utorak, 26. veljače 2013.

Pustinja i rijeka




Svi naši snovi mogu se ostvariti, ako ih imamo hrabrosti slijediti.
Walt Disney



Na svome mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi živoga pijeska. Rijeka je zastala od straha. „To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora, sve je gotovo“, očajavala je.
Voda joj se po
čela postupno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji. Prolazeći onuda, vjetar začuje njezino stalno jadikovanje, te je odluči spasiti. „Prepusti se suncu da te zagrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti“, predloži vjetar. Rijeka se još više uplaši. „Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom.“ Vjetar joj odgovori: „Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru.“ No rijeka se odviše bojala i pustinja ju je progutala.

Bruno Ferrero

KAKO PRIJEĆI SA JEDNOG LISTA NA DRUGI ?





Ja sam inače vrlo hrabar, nastavio je tihim glasom: samo me danas boli glava.
Alisa u zemlji čudesa - Lewis Carroll

 

Udobno živimo svoj maleni život. Tako nam je lijepo. Ništa nam ne fali. Zašto tražiti nešto više? Stvorili smo život kakav smo i tražili pa zašto ga mijenjati?

Prolaze godine i tu i tamo osjećamo da nešto ne štima. To nisu velike boli, tek poneka nelagoda, naročito oko srca. Složili smo svoje osjećaje baš kako treba. Družimo se sa ljudima koji nam odgovaraju. Posao štima, obitelj sluša. Ipak se sa vremena na vrijeme pojavi ona bol, nelagoda oko srca. Tihi glas nam kaže da je vrijeme za promjene. Nova stranica našeg života. To ne mora biti dramatična promjena poput Christophera McCandlessa koji je napustio sve i otišao u divljinu Aljaske gdje je nažalost i skončao svoj mladi život.
Promjena je prirodno stanje života. Stalna na tom svijetu samo mijena jest, izgovorio je Petar Preradović. Pa zašto se bojimo nečega što je tako očito i neizbježno? 

Nije da se ne usuđujemo zato što su stvari teške; već su stvari teške zato što se ne usuđujemo.
Seneka


Život nas tjera da idemo naprijed. Vrijeme ne stoji i ne možemo ga vratiti. Ponekad je potrebno da nas netko pogurne i već smo poletjeli kao iskusni letač. Kao i mladi sokol iz ove priče:

Neki kralj dobio na dar dva sokolića. Odmah ih je povjerio na dresuru vrsnom poznavaocu ptica. Nakon nekoliko mjeseci, učitelj poruči kralju da je jedan od sokolića izvrsno dresiran.
„A drugi?“ upita kralj.
„Žao mi je, Veličanstvo, drugi se sokolić čudno ponaša. Možda boluje od kakve rijetke bolesti, ali nitko ga ne može pokrenuti sa stabla na koje je postavljen prvoga dana. Jedan se sluga mora svakodnevno penjati na stablo da mu donese hranu.“
Kralj sazove veterinare, liječnike i stručnjake svih vrsta, no nitko nije uspio privoljeti sokola da poleti. Uposlio je dvorane, generale i najmudrije savjetnike, no nitko od njih nije sokola mogao pomaknuti s grane.
Kralj je s prozora svoga dvora promatrao sokola kako danonoćno nepomično stoji na stablu. Jednoga je dana izdao proglas u kojem je zatražio pomoć svih podanika ne bi li se problem konačno riješio.
Sljedećeg  je jutra otvorio prozor i veoma se začudio kad je ugledao sokola kako ponosno leti iznad stabla u vrtu.
„Dovedite mi čovjeka koji je to postigao!“ naredi kralj.
Doveli su mu mlada seljaka.
„Ti si privolio sokola na letenje? Kako si u tome uspio? Da nisi čarobnjak?“ upita kralj.
Mladić sramežljivo ali zadovoljno objasni: „Nije bilo teško, Veličanstvo. Odrezao sam granu na kojoj je sjedio, a sokolić je tada shvatio da ima krila i počeo letjeti.“
(Bruno Ferrero)
Ako sami nemamo hrabrosti da se iskažemo u životu, netko će nam pomoći. Makar trebali granu odsjeći zbog toga. Ako je to jedino rješenje, učinimo to. Kada poletimo, zaboraviti ćemo na sva ona oklijevanja koja su nas čvrsto držala na grani.
Hrabrost je snaga da napustimo poznato.
Mary Bryant


Davno sam promatrao jednog malenog puža koji je pokušavao prijeći sa jednog lista na drugi. Puževi su po prirodi spori i on je sa svojim ticalima lagano provjeravao gdje je taj drugi list. Onaj prvi, na kojem je još stajao, bio je sav izgrižen i više nije bilo hrane na njemu. Trebao mu je novi životni prostor. Život ga je tjerao da ide dalje. Nije imao izbora. Samo je trebao odabrati kuda krenuti, i ono što je najvažnije, odvažiti se za taj hrabri životni skok u nepoznato. List je čvrsto stajao i samo je čekao kada će ga maleni pužić dosegnuti. Nekoliko puta sam pomislio da puž neće uspjeti i da će pasti na zemlju. Vjerojatno mu ne bi bilo ništa, ali bi onda  morao sve iz početka popeti se uz stablo pa preko svih izgriženih i manje slasnih listova doći ponovno do onoga traženog lista. Slasno zelenog. Ali nije pao. Vraćao bi se, poput odstupnice kada izgleda previše opasno, pa bi ponovno pokušao da ticalima provjeri gdje je taj vražji novi list. Malo po malo, u jednom trenu je gotovo odskočio, ili se to meni samo učinilo da je list pod težinom puža pokleknuo. Kada je stigao u novi život udahnuo je par puta i jednostavno nastavio tamo gdje je stao i na prethodnom listu.

Krenimo dalje. Jer ne možemo stati. Hrabrost u nama će se otvoriti kada je izazovemo.
Mnogo nas ima više hrabrosti nego što sanjamo da imamo.
Dale Carnegie