četvrtak, 6. prosinca 2012.

Dhammapāda - Uvod



Dhammapāda
Put ispravnosti


Čedomil Veljačić


UVOD

Dhamma-padu nazivamo antologijom buddhističke etike zato što se od ukupno 423 izreke u stihovima ove zbirke 152 nalaze u drugim djelima osnovne kanonske buddhističke književnosti, a neke se strofe nalaze i u drugim, kasnijim djelima buddhističke i ostale indijske klasične književnosti, među ostalim dvadesetak u Mahabharati. U tom smislu Dhamma-padam sadrži nesumnjivo najvažniji i najneposredniji dio učenja Gotame Buddhe kroz stoljeća i tisućljeća. (Buddho se rodio 563. g. pr.n.e. u Južnom Nepalu, u mjestu Kapilavatthu, manje od 200 kilometara sjeverno od Benaresa, a umro je 483. pr.n.e. u osamdesetoj godini, na povratku u svoj rodni kraj. Godine 1956. slavljena je 2500-godišnjica buddhizma.)
U “dugačkom govoru” koji opisuje posljednje razdoblje Buddhina putovanja (Maha-parinibbana-suttam u zbirci Digha-nikāyo, 16) Buddho pita svoga najbližeg učenika Ānandu: "Što još očekuje redovnička zajednica od mene?. . . Ja sam, uostalom, star, pod teretom godina, oronuo, ispunio sam svoje vrijeme. Osamdeset mi je godina. O Ānando, ja sam kao stara kola, čije se osovine još drže povezane konopima. I tijelo Usavršenoga još korača kao da je povezano konopima. . .”
Jedan od prvih europskih prevodilaca, Max Müller, prevodi naslov ove antologije sa "Put kreposti" ("Path of virtue"), K. E. Neumann, prvi i najbolji estetski prijevod na njemački, sa “Put istine" ("Der Wahrheitspfad"). U pali jeziku originala pada znači “put”, a dhamma (sanskrit: dharma) označava Buddhinu nauku u cjelini. Osnovna buddhistička književnost, kanon na pali jeziku, vrlo je obimna, podijeljena na tri osnovna dijela: Ti-pitakam, "tri košare":
·         Vinaya-pitakam, djela koja se odnose na redovničku disciplinu Buddhine zajednice (sangho);
·         Sutta-pitakam, glavni Buddhini govori koji izlažu njegovu pouku (desana) u proznim govorima i razgovorima (suttam) ili u stihovima (gatha);
·         Abhidhamma-pitakam - sedam knjiga o kanonski sistematiziranim metafizičkim pitanjima. Naziv abhi-dhamma se može prevesti na grčki peri phainomena, a zbirka je dodata kanonu u vrijeme vladavine slavnog vladara Ašoke u 3. vijeku pr.n.e.
Dhamma-padam spada u Sutta-pitaku, središnju i najvažniju “košaru”, čiji su glavni dijelovi, svaki u nekoliko knjiga:
1) Digha-nikāyo, zbirka od 34 “duga govora”, prosječno oko 20 stranica, 3 knjige.
2) Mađđhima-nikāyo, 152 govora “srednje dužine”, 3 knjige.
3) Samyutta-nikāyo, zbirka govora o povezanim temama, 5 knjiga.
4) Anguttara-nikāyo, zbirka govora složenih po broju pojmovnih elemenata koje povezuje u razne strukturalne cjeline, od 1-11, 5 knjiga.
5) Kuddaka-nikāyo, niz kraćih zbirki, među koje spada i Dhamma-padam. U istu skupinu zbirki spada i Sutta-nipato, “Splet pjesama”, povezanih ponekad i proznim dijelovima. U prvom dijelu te zbirke među najpoznatije buddhističke pjesničke tekstove spadaju poeme “Nosorog” i "Utihnuli mudrac" (muni). U Kuddaku spada i glavna zbirka indijskih priča uopće Đataka. To su 547 priča svrstanih oko teme Buddhinih prethodnih života. Teme su velikim dijelom starije od buddhizma. Jedna od više priča koje nalazimo i kod Ezopa je priča o magarcu u lavovskoj koži.
U Kuddaka-nikāyu ubrajaju se također pjesme Buddhinih učenika i učenica Thera-gatha i Theri-gatha. Veći dio tih zbirki (bez ponavljanja) sa dodacima o njihovim životima i pojavama u drugim, proznim tekstovima (koji u strogom smislu nisu hagiografije) preveden je u mojoj knjizi "Pjesme prosjaka i prosjakinja" (Sarajevo, Logos, 1977).
Najbliže tim kanonskim zbirkama je djelo Milinda-pańha iz 2. st. pr.n.e., razgovori buddhističkog redovnika Nagasene sa grčko-baktrijskim vladarom Menandrom o filozofskim pitanjima dozrelim u to vrijeme.
Najugledniji komentator Ti-pitake bio je Buddhaghosa, koji je u 5. st.n.e. došao iz Indije u Sri Lanku. Njegovo je glavno sistematsko djelo Visuddhi-maggo, “Put pročišćenja”, do danas ostalo najmjerodavniji i najpotpuniji priručnik tzv. buddhističke meditacije. (Buddhistički termin za tu vrstu “pročišćenja” duha je bhavana, termin koji znači “njegu” ili “oplemenjivanje”, a nipošto tek “tehniku” ili tehnikalizaciju kako se danas najčešće i najpovršnije interpretiraju razne vrste yoge.
Dhamma-padam je bio prvi pali tekst objavljen u Europi. Objavio ga je uz latinski prijevod danski indolog V. Fausböll 1855. u Kopenhagenu. Prije spomenuto izdanje Maxa Müllera sa engleskim prijevodom izašlo je u Oxfordu 1881. kao deseti svezak čuvene zbirke “Sacred Books of the East”. Iste godine osnovano je u Londonu “The Pali Text Society” koje od tada do danas izdaje pali tekstove u originalu, prilagođene latinskom alfabetu kojim se štampaju i sanskritski tekstovi. Društvo je osnovao T. W. Rhys-Davids koji je kao engleski sudac živio godinama u engleskoj koloniji na Cejlonu. Društvo je do danas ostalo najvažnija naučna ustanova svoje vrste. Izdalo je oko 200 knjiga originalnih tekstova, mnoge i u obnovljenim izdanjima i prijevodima, te rječnik koji se smatra standardnim i do sada najpotpunijim. Povodom 2500-godišnjice buddhizma izdao je indijski učenjak i tadašnji obnovitelj najvećeg srednjovjekovnog buddhističkog univerziteta u Nalandi, Bhikkhu Kašjapa, cijeli kanon s osnovnim komentarskim djelima u 40 knjiga klasičnim staroindijskim pismom devanagari. Povodom novog koncila koji je tada održan u Burmi, objavljeno je i međunarodno izdanje istog materijala. Od kraja 19. vijeka ističu se do danas među estetski najljepšima prijevodi K. E. Neumanna na njemački. Njegov prijatelj i suradnik G. de Lorenzo iz Napulja objavio je u 20. vijeku neke osnovne tekstove na talijanskom jeziku. Za razliku od većine engleskih prijevoda De Lorenzov rad se ističe najizrazitijim podvlačenjem neposrednih estetskih prednosti Buddhina izvornog stila (osobito u svome osnovnom djelu "India e buddhismo antico", 5. izd., Bari, 1926).
Od kasnijih prijevoda na engleski još je uvijek najpopularniji, najviše prevođen na druge jezike, S. Radhakrishnanov, već po bogatstvu komparativno-filozofskih usporedbi i uvodnog eseja povodom kojeg je 1938. primljen za člana Britanske Akademije, iako se tim povodom općenito zamjerio buddhističkom svijetu Azije zbog tipičnog hinduističkog svođenja buddhizma na zajedničke nazivnike vedante, priznate za prvobitnu nacionalnu filozofiju Indije. Šankara je (u 6. ili 8. st.n.e.) bio prisiljen da i sam kaže: “Ovako nije govorio Buddha."
Od prijevoda na slavenske jezike poslije drugog svjetskog rata prvi je, koji mi je poznat, bio češki prijevod koji je u Pragu objavio poznati indolog V. Lesny 1946. Uskoro za tim, 1948. pojavilo se 2. izd. poljskog prijevoda prof. S. F. Michalskog “Sciezka Prawdy”. Ruski sam prijevod dobio tek oko 1960. od svjetski najpoznatijeg cejlonskog profesora palija G. P. Malalasekere, koji je u doba Hruščovljeve vlade bio ambasador u Moskvi, istovremeno sa Radhakrishnanom. Malalasekera je istovremeno predavao pali u moskovskoj Akademiji i tamo je sa svojim ruskim suradnicima obnovio još iz 19. vijeka svjetski čuvenu petrogradsku Bibliotheca Buddhica. Prva knjiga nove serije bio je prijevod Dhamma-pade, koja, koliko mi je poznato, ranije nije bila prevođena na ruski u cjelini. Za svog istovremenog službovanja u Moskvi Radhakrishnan je objavio (u Londonu) svoj uzorni prijevod "Principal Upanisads". Malalasekera je pedesetih godina osnovao svjetsku organizaciju “World Fellowship of Buddhists”. Kao student u Londonu, oko 1920, bio je kolega i prijatelj s Pavlom Jevtićem, prvim jugoslavenskim redovno školovanim sanskritistom, koji je ostao poznat osobito po prvom prijevodu Bhagavad Gite.
Dhamma-padu je u cjelini prvi put kod nas prevela Vesna Krmpotić u okviru svoje estetski, a i po sadržajnom izboru vrijedne antologije “Hiljadu lotosa” (Nolit, Beograd, 1973, 2. izd.). Izgleda da je i taj prijevod, kao i većina drugih prijevoda ovog osnovnog djela u svjetskim književnostima poslije 1950, priređen na osnovu spomenutog Radhakrishnanovog tadašnjeg rada, u prijevodu s engleskog. U prijevodu s originala ja sam se služio jednim od najpoznatijih engleskih prijevoda cejlonskog maha-there Narade, jednog od prvih buddhističkih misionara na Zapadu od vremena drugog svjetskog rata. Najnezavisniji od ostalih u to vrijeme još mi se uvijek čini prijevod najuglednijeg cejlonskog pali gramatičara i autora rječnika Mahathere Buddhadatte, koji sam konzultirao na svim spornim mjestima, tipičnim za europske i eurocentričke prevodioce.
Pali jezik osnovnih buddhističkih tekstova na kojem je sačuvan prvobitni kanon Tipitakam odnosi se prema sanskritu kao talijanski prema latinskom. Usporedba se osniva na sličnosti zakona glasovne asimilacije. Evo nekoliko primjera koji ujedno pokazuju i neobične sličnosti sa našim jezikom:
Sanskrit       Pali            Hrvatski
puspati             pupphati          pupati
agni                 aggi                 oganj
pria                  piya                 prijatan
laghu               lahu                 lako, lagano
iksana              akkhi               oko
Dodajem i svoje redovničko ime Nanajivako:
đnana      nana     znanje
jivakah    jivako    onaj tko živi (doslovnije Živko)
                              u skladu sa, ili prema. . .
Pali je mrtvi književni jezik (doslovno jezik “tekstova”) kao i sanskrit, a najsrodniji je jeziku magadhi koji je u Buddhino doba bio govorni jezik istog područja srednje Indije, na jugu od rijeke Gange, jednom od najvažnijih središta indijske kulture toga vremena. Po dijalektalnoj srodnosti istog područja Buddho u nizu razgovora sa đainskim “golim mudracima”, od kojih se i sam odmetnuo, razgovara istim jezikom, koji se u novijoj filologiji naziva kao i pali "srednjeindijskim".
Rad na ovom prijevodu počeo sam prije 1950. u Rimu kad sam još kao samouk počeo učiti pali uz sanskrit. Redovnije studije sam nastavio na univerzitetu u Bonnu i privatno sa svojim profesorom do 1956. Prvi prijevod Dhamma-pade završio sam u Beogradu oko 1952. S tim sam prijevodom želio napisati prvu knjigu buddhističkih tekstova tako da sam uz pojedine izreke Dhamma-pade dodavao prozne citate iz Buddhinih govora. - 1954. g. uspio sam od svega toga objaviti oko jednu trećinu osnovnih izreka u zagrebačkoj “Republici”, povodom proslave 2500-godišnjice buddhizma u cijelom svijetu. Rad na ponovnom prevođenju započinjao sam i kasnije nekoliko puta u toku svog redovničkog života na Sri Lanki. Rukopis prvobitnog prijevoda dostavila mi je u Kaliforniju tek 1989. godine moja unuka Maja Akpinar. Tada sam već radio na ovom posljednjem prijevodu, zahvaljujući inicijativi urednika biblioteke “Religija i mistika” da svojim ostalim objavljenim prijevodima dodam i potpuni prijevod ove osnovne zbirke Buddhinih izreka u stihovima, svrstanih u 26 poglavlja o glavnim temama njegovog učenja. U prilozima svojim ranijim knjigama uvrštavao sam pojedina poglavlja Dhamma-pade koja su u ovom konačnom prijevodu djelomično prerađena.
U okviru buddhističkih zemalja u koji se može obuhvatiti veći dio Azije, Sri Lanka, Burma i Siam predstavljaju posebnu grupu. To su zemlje u kojima je Buddhino učenje sačuvano historijski najtočnije u okviru ortodoksnih škola theravado za razliku od tzv. sjevernih škola mahayanam koje su se razvile kasnije pod utjecajem indijskog vedantinskog idealizma. Thera-vado znači “učenje starih”, tj. prvobitnih Buddhinih učenika, sakupljeno u knjige Ti-pitake na izvornom pali jeziku, a maha-yanam znači “velika kola”, učenje prošireno i razrađeno mnogostruko u sanskritskim obradama polaznih postavki. Zauzimajući zbog toga superiorno stanovište, mahayanisti su u toku stoljeća izvorno učenje “pali kanona” nazivali hinayana ili "mala kola". To se razlikovanje u klasifikaciji škola održalo do danas, osobito u popularnim religijama koje su se prilagodile narodnim vjerama raznih zemalja. Sam Buddho je još za života predvidio mogućnosti i nemogućnosti razdora i šizmi u svome učenju sažeto ovako: Povodom smrti svoga starijeg đainskog takmaca Mahavire, učenici su ga izvijestili o rasulu i sporovima među njegovim sljedbenicima i izrazili strah da se tako ne dogodi i poslije Buddhine smrti, a Buddho im je na to pouzdano odgovorio da to nije moguće u osnovnim shvaćanjima o “četiri plemenite istine” na kojima se osniva njegov pogled na svijet: patnja, nastanak patnje, dokončanje patnje i osmeročlani put koji vodi do dokončanja patnje. Ti su faktori oplemenjenja ljudskog bića (bhavana - izraz koji se u najširem a i najvulgarnijem smislu prevodi sa "meditacija"):
- 4 područja postojanosti pažnje (sati-patthana): “u tijelu pažnja nad tijelom, . . . u osjećajima nad osjećajima, . . . u mislima nad mislima, . . . u pojavama nad pojavama (dhamma).
- 4 ispravna napora: da se ne pojave pogrešne i zlonamjerne predodžbe, da se održe, pročiste, umnože, prošire, razviju, usavrše ispravne i dobronamjerne predodžbe.
- 4 sposobnosti koncentracije:. . u svrhovitosti, . . u intelektualnom radu, . . . u održavanju energije, . . u istraživalačkom naporu.
- 5 sposobnosti tjelesnih i duhovnih moći. (Duhovne su moći: pouzdanje, snaga, pažnja, sabranost i uvid.)
- 7 spona probuđenja: pažnja, istraživanje, snaga, zanos, smirenost, ravnodušnost.
- Osmeročlani put oslobođenja od egzistencijalne patnje: ispravni nazori, ispravne namjere, ispravan govor, ispravna djelatnost, ispravan način života, ispravan napor, ispravna pažnja, ispravna meditativna sabranost (samadhi). (Posljednja tri stava se odnose na Buddhino učenje o meditaciji.)
Istim je povodom Buddhin intelektualno najistaknutiji učenik Sāriputto formulirao cjelinu njegovog kosmološkog pogleda na život i svijet prema broju elemenata koji determiniraju komplekse psihofizičkih pojava, od jedne do deset komponenata, u dva govora koji sačinjavaju posljednja dva poglavlja zbirke dugih govora (Digha-nikāyo 33 i 34), od kojih prvi, Sangiti suttanta, obuhvaća u standardnom engleskom prijevodu 49 stranica. Princip cjeline te filozofije egzistencije izrazio je Buddho u 22. govoru zbirke srednje dužine (Mađđhima-nikāyo 22) izrekom:
“Mene koji ovako govorim, ovako naučavam, optužuju neki askete i brahmani bezrazložno, proizvoljno, lažno i neopravdano ovako: 'Rušilac je isposnik Gotamo; on propovijeda rušenje, uništenje i odricanje pravog života.' - A ja, učenici, naučavam samo jedno, danas kao i ranije: patnju i iskorjenjivanje patnje."
Već je Schopenhauer, u doba kad izvorno proučavanje indijske kulture u Europi počinje da se ozbiljno razvija, nazvao buddhizam “ateističkom religijom”. Taj se naziv održao do danas. Ne zalazeći u granice opravdanosti takvih klasifikacija, smatram ipak da već nekoliko navedenih obilježja opravdava svraćanje pažnje na njegov pristup buddhizmu, s kojim se i sam često puta izrazito suglašava.
Otkad sam prvi put počeo prevoditi Dhamma-padu, oko 1950, ostali tekstovi kojima sam želio nadopuniti pojedine izreke potjecali su pretežno iz De Lorenzovog talijanskog prijevoda Mađđhima-nikāye, zbirke Buddhinih govora “srednje dužine”, koja za mene predstavlja estetski najljepši, iako ne najtočniji, europski prijevod. Danas mi se čini da sav tadašnji materijal u bilješkama nije neophodan, pogotovo ne iz prevodilačkog izvora na koji sam tada bio pretežno ograničen. Dugogodišnjim iskustvom došao sam do zaključka da je najbitnije da se uvodno osvrnem upravo na prvu riječ prve izreke ovog teksta - mano. Osnova je te riječi u paliju kao i u sanskritu: manas. Ista je osnova, i bitno najopćenitije i najšire značenje, sačuvana do danas u latinskoj riječi mens u opsegu značenja preuzetom i u engleski mind. U našem jeziku kao i u njemačkom i francuskom postoje samo izvedenice iz imenice “mentalitet”. U europskoj filozofiji najširi opseg je taj pojam dobio kod Kanta i kao “teorijski um” i kao “praktički um”, pa i “rasudna moć”, shvaćeni u zajedničkoj cjelini sistema čija je osnova, ne u teorijskoj, nego u praktičkoj komponenti. Engleska riječ mind ima nesumnjivo najviše srodnosti sa terminom manas u indijskoj filozofiji uopće, ne samo u buddhističkoj, pa ipak standardni rječnik koji je izdalo Pali Text Society opravdano napominje da i u tom slučaju treba gdjekada prevoditi ovaj termin i sa “mišljenje” (thought). Ukoliko postoji sklonost u europskim jezicima da se manas prevodi sa “duh”, treba imati na umu poteškoću da manas predstavlja šesto područje osjetne svijesti ravnopravno sa osjetnih pet doživljajnih područja tjelesnih organa, pa je u vezi s njima izrazito usmjeren prema fenomenalnoj svijesti i vezan isključivo za njena predmetna područja. U tom je smislu “mišljenje” klasificirano kao “šesti organ” organske svijesti shvaćanja objektivnog smisla područja i elemenata fenomenalne datosti (Ayatanam, dhatu). Zato ga je psihološki adekvatnije prevoditi sa "razum" nego sa "duh". Zato u europskoj komparativnoj filozofiji postoji dovoljna suglasnost (koju je dovoljno izrazito dokumentirao Schopenhauerov sljedbenik Paul Deussen u tri knjige povijesti indijske filozofije) da je tek Kantov kritički fenomenalizam stvorio adekvatnu osnovu za komparativnu filozofiju prema pretpostavkama starog indijskog umovanja. To najizrazitije vrijedi za buddhizam, iako se vedantinska filozofija upanišadi redovno interpretira u usporedbi s kantovskim idealizmom.
 

Nema komentara:

Objavi komentar