Halil
Džubran
Prorok
Alimustafa, izabrani i ljubljeni, koji
bijaše osvit vlastitoga dana, dvanaest godina u gradu Orfaleseu
čekaše brod koji je trebalo da se vrati i
da ga odnese natrag na rodni mu otok.
I dvanaeste godine, sedmoga dana jelula, mjeseca
žetve, on se uspne na brijeg izvan gradskih zidina i
pogleda na more; i spazi svoj brod gdje
plovi kroz maglu.
Tada se dveri njegova srca naglo otvoriše,
i njegova radost poletje daleko nad more. On sklopi oči
pomoli se u tišini duše.
Ali, kad sine s brijega, obuze ga tuga, i
pomisli u srcu:
Kako da odem u miru i bez žalosti?
Ne, čak ni bez rane u duhu neću napustiti
ovaj grad.
Dugi bijahu dani bola koje provedoh među
njegovim zidinama, i duge bijahu samotničke noći; a tko
se može rastati sa svojim bolom i sa svojom
samoćom bez žaljenja?
Previše sam čestica duha razasuo po ovim
u1icama, i odveć je djece moje čežnje što idu gola među
ovim brdima, i ne mogu otići od njih bez
tegobe i bola.
Ne svlačim ja danas odjeću nego kožu odirem
vlastitim rukama.
Niti misao ja ostavljam za sobom nego srce
očvrslo od gladi i ženi.
Ipak, ne mogu više oklijevati.
More, koje sve zove k sebi, zove i mene, i
moram zaploviti.
Jer ostati, iako sati teku u noći, znači
smrznuti se, a ledac se prometnuti, ukalupiti se.
Rado bih ponio sve što je ovdje. Ali kako
ću?
Glas ne može ponijeti jezika ni usana što
mu krila dadoše. Sam mora nebo tražiti.
A sam, i bez gnijezda svoga, orao će sunce
preletjeti.
I kad stiže na podnožje brijega, opet se
okrenu moru, i ugleda brod gdje se primiče luci, a na pramcu mornare, zemljake
svoje.
A duša mu zavapi za njima, i on reče:
Sinovi drevne moje majke, koji jašete na
plimama,
Koliko li ste samo brodili u mojim snima! I
sad uploviste u moju budnost, koja je moj dublji san.
Spreman sam poći, i moja živa želja,
pripravnih jedara, čeka vjetar.
Samo ću još jednom udahnuti ovaj mirni
zrak, samo ću još jednom zaljubljeni pogled baciti unatrag,
I onda ću stati među vas, pomorac među
pomorce.
A ti, golemo more, usnula mati,
Koja si jedini smiraj i sloboda rijeci i
potoku,
Samo će još jednom potok zaviti, samo će
još jednom zažuboriti na ovoj čistini,
A onda ću ti doći, kao beskrajna kap
beskrajnom oceanu.
I dok je išao, ugleda izdaleka muškarce i
žene gdje napuštaju polja i vinograde i hite gradskim dverima.
I začu njihove glasove gdje zazivlju
njegovo ime, i gdje se dovikuju od jedne do druge njive, govoreći jedni drugima
da dolazi njegov brod.
A on reče u sebi:
Hoće li dan rastanka biti i dan sastanka?
I hoće li se reći da moja večer bijaše
uistinu moja zora?
I što ću dati onome tko ostavi plug u pola
brazde, ili onom tko zustavi kolo tijeska?
Hoće li srce moje postati voćka otežala od
ploda koji mogu skupiti i dati im?
I hoće li moje čežnje poteći poput vrela da
mogu naliti njihove krčage?
Jesam li ja harfa koju ruka Svemogućega
može dotaći, ili frula da dah njegov može proći kroza me?
Tragalac sam za tišinom, i kakvo sam blago
našao u tišini da bih ga mogao razdati s povjerenjem?
Ako je ovo dan moje jematve, u kakve sam
njive sjeme usijao i u kakvim dolima zaboravljenim?
Ako je ovo odista dan kad podižem svoju
svjetiljku, nije moj plamen koji će u njoj planuti,
Prazan i mračan dići ću svjetiljku,
A čuvar noći napunit će je uljem, i on će
je, također, upaliti.
To on riječima kaza. Ali je mnogošta u srcu
njegovu ostalo neizrečeno. Jer, on sam ne mogaše izreći
svoju dublju tajnu.
A kad une u grad, sav mu narod pođe u
susret, i oni ga zazivahu kao da u jedan glas govore.
A stariji u gradu istupiše i rekoše:
Ne odlazi još od nas.
Bio si podne u našem sumraku, a mladost
tvoja davaše nam snove da ih sanjamo.
Ti nisi tuđinac među nama, ni gost, nego
sin naš i naš pravi ljubljeni.
Neka već ne pate naše oči gledajući za tvojim
licem.
A svećenici i svećenice rekoše mu:
Neka nas sad ne razdvoje valovi morski, i
neka godine koje provede među nama postanu uspomena.
Među nama si išao kao duh, i sjena tvoja
bila je svjetlost na našim licima.
Mnogo smo te ljubili. Ali, neizreciva
bijaše naša ljubav, i koprenama bijaše zastrta.
A sada glasno za tobom vapije i stat će
preda te otkrivena.
I oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine
svoje dok ne dođe čas rastanka.
I drugi dolažahu usrdno ga moleći. Ali im
on ništa ne odvrati. Samo pognu glavu; a oni koji stajahu
bliže ugledaše mu suze gdje se liju na
grudi.
I on i narod krenuše k velikom trgu pred
hramom.
A iz svetišta iziđe žena kojoj ime bijaše
Almitra.
A bila je vidovita.
I on gledaše u nju sa sve većom nježnošću, jer
ga je ona prva potražila i povjerovala mu još dok je bio
samo jedan dan u gradu.
I ona ga pozdravi govoreći:
Proroče Božji, koji tragaš za krajnjim,
dugo si tražio udaljenosti svojega broda.
A sad je tvoj brod doplovio, i ti svakako
moraš ići.
Duboka je tvoja žudnja za zemljom tvojih
uspomena i za boravištem tvojih viših čežnja, a naša te
ljubav neće sputavati ni naše potrebe
zadržavati.
Nego te molimo da nam sada, kad nas
ostavljaš, progovoriš i da nam dadeš od svoje istine.
A mi ćemo je prenijeti svojoj djeci, a ona
svojoj djeci, i tako se neće zatrti.
U svojoj si samoći bdio s našim danima, i u
svojoj si budnosti slušao naš plač i smijeh dok smo
spavali.
Sada nas, dakle, razotkrij pred nama
samima, i reci nam sve što ti se pokazalo od onoga što je između
rođenja i smrti.
A on odgovori:
Orfaležani, o čemu ja mogu govoriti osim o
onome što se i sad miče u vašim dušama?
Tada reče Almitra: Govori nam o Ljubavi.
A on podiže glavu i pogleda na ljude, i muk
zavlada među njima. I snažnim glasom reče:
Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj
se,
Premda vas mač skriven u njezinim perima
može raniti.
A kad vam govori, vjerujte joj,
Premda njezin glas može razdrmati vaše
snove kao što sjeverac pustoši perivoj.
Jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas
i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i
potkresava.
Kao što se uspinje na vašu visinu i draga
vam najnježnije grane što dršću na suncu,
Tako će vam sići u korijenje i protresti ih
dok prianjaju uza zemlju.
Poput snopova žita ona vas u se skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolitila.
Ona vas sije da bi vas lupine vaše
oslobodila.
Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete,
A onda vas meće na svoj sveti oganj, da
postanete sveti kruh za Božji sveti pir.
Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste
doznali tajne svojega srca i da biste po tome znanju
postali komadić srca samoga Života.
Ali, ako u svojem strahu budete tražili
samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
Bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i
da odete s gumna ljubavi,
U svijet bez godišnjih doba, gdje ćete se
smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne
svim svojim suzama,
Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima
ništa osim sebe.
Ljubav nema ništa niti se ona može imati;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
Kad ljubite, ne valja da kažete: »Bog mi je
u srcu«, nego radije: »Ja sam u Božjem srcu.«
I ne mislite da možete upravljati putem
ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja
vašim putem.
Ljubav ne čezne ni za čim drugim do za tim
da se sama ispuni.
Ali, ako ljubite i svakako morate imati
želja, neka vam ovo budu želje:
Rastopiti se i biti poput žuborna potoka
koji pjeva svoju pjesmu noći.
Upoznati bol od prevelike nježnosti.
Biti ranjen vlastitim razumijevanjem
ljubavi;
I krvariti s veseljem i radosno.
Probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti
za još jedan dan ljubavi;
Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati
ljubavni zanos;
Vratiti se s večeri kući sa zahvalnošću;
I onda zaspati s molitvom za ljubljeno u
srcu i s pjesmom zahvalnicom na usnama.
Tada Almitra opet progovori i reče: A što o
Ženidbi veliš, Učitelju?
A on odvrati govoreći:
Rodiste se zajedno i uvijek ćete biti
zajedno.
Bit ćete zajedno i onda kad bijela krila
smrti razmetnu vaše dane.
Da, bit ćete zajedno čak i u tihom Božjem
pamćenju.
Ali, neka bude prostora u vašem
zajedništvu.
Neka nebeski vjetrovi plešu među vama.
Ljubite jedno drugo, ali ne pravite spone
od ljubavi:
Neka radije bude uzburkano more među
obalama vaših duša.
Lijevajte čašu jedno drugome, ali ne pijte
iz iste čaše.
Dajte jedno drugome od svoga kruha, ali ne
jedite od iste kriške.
Pjevajte i plešite zajedno i radujte se,
ali neka svako od vas uzmogne biti i samo,
Kao što su žice na lutnji same, premda
odzvanjaju istom glazbom.
Podajte svoja srca, ali ne jedno drugom u
posjed.
Jer samo ruka Života može obuhvatiti vaša
srca.
I stojte zajedno, ali ne preblizu;
Jer, stupovi hramski stoje odvojeno,
A hrast i čempres ne rastu u sjeni jedan
drugome.
A žena koja stajaše s čedom na prsima reče:
Govori nam o Djeci.
I on reče:
Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za
samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje
misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne
njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra,
koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali
ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na
prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta
kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti,
i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele
poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude
za sreću;
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti,
isto tako ljubi i luk koji miruje.
Tada reče bogataš: Govori nam o Davanju.
A on odvrati:
Dajete samo mrvičak ako dajete od bogatstva
svoga.
Kad od sebe dajete, istinski dajete.
Jer što je vaše bogatstvo nego stvari koje
čuvate i pazite iz straha da vam sutra ne zatrebaju?
A sutra, što će sutra donijeti preopreznome
psu koji zakopava kosti u neutrtu pijesku dok
hodočasnike prati do svetoga grada?
I što je strah od nužde nego nužda sama?
Nije li žeđ, koje se strašite dok vam se izvor prelijeva,
neutaživa?
Ima ih koji daju mrvičak od mnogoga što
imaju -i daju to da bi ih drugi prepoznali, i njihova skrivena
želja obezvređuje njihove darove.
A ima ih koji imaju malo i sve daju.
To su vjernici života i darežljivosti
života, i njihova škrinja nikad nije prazna.
Ima ih koji daju s radošću, i ta je radost
njima nagrada.
Ima ih koji daju s boli, i ta je bol
njihovo krštenje.
Ima ih koji daju ne upoznavši boli davanja,
niti traže radosti, niti daju opominjući se vrline;
Oni daju kao što u dolini mrča širi
miomiris u prostor.
Rukama takvih govori Bog, i na njihove se
oči smiješi na zemlju.
Dobro je dati kad tko moli, ali je bolje
dati nezamoljen, razumijevanjem;
I čovjeku široke ruke veća je radost naći
onoga tko će primiti nego samo davanje.
A ima li išta što ćete zadržati?
Sve što imate jednog će se dana razdati;
Stoga, dajite sada, da doba davanja
pripadne vama, a ne vašim baštinicima.
*******************************************************************************************
Često kažete: »Dao bih, ali samo
potrebitima.«
Ali, voćke u vašem voćnjaku ne kažu tako,
ni stada na vašem pašnjaku.
Daju da bi mogli živjeti, jer zadržavati
znači propadati.
Zacijelo, tko je vrijedan da primi svoje
dane i noći, vrijedan je svega što vi imate.
I onaj koji je zaslužio da pije iz oceana
života zaslužuje da napuni čašu i iz vašega potočića.
I koja zasluga može biti veća od one što
leži u hrabrosti i povjerenju, dapače u milosrdnu, primanja?
I tko ste vi da bi ljudi morali razderati
svoje grudi i razgolititi svoj ponos da biste vi mogli vidjeti
njihovu vrijednost ogoljelu i njihov ponos
postiđen?
Prvo gledajte da sami zaslužite da budete davaoci,
i oruđe davanja.
Jer, odista, život daje životu -dok ste vi,
koji se smatrate davaocima, samo svjedoci.
*******************************************************************************************
I vi primaoci -a svi ste vi primaoci --ne
prihvaćajte nikakva tereta zahvalnosti, da ne biste
podjarmili sebe i onoga tko daje.
Radije se dignite zajedno s davaocem na
njegovim darovima kao na krilima;
Jer, previše se sjećati svojega duga jest
sumnjati u plemenitost onoga koji ima prostodušnu zemlju
za majku, i Boga za oca.
Onda starac, krčmar, reče: Govori nam o iću
i Piću:
A on reče:
O kad biste mogli živjeti o miomirisu
zemlje i poput biljke na zraku da vas krijepi svjetlost.
Ali, jer morate ubijati da biste jeli, i
otkidati mladunče od majčina mlijeka da biste utažili žeđ, neka
to bude čin štovanja,
I neka vaš stol bude žrtvenik na kojem se
žrtvuju čista i nevina stvorenja šume i livade za nešto što je
čistije i još nevinije u čovjeku.
Kad ubijate živinče, recite mu u srcu:
»Ista sila koja tebe kolje i mene kolje; i
ja ću biti pojeden.
Jer, zakon koji tebe prepušta mojoj ruci i
mene će prepustiti jačoj ruci.
Tvoja i moja krv samo je sok koji hrani
nebesko drvo.«
*******************************************************************************************
I kad jabuku zagrizete, recite joj u srcu:
»Tvoje će sjeme živjeti u mojem tijelu, I
pupoljci tvojega sutra raspupat će se u mojem srcu,
I miomiris tvoj bit će moj dah,
I zajedno ćemo se radovati kroza sva
godišnja doba.«
A na jesen, kad trgate grožđe u vinogradu
za tijesak, recite u srcu:
»I ja sam vinograd, i moji će plodovi biti
pobrani za tijesak,
I poput mladoga vina držat će me u vječnim
posudama.«
A zimi, kad vina pijete, neka vam u srcu
bude pjesma uza svaku čašu;
I neka u pjesmi bude spomen na jesenske
dane, i na vinograd, i na tijesak.
Onda orač reče: Govori nam o Radu.
A on odvrati govoreći:
»Radite da biste išli ukorak sa zemljom i
dušom zemljinom.
Razlijeniti se znači otuđiti se od
godišnjih doba, izići iz ophodnje života koji stupa veličanstveno i s
ponosnom poniznošću put vječnosti.
Kad radite, vi ste frula kroz čije se srce
šapat sati preobraća u glazbu.
Koji bi od vas da bude svirala, gluha i
nijema, kad sve drugo jednoglasno pjeva?
Uvijek vam govorahu da je rad prokletstvo,
a trud nesreća.
Ali ja vam kažem da vi, radeći, ispunjate
dio zemljina najdaljega sna, koji vam je određen kad je san
taj bio rođen, I držeći se posla, istinski
ljubite život,
A ljubiti život u radu znači biti prisan s
najskrovitijom tajnom života.
Ali ako, u boli svojoj, rođenje nesrećom
nazivate, a uzdržavanje tijela prokletstvom koje vam je na
čelu ispisano, onda ja odgovaram da samo
znoj s čela vašega može sprati ono što na njemu piše.
Također vam govorahu da je život mrak, a
vi, u svojem umoru, ponavljate ono što vam rekoše umorni,
I ja kažem da je život mrak, osim kad
postoji žar,
A svaki je žar slijep, osim kad postoji
znanje. A svako je znanje uzaludno, osim kad postoji rad,
A svaki je rad prazan ako nema ljubavi;
A kad s ljubavlju radite, sa sobom se
spajate, i s drugim, i s Bogom.
*******************************************************************************************
A što je to raditi s ljubavlju?
To znači tkati ruho od vlakana iz svoga
srca, kao da vaše ljubljeno treba da nosi to ruho.
To znači graditi kuću s dragošću, kao da
vaše ljubljeno treba da boravi u toj kući.
To znači sijati sjeme s nježnošću i dizati
ljetinu s radošću, kao da će vaše ljubljeno jesti plodove.
To znači ispuniti sve što tvorite dahom
duha svojega,
I znati da svi blagoslovljeni mrtvi stoje
oko vas i motre.
Često sam čuo gdje velite, kao da u snu
govorite: »Tko radi u mramoru, i tko otkriva oblik vlastite
duše u stijeni, plemenitiji je od onoga tko
pluži zemlju.
I onaj tko lovi dugu da bi je na platno
metnuo u obličju čovječem, više je od onoga tko pravi sandale za
noge. «
Ali, ja kažem; ne u snu nego u punoj
budnosti podneva, da vjetar ne govori slane divovskome hrašću
nego najmanjoj od svih vlati trave;
A samo je onaj velik tko glas vjetra
pretvara u pjesmu što ju je zasladio vlastitom ljubavlju.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego
samo s gađenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete
uz hramska vrata i da prosite milostinju od
onih što s radošću rade.
Jer, ako kruh pečete ravnodušno, pečete
gorči kruh, koji toli samo pola čovječje gladi.
Ako mrzite mašćenje grožđa, iz vašeg će
masta oteći otrov u vino.
Pa makar pjevali poput anđela, ako ne
volite pjevanja, vi začipate ljudske uši na glasove dana i
glasove noći.
Potom jedna žena reče: Govori nam o Radosti
i Žalosti.
A on odvrati:
Vaša je radost vaša raskrinkana žalost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire
često je bilo puno vaših suza.
A kako, dakle, to može biti?
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj
može više radosti stati.
Nije li krčag u kojem vino držite bio pečen
u grnčarevoj peći?
I nije li frula koja vam duh blaži puko
drvo koje izbušiše noževi?
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje
srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i
žalost. Kad ste žalosni, opet zavirite u
svoje srce, i vidjet ćete da odista plačete za onim što je bila vaša radost.
Neki od vas vele: »Radost je veća od žalosti«, a drugi kažu: »Ne, žalost je
veća.«
A ja vam kažem da su nerazdvojne.
Zajedno dolaze, i kad vam jedna sjedi sama
za stolom, zapamtite da vam je druga zaspala na postelji.
Odista ste obješeni poput zdjelica vage
između svoje žalosti i svoje radosti.
Samo kad ste prazni, smireni ste i
uravnoteženi.
Kad vas rizničar uzima da bi izmjerio svoje
zlato i srebro, vaša radost ili vaša žalost svakako se mora dizati ili
spuštati.
Tada jedan zidar stupi i reče: Govori nam o
Kućama.
A on odvrati i reče:
Sagradite od svojih maštarija sjenicu u
pustinji radije nego da gradite kuću među gradskim zidinama.
Jer, kao što se vi kući vraćate o sumraku,
tako se vraća lutalac u vama, vječno dalek i samotan. Vaša je kuća vaše veće
tijelo.
Diže se na suncu i spava u tišini noći; i
nije bez snova. Zar vaša kuća ne sanja? I, sanjajući, zar ne
ostavlja grad radi luga i brežuljka?
O kad bih mogao skupiti vaše truće u ruku
i, poput sijača, pobacati ih u šumu i na livadu.
O kad bi doline bile vaše ulice, a zelene
staze vaši putovi, kako biste jedni druge mogli tražiti kroz
vinograde, i dolaziti s miomirisom zemlje u
odjeći svojoj.
Ali, još nije vrijeme tome.
U svojem strahu preci vaši skupiše vas
preblizu jedne uz druge. I strah taj potrajat će malo duže. I
malo će dulje bedemi gradski razdvajati
vaša ognjišta od vaših polja.
I kažite mi, Orfaležani, što imate u ovim
kućama?
I što li to čuvate iza učvršćenih vrata?
Imate li mira, spokojnoga žara koji otkriva
vašu snagu?
Imate li uspomena, blistavih slavoluka što nadsvođuju
vrhunce duha?
Imate li ljepotu, koja odvodi srce od
stvari načinjenih od drveta i kamena na svetu planinu?
Recite mi, ima li toga u vašim kućama?
Ili imate samo udobnost, i žudnju za
udobnošću, tim potajnim stvorom koji u kuću ulazi kao gost,
potom biva neprijatelj i, napokon, gazda?
Da, a onda postaje i krotitelj, i, s kukom
i kandžijom, u lutke pretvara vaše više žudnje.
Iako su mu svilene ruke, srce mu je od
željeza. Uljuljkuje vas u san samo da bi vam uz postelju stajao i
rugao se dostojanstvu tijela.
On se izruguje vašim čvrstim namislima i
stavlja ih u čičak poput krhkih posuda.
Odista, žudnja za udobnošću ubija strast
duše, a onda ide, cereći se, u sprovodu.
Ali vi, djeco prostora, vi nemirni u miru,
ne dajte da budete ni ulovljeni ni ukroćeni.
Vaša kuća neka ne bude sidro nego jedro.
Neka ne bode ljeskava kožica što prekriva
ranu nego kapak koji čuva oko.
Ne treba da smotavate krila da biste mogli
proći kroz vrata, niti da spuštate glave da ne udarite u
strop, niti da se bojite disati da zidovi
ne bi popucali i pali.
Ne treba da boravite u grobovima koje mrtvi
napraviše za žive.
Pa bila od krasote i od sjaja, kuća vaša
neka ne čuva vašu tajnu niti štiti vašu čežnju.
Radi onoga što je bezdano u vašim
boravištima, u nebeskom dvorcu, kojem su dveri jutarnja magla
i kojem su prozori pjesme i tišine noćne.
I tkalac reče: Govori nam o Odjeći.
A on odgovori:
Vaša odjeća krije mnogo od vaše ljepote,
iako ne skriva ono što nije lijepo.
I premda u ruhu tražite slobodu svoje
osobnosti, u njemu možete naći oklop i lanac.
O kad biste mogli susretati sunce i vjetar
sa više svoje kože, a sa manje odjeće.
Jer, dah je života u sunčanom sjaju i ruka
života u vjetru.
Neki od vas vele: »Sjeverac je odatkao ruho
koje nosimo.«
A ja velim: Da, to jest bio sjeverac,
Ali sram je bio krosna njegova, a mlitavost
mišica njegova nit.
A kad je posao dovršio, smijao se u šumi.
Ne zaboravite da je čednost zarad zaštite
od nečistih očiju.
A kad nečistih više ne bude, što će biti
čednost nego okov i prljavština duše?
I ne zaboravite da zemlja uživa u tome da
ćuti vaše bose noge i da vjetar čezne da se poigra vašom
kosom.
A trgovac reče: Govori nam o Kupnji i
Prodaji.
A on odvrati i reče:
Za vas zemlja rana plodove, i nećete
oskudijevati ako samo znate kako da ruke napunite,
U izmjeni darova zemljinih naći ćete obilje
i biti zadovoljni.
Ipak, sve dok izmjene ne bude u ljubavi i
ugodnoj pravičnosti, ona će neke voditi oblapornosti, a
druge gladovanju.
Kad na sajmu, vi trudbenici mora, polja i
vinograda, sretnete tkalce, grnčare i skupljače mirodija –
Zazovite tada gospodara duha zemlje, da
done posred vas i da posveti vage i račun koji odmjerava
vrijednost vrijednošću,
I ne trpite da praznoruki sudjeluju u vašim
poslovima, koji bi za vaš trud prodali svoje riječi.
Takvima recite:
»Dođite s nama u polje, ili otiđite s našom
braćom na more i mrežu bacajte;
Jer zemlja i more i vama će biti dobrostivi
kao što bijahu nama.«
I ako vam donu pjevači, plesači i frulaši,
i od njihovih darova kupite.
Jer, i oni su skupljači plodova i
miomirisa, a ono što donose, iako načinjeno od snova, odjeća je i
hrana vašoj duši.
I prije negoli odete sa sajma, pazite da
nitko ne otiđe praznoruk.
Jer, duh gospodar zemlje neće mirno spavati
na vjetru dok ne budu zadovoljene potrebe i
posljednjega među vama.
A onda jedan od sudaca gradskih istupi i
reče: Govori nam o Zločinu i Kazni.
A on odvrati govoreći:
Upravo kad duh vaš ide lutajući na vjetru,
vi, sami, i nepaženi, radite zlo drugima i, stoga, sami sebi.
I zbog počinjenoga zla morate kucati i
čekati neko vrijeme nezapaženi na dverima blaženika.
Poput oceana vaše je božansko jastvo;
Zauvijek ostaje neokaljano.
I poput etera diže se tek kad okrilati.
Čak je poput sunca vaše božansko jastvo;
Ono ne zna putova krtičinih niti traži rupa
zmijinjih.
Ali, ne boravi božansko jastvo samo u vašem
biću.
Mnogo je toga u vama već čovjek, a mnogo
toga još nije čovjek,
Nego bezobličan patuljak koji, u snu, ide
kroz maglu tražeći vlastito buđenje.
A govorio bih vam sada o čovjeku u vama.
Jer, on, a ne vaše božansko jastvo, ni
patuljak u magli, zna zločin i kaznu za zločin.
Često sam vas slušao gdje govorite o onome
koji čini zlo kao da on nije jedan od vas nego tuđinac
među vama i uljez u vašem svijetu.
Ali, ja kažem: kao što se svetac i
pravednik ne mogu dići iznad najvišega koje je u svakome od vas,
Tako zli i slabi ne može pasti niže od
najnižega, koje je, također, u vama.
I kao što ni jedan list ne požuti bez
tihoga znanja cijeloga drveta,
Tako zločinac ne može činiti zlo bez
skrivene volje svih vas.
Poput procesije idete zajedno prema svojem
božanskom jastvu.
Vi ste put i putnici.
I kad jedan od vas padne, on pada zarad
onih iza sebe, kao opomena na kamen spoticanja.
Da, pada zarad onih pred sobom, koji se,
iako brži i čvršćega koraka, još ne odmakoše od kamena
spoticanja.
A i ovo, iako ta riječ teško leži na vašim
srcima:
Ubijeni nije neodgovoran za svoje ubojstvo,
A opljačkani nije nevin u tome što je
opljačkan.
Pravednik nije nedužan za djelo zloga,
I neokaljani nije čist od djela
okrutnikovih.
Da, krivi je često žrtva oštećenoga.
I još češće osuđenik nosi teret nekrivih i
nevinih.
Ne možete odijeliti pravednika od
nepravednika, ni dobrog od zloga;
Jer, oni stoje zajedno pred licem sunca,
kao što su crna i bijela nit skupa otkane.
I kad crna nit pukne, tkalac će pregledati
cijelu tkaninu, a ispitat će i krosnu.
Ako tko od vas dovede pred sud nevjernu ženu,
neka također na tezulji izmjeri srce njenoga muža,
i neka mjerama izmjeri dušu njegovu.
I neka onaj koji bičuje vrijeđaoca pogleda
u duh uvrijeđenoga.
I ako bi tko od vas kažnjavao u ime pravde
i dizao sjekiru na zlu voćku, neka joj pogleda korijenje;
I odista će naći korijene dobra i zla,
plodne i neplodne, isprepletene zajedno u tihome srcu zemlje.
I vi suci koji biste da budete pravedni,
Kakvu osudu izričete onome koji je, premda
pošten u tijelu, tat u duhu?
Kako kažnjavate onoga koji ubija u tijelu,
iako je i sam ubijen u duhu?
I kako gonite onoga koji je na djelu
varalica i tlačitelj,
Iako je, također, sam izmučen i
zlostavljan?
I kako ćete kazniti one čije je kajanje
veće od njihovih nedjela?
Zar kajanje nije pravda kojom upravlja isti
taj zakon kojem biste rado služili?
Ipak, ne možete svaliti kajanje na nevinoga
niti ga dići sa srca krivčeva.
Nepozvano, vikat će u noći da se ljudi
probude i pogledaju sami sebe.
I vi koji biste da razumijete pravdu, kako
ćete dok ne gledate sva djela pri punoj svjetlosti?
Samo ćete tada znati da su ispravan i pali
jedan čovjek što stoji u sumraku između noći svojega
patuljastog jastva i dana svojega božanskog
jastva,
I da kamen ugaoni u hramu nije viši od
najniže stijene u njegovu temelju.
Tada, pravnik reče: A što o našim Zakonima
veliš, učitelju?
A on odvrati:
Uživate u postavljanju zakona,
A još više uživate kršeći ih.
Poput djece što se uz ocean igraju, uporno
gradeći pješčane kule, a onda ih, uza smijeh, razaraju.
Ali, dok gradite pješčane kule, ocean
donosi još pijeska na žalo, A kad ih razarate, ocean se smije s
vama.
Odista, ocean se uvijek smije s nevinima,
Ali, što s onima kojima život nije ocean, a
ljudski zakoni nisu pješčane kule,
Nego za koje je život stijena, a zakon
dlijeto kojim bi ga usjekli na svoju sliku i priliku?
Što s bogaljem koji mrzi plesače?
Što s volom koji voli svoj jaram i smatra
šumskoga jelena i srndaća zabludjelim i potucačkim
stvorenjima?
Što sa starom zmijom koja ne može svući
svlaka, te sve druge naziva golima i besramnicima?
Što s onim koji podrani na pir i, kad se
prejede i zamori, odlazi govoreći da su svi pirovi nasilje i da su
svi svatovi kršitelji zakona?
Što bih rekao o njima, osim da stoje na
suncu, ali lenima okrenuti suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su
sjene njihovi zakoni.
I što je sunce njima nego bacač sjena?
I što li je priznati zakone nego sagnuti se
i obilježiti sjene na zemlji?
Ali, vas, koji idete s licem prema suncu,
kakve slike nacrtane na zemlji mogu zadržati?
Vi koji putujete s vjetrom, kakva će vjetrenica
upravljati vašim smjerom?
Kakav vas ljudski zakon može svezati ako
slomite jaram svoj, osim uz nečija zatvorska vrata?
Kakva se zakona morate bojati dok plešete,
osim posrtanja preko nečijih željeznih lanaca?
I tko će vam to suditi ako strgate odjeću
svoju, osim ako je ne ostavite na nečijem putu?
Orfaležani, možete prigušiti bubnjanje,
olabaviti žice na liri, ali tko će ševi zapovjediti da ne pjeva?
Nema komentara:
Objavi komentar