Što zovemo početkom jeste često kraj
I završiti nešto znači započeti isto.
Kraj je odakle krećemo.
…..
Nećemo prestati da istražujemo
A kraj sveg našeg istraživanja
Biće da stignemo odakle smo pošli
I saznamo to mjesto prvi put.
T.S. Eliot –Četiri kvarteta
Put naviše i naniže jedan je te isti
Heraklit
Da li ste se ikada upitali kuda idete? Gdje završava ovaj život, i što ćemo osvojiti
na kraju? Kao i mnogi drugi pjesnici, TS Eliot je bio pronicljiv i tragao je za
nečim što bi zvali smislom života. Za ta svoja unutarnja putovanja je koristio riječi
bacajući ih na papir i stvarajući prekrasne pjesme. Jedna od njegovih najpoznatijih
su Četiri kvarteta. Ostavio bih drugima da objašnjavaju semiotiku zakučastih
riječi engleskog pjesnika. Ono što mene zanima jeste da je i Eliot došao do
zanimljivog zaključka o našem putovanju: kraj
je odakle krećemo.
Cijeloživotno putovanje se svodi da ponovno otkrijemo mjesto odakle smo
i krenuli. I tako iz početka. Pomalo obeshrabrujuće, zar ne? Ili, ohrabrujuće,
zar ne?
Ali, kao što je rekao Herklit, svaki
put je jedan te isti, zašto ne prionuti na put i stvoriti neke nove
destinacije? Mi ćemo sami stvoriti sve naše ciljeve i odabrati onaj koji će nas
ispuniti najviše. Ovo je kao i priča o reinkarnaciji, dok jedne postojanje više
života može obeshrabriti jer nikada nećemo doći do cilja, drugima daje nadu da
uvijek postoji šansa da dođemo na pravi put. Ma koliko nam života za to
trebalo.
Još jedno važno pitanje je kako prepoznati pravi put? Od izvora dva
putića ili da krenemo Frostovim putem kojim se rjeđe ide. To iziskuje duhovnu
hrabrost koja polako izlazi iz nas.
Don
Juan je rekao:
Samo kada
unutarnji dijalog utihne, naši skriveni dijelovi će se razotkriti.
Kad ostanemo sami u tišini počinje taj unutarnji dijalog sa samim
sobom (nemojte to brkati sa šizofrenijom) i odgovori izlaze na svjetlo dana.
Vidimo puteve koji nam se otvaraju i rijetke korake ljudi koji su prošli prije
nas. Nije ih bilo puno, ali su ostavili duboke tragove za one koji znaju
čitati. Ili što bi medo Yogi rekao: puno
se može vidjeti samo ako gledamo.
Gdje je Eliot nalazio inspiraciju za svoje pjesme, to ne znam. Ali
da nas njegove riječi potiču na razmišljanje, to je sigurno. Ponekad
komplicirane da bi se povezale, ponekad nerazumljive i neshvaćene, ali ipak
daju nam smjernice kuda krenuti, ili barem poticaj da ne stanemo nikada jer
cilja ionako nema.
I za kraj još jedan djelić Četiri kvarteta sa Krišninim pozivom za
daljnjim putovanjem.
Ponekad se pitam je li to mislio Krišna –
Između ostalog – ili je to samo način da se kaže isto:
Da je budućnost izblijedjela pjesma, Kraljevska Ruža
ili struk lavande,
Sjetno žaljenje onih, kojih još nema tu da žale,
Stisnuto međ žute listove nikad otvarane knjige.
I put gore jeste put dolje, put naprijed jeste put
natrag.
….
Dok se vrijeme povuklo, razmotrite budućnost
I prošlost istom sviješću.
U trenutku što nije trenutak djelanja ili nedjelanja
možete pojmiti slijedeće: “na ma koju se sferu bića
Svijest čovjekova usredotočila
U vrijeme smrti” – to je ono jedino djelanje
(A vrijeme smrti svaki je trenutak)
Što će uroditi plodom u životima drugih:
“I ne mislite na plod djelanja.
Putujte dalje.
O putnici, o brodari,
Vi koji stižete u luku i vi čija će tijela
Podnijeti istragu i presudu mora,
Il bilo koji događaj, evo vam stvarnog odredišta.”
Tako Krišna, ko kad je prekorijevao Ardžunu
Na bojištu.
Ne sretan vam put,
Već putujte dalje, putnici.
