Rumi - poezija

Mevlana Đalal Al-Din Mohammad Mevlavi Balkhi Rumi, osnivač Mevlevi reda rasplesanih derviša i jedan od najvećih mističnih pjesnika svih vremena, rođen je 1207. na istočnim obalama perzijskog carstva (u gradu Balkh na području današnjeg Afganistana), a nastanio se u gradu Konya u današnjoj Turskoj. Njegova životna priča je kao bajka. Plemenit čovjek, genijalni teolog, trrezveni učenjak, susreće jednog dana lutajućeg i divljeg "svetog čovjeka" imena Šams, i gotovo preko noći doživljava preobrazbu i probuđenje. Čini se da je svemir spojio ova dva lika kako bi nas zauvijek podsjećao da osobna preobrazba nikad nije ono što očekujemo. Nemoguće je znati otkud će doći vaša sljedeća inspiracija, ili tko će biti provodnik za vašu preobrazbu. Za Rumija, život mistika je "skup cvjetova, gdje nema visokog i niskog, pametnog ili neukog, niti nužnog obrazovanja". Rumi i njegov duhovni prijatelj Šams ostavili su zauvijek otvorenu riznicu staze srca koja blista tamo gdje hladna logika nikad ne dopire. Donosimo izvatke iz Rumijeve sjajne poezije prosvijetljenog duha.

. . .

Što da radim, o muslimani? Jer ne prepoznajem samog sebe.
Niti sam kršćanin, niti židov, niti gabr, niti musliman.
Nisam s Istoka, niti sa Zapada, niti s kopna, niti s mora;
Nisam od Prirodne riznice, niti iz kružećeg neba.
Nisam iskustven, niti sam od prašine, niti od postojanja, ni od entiteta.
Nisam iz Indije, niti iz Kine, niti iz Bugarske, niti iz Saqsina,
Nisam iz Iračkog kraljevstva, niti iz zemlje Khorasana,
Nisam od ovog svijeta, niti od drugog svijeta, ni iz Neba, ni iz Pakla.
Nisam od Adama, niti od Eve, niti od Vrta i Rizwana.
Moje mjesto je bezmjesno, moj trag bez traga,
Ni tijelo ni duša, jer ja pripadam duši Voljenog.
Odbacio sam dvojnost, vidio da dva svijeta su jedan;
Jednoga tražim, Jednoga poznajem, Jednoga vidim, Jednoga pozivam.
On je prvi, On je zadnji, On je vanjski, On je unutrašnji;
Ne znam ja drugoga doli "Ya Hu" i "Ya man Hu".
Opijen sam čašom Ljubavi, dva su mi svijeta van dohvata;
Nemam posla osim pijanke i bančenja.
Ako jednom u životu proveo sam trenutak bez tebe,
Od tog časa i od tog trena kajem se za svoj život.
Ako jednom u ovom svijetu osvojim trenutak s tobom,
Gazit ću po oba svijeta, plesati u pobjedi zauvijek.
O, Šamsi Tabriz, pijan sam u ovom svijetu,
Pa osim pijanstva i bančenja nemam o čemu pričati.

Voljeti znači dostići Boga.
Nikada grudi Ljubavnika
neće osjetiti tugu.
Nikada odoru Ljubavnika
neće dodirnuti smrtnici.
Nikada tijelo Ljubavnika
neće biti zakopano u zemlju.
Voljeti znači dostići Boga.

Ljubavnici će piti vina noću i danju.
Oni piti će sve dok ne smognu
rastrti velove intelekta i
otopiti slojeve stida i skromnosti.
U Ljubavi,
tijelo, um, srce i duša ni ne postoje.
Postanite ovo,
u Ljubavi,
i nećete više biti odvojeni.

Ljubav nema temelja.
To je beskrajni ocean,
bez početka i bez kraja.
Zamislite,
uzdignuti ocean,
na jastuku drevnih tajni.
Sve duše su u njemu utopljene,
i sada tamo borave.
Jedna kapljica tog oceana je nada,
a sve ostalo je strah.

Nemoćni smo svi u igri Ljubavi.
Kako možete očekivati od nas da
ponašamo se i djelujemo skromno?
Kako možete očekivati od nas da
ostajemo kod kuće, kao dobri dječaci?
Kako možete očekivati od nas da
volimo biti okovani kao luđaci?
O, Voljeni moj, svake noći evo nas
na tvojim ulicama,
očiju priljubljenih za tvoj prozor,
u očekivanju da letimice vidimo tvoje blistavo lice.

Progutao sam
malo slatkog vina mojeg Voljenog,
i sada bolestan sam, a
groznica mi je visoka.
Pozvali su liječnika i on je rekao,
popij ovaj čaj!
U redu, vrijeme je da popijem čaj.
Uzmi ove pilule!
U redu, vrijeme je da uzmem pilule.
Liječnik je rekao,
riješi se tog slatkog vina s njegovih usnica!
U redu, vrijeme je da se riješim liječnika.

Glava mi puca
od radosti nepoznatoga.
Srce mi se širi tisuću puta.
Svaka ćelija,
šireći krila, leti svijetom.
Sve one odvojeno traže
mnoga lica mog Voljenog.

Ljubav je došla
i postala kao krv u mojem tijelu.
Jurila je kroz moje vene i
okružila i ispunila moje srce.
Gdje god da pogledam,
vidim jednu stvar.
Ime Voljenog ispisano
na mojim udovima
na mojem lijevom dlanu,
na mojem čelu,
na mom vratu,
na desnom nožnom palcu...
Oh, prijatelju moj,
sve što vidiš od mene
samo je ljuštura,
a sve ostalo pripada Voljenome.

Ima jedna ljubav
sačinjena od istočnog eliksira.
Ima jedan oblak,
bremenit tisućama gromova.
Tamo je moje tijelo,
u njemu ocean sačinjen od Njegove slave,
svo stvaranje,
svi svemiri,
sve galaksije,
izgubljeni su u njemu.

Danju sam te slavio
a nikad nisam znao.
Noću s tobom sam ostajao
a nikad nisam znao.
Oduvijek sam mislio da
Ja sam ja – ali ne,
Ja sam bio ti
a nikad nisam znao.

Umro sam kao mineral i postao biljka;
A iz biljkovitosti sam umro i postao životinje.
Umro kao životinja i postao čovjek.
Čemu se onda plašiti od nestanka u smrti?
Sljedeći put ću umrijeti
I raširiti velika krila poput anđela;
Nakon toga, vinuvši se više od anđela -
Ono što ne možeš zamisliti,
Bit ću to.




Priredio Hokai D. Sobol