, ujedinimo se!

Pogledajte! Pogledajte! Oblaci se dižu - sunce se vidi. Izlazimo iz tame u svjetlo. Dolazimo u novi svijet. Novi svijet u kojem će ljudi biti iznad mržnje i okrutnosti.

Duša čovječja je dobila krila - i na kraju počinje letjeti. On leti kroz dugu - u svjetlo nade - u budućnost, u slavnu budućnost koja pripada vama, meni i svima nama. Pogledajte. Pogledajte. "

SVAKA RIJEČ PJESMA, SVAKI KORAK PLES

BRAHMA SAMHITA

TEXT 56

sriyah kantah kantah parama-purusah kalpa-taravo

druma bhumis cintamani-gana-mayi toyam amrtam

katha ganam natyam gamanam api vamsi priya-sakhi

cid-anandam jyotih param api tad asvadyam api ca

sa yatra ksirabdhih sravati surabhibhyas ca su-mahan

nimesardhakhyo va vrajati na hi yatrapi samayah

bhaje svetadvipam tam aham iha golokam iti yam

vidantas te santah ksiti-virala-carah katipaye

Obožavam to transcendentalno prebivalište, poznato kao Svetadvipa, u kojem Boginje sreće u svojoj besprijekorno čistoj duhovnoj suštini kao ljubavne družice s ljubavlju služe Svevišnjeg Gospodina Krišnu, svog jedinog ljubavnika. Tamo svako drvo transcendentalno je drvo želja, tlo čarobni je dragulj, sva voda nektar, svaka riječ pjesma, svaki korak ples, a flauta najmiliji je pratilac. Sjaj tu je prepun transcendentalnog blaženstva, sve vrhovne duhovne suštine ugodne su i slasne, a bezbrojne krave neprestano liju transcendentalne oceane mlijeka. Transcendentalno vrijeme - čija stalna karakteristika je sadašnjost, bez prošlosti i budućnosti - ovdje vječno je prisutno, stoga čak ni za djelić sekunde ne podliježe svojstvu prolaznosti. To područje poznato je kao Goloka samo nekolicini samospoznatih duša na ovom svijetu

ALKOHOL UBIJA

TRENUTAK SAMOSPOZNAJE

Bilo je rano popodne. Sunce je još bilo visoko na nebu iako su se sjene zgrada sa zapada polako odužile. Dok su jedni pokušavali proljetnu vrućinu olakšati sijestom, drugi su to radili bocama piva i vina.

-Nema kafića do zidića, - vikao je predvodnik pozivajući alkoholnu subraću na još jednu turu.

Njih pet, šest sjedili su na školskom zidiću i pokušavali razgovarati sa prepletenim jezicima. Možda su se i razumjeli međusobno, ali to grkljanje i klokotanje je normalnim ljudima smetalo. Oni u zgradama su osjećajno zatvarali prozore i rađe se gušili u toplini doma svoga nego slušali zavijanje i pozive na još jednu turu.

-Ljudi, ajmo se napit, - uzviknuo je najtrezniji među njima.

On je bio pravi vođa jer su ga drugi bezpogovorno slušali i slijedili. Bogu hvala, trgovina sa pićem je bila svega nekoliko koraka dalje i svako malo bi jedan od njih ispreturao đepove i vadio dvije novčanice da kupi nove boce za društvo. Lica su im postajala sve rumenija a oči su upadale sve dublje i dublje. Ako ste i nešto razumjeli od njihova govora nakon prvih boca, poslije par sati ispijanja više ni sami sebe nisu razumjeli. Jedni su upadali drugima u riječ dok su drugi pospano ispijali svoju bocu ne mješajući se u razgovore svojih kolega.

Odjednom je jedan od njih ponosno ustao i pokazao prstom prema gore. Stajao je oštar i uspravan. Lice mu je sijalo dok je raširenih očiju gledao u prijatelje. Rukom je pokazivao prema nebu. Ostali su pokušali pratiti tu iznenadnu poruku.

-Athāto brahma jijñāsā– glasno je uzviknuo da su svi poskočili od iznenađenja. Nisu ga razumjeli ali je bilo nešto mistično u njegovim riječima. Ponovio je još jednom, ali glasnije:

-Athāto brahma jijñāsā, sada je trenutak da se raspitamo o samospoznaji.

Svi su stali i pokušavali razumjeti poruku. Mislili su da se šali i da zove na još jednu turu, na nekom stranom jeziku. Ali ukočenost njegovog tijela naglašavala je ozbiljnost trenutka. Oči su mu se caklile, lice rumenilo, a ruka oštro upozoravala. Sada je trenutak da se raspitamo o samospoznaji. To je još jednom tiho izgovorio ali su ga teturave kolege i dalje u čudu gledale, ne prepoznavajući božanske znakove u svom prijatelju.

Još se nekoliko trenutaka zaljuljao naprijed, nazad pa uz jedva čujno krckanje svom sangom opalio o pod. Prijateljima se stislo grlo pa su rukama stisli svoje boce u strahu da se i one ne raspadnu kao i on. Napravili su teturavi korak naprijed i nagnuli se da još jednom vide ovo čudo. Jedan je drhtavu ruku zavukao u đep iz kojeg je izvukao mobitel. Nervozno je pokušao otipkati nekoliko brojeva kada se začuo bojni poziv najtreznijeg među njima:

- Ljudi, ajmo se napit.

DUHOVNI I DUHOVITI FILM

Erleuchtung garantiert (Enlightenment Guaranteed) je njemački film koji je režirala Doris Dörrie o dvojici braće koji odlaze u Japan, u Zen samostan da srede svoje živote.

Preporuka, ne samo za Zen Budiste.

UM

DHAMMAPADA

Manopubbangama dhamma
manosettha manomaya
manasa ce padutthena
bhasati va karoti va
tato nam dukkhamanveti
cakkamva vahato padam.

Um je preteča svih stvari,
Um ih tvori i njima upravlja.
Tko sa zlim naumom govori il' radi,
toga slijedi patnja k'o točak volovsku spregu.
 
Um je preteča svih stvari,
Um ih tvori i njima upravlja.
Tko s dobrim naumom govori il' radi,
toga slijedi sreća nerazdruživa k'o sjena.

BHAGAVAD GITA

atmaiva hy atmano bandhur 
atmaiva ripur atmanah

Um je najbolji prijatelj uvjetovane duše i njen najgori neprijatelj.

MISLI

Promijenila sam život kada sam promijenila razmišljanje.

Ako želim promijeniti vlastitu stvarnost, tada je vrijeme da promijenim svoj um.

— Lousie L. Hay 

MISLI

Biti slobodan, čitati knjige, gledati cvijeće i mjesec, tko ne bi bio sretan?

— Oscar Wilde

MISLI

Budino učenje o ljubavi je vrlo jasno. Moguće je živjeti dvadeset četiri sata dnevno sa ljubavlju. Svaki pokret, svaki pogled, svaka misao i svaka riječ može biti dio ljubavi.

— Thich Nhat Hanh

MJESTA ZA TIJELO I DUŠU

BUTCHART VRT, KANADA

KJEASEN FARMA, NORVEŠKA

KYU YASUDA VRT, TOKYO

ŠPILJA SV. BEATE, ŠVICARSKA

THAT DAM STUPA, LAOS

GOPALA KRISHNA

Om Hare Om Radha Krishna
Om Hare Om Rama Radha
Om Hare Om Bala Shiva
Om Hare Om Rama Sita
Om Hare Om Gopala Krishna
Govinda Jai Gopala Jai Jaya
Om Hare Om Gopala Krishna
Govinda Jai Gopala Jai Jaya
Gopala Krishna

Govinda Jai Gopala Jai Jaya

ENTROPIJA

ENTROPIJA ILI DRUGI ZAKON TERMODINAMIKE

Toplina ne može sama od sebe prelaziti sa hladnijeg tijela na toplije, točnije: nije moguć proces čiji jedini rezultat bi bio spontan prelazak topline sa hladnijeg tijela na toplije 

Ili

Nije moguće ostvariti proces, čiji bi jedini učinak bio da uzima toplinu iz jednog spremnika topline i pretvara tu toplinu u cijelosti u rad.

Ili

Ukupna količina energije u svemiru je nepromjenjiva dok se ukupna entropija stalno povećava.

Ili

Zakon entropije negira mišljenje da znanost i tehnologija stvaraju sređeniji svijet.

Ili

Zakon entropije se bavi isključivo materijalnim svijetom (sve što nastaje, vremenom nestaje)

Ili

Entropija utječe na uspon i pad političkih sustava, slobodu ili ropstvo nacija, razvoj trgovine i industrije, podrijetlo sirimaštva i bogatstva i opću materijalnu dobrobit ljudskog roda.

Ali

Entropija ne dodiruje transcedentalni svijet. Govori o prolaznosti materijalnog svijeta.

BG 8.16.

ā-brahma-bhuvanāl lokāḥ

punar āvartino 'rjuna

mām upetya tu kaunteya

punar janma na vidyate

Svi planeti u materijalnom svijetu, od najvišeg do najnižeg, mjesta su bijede na kojima se odvija uzastopno rađanje i umiranje. Ali onaj tko dostigne Moje prebivalište, o Kuntin sine, nikada se više ne rađa.

MRŽNJU NIKADA NE MOŽE ZAMIJENITI MRŽNJA

MRŽNJU NIKADA NE MOŽE ZAMIJENITI MRŽNJA

Jack Kornfield 

Ova istinita priča se dogodila u Tajlandu, u izbjegličkom kampu gdje su se smjestili izbjeglice iz Kambođe. Za vrijeme krvavog sukoba sedamdesetih godina, kada su Crveni Kmeri ubili gotovo četvrtinu stanovništva, stotine tisuća ljudi je spas potražilo u susjednim zemljama. Ali i u kampovima nije bilo mira. Tu su se nalazile razne političke skupine koje su se borile za dominaciju među obespravljenim ljudima.

Maha Ghosananda, budistički učitelj iz Kambođe, je dobio dozvolu da otvori hram u središtu jednog kampa gdje je boravilo 50 000 ljudi u svojim šatorima, gotovo bez vode i sa vrlo malo hrane. Kada su Crveni Kmeri saznali da se otvara Budistički hram obznanili su da će svatko tko dođe na otvaranje biti ili ubijen ili protjeran natrag u Kambođu.

Tako se zbog prijetnji nije znalo da li će itko doći. Ali Maha Ghosananda je bio izuzetno hrabar  učitelj sa puno ljubavi prema drugima. Bio je spreman i umrijeti – većina njegove obitelji je već bila ubijena, kao i brojni članovi samostana.   

Tako se uputio po kampu zvoneći i pozvajući ljude da dođu na otvorenje hrama napravljenog od bambusa. Uskoro je pola kampa došla pred hram. 25 000 ljudi. On je sjeo u središte prašnjavog kampa gledajući u lica tih ljudi. Uplašenih i obespravljenih. Nije bilo čovjeka tko nije izgubio bar nekoliko članova obitelji.

Pomislio sam: „Što on može reći tim ljudima koji su izgubili toliko mnogo u svom životu?“ On je sklopio ruke i započeo mantrati riječi koje ti ljudi posljednjih osam godina nisu čuli. Sa prekrasnim glasom je izgovarao stihove koje je izrekao Buda:

Na hi verena verani
sammantidha kudacanam
averena ca sammanti
esa dhammo sanantano

Mržnja se ne uklanja mržnjom, već samo ljubavlju. To je zakon vječan i nepromjenjiv.

Uskoro je svih 25 000 ljudi ponavljalo za njim: Mržnja se ne uklanja mržnjom, već samo ljubavlju. To je zakon vječan i nepromjenjiv.

Tako je desegao istinu koja je bila veća od njihove tuge. Da, postoji uništenje; da, postoji ubijanje, ali ipak, ne postoji kraj tomu bez ljubavi.