Yoga je tako jednostavna.

Om purnam

Sri Isopanishad

Invocation

om purnam adah purnam idam
purnat purnam udachyate
purnasya purnam adaya
purnam evavashishyate

The Personality of Godhead is perfect and complete. And because He is completely perfect, all emanations from Him, such as this phenomenal world, are perfectly equipped as a complete whole. Whatever is produced of the complete whole is also complete by itself. And because He is the Complete Whole, even though so many complete units emanate from Him, He remains the complete balance.

Sri Krishna

ishvaraha parama krishnaha
sac-chid-ananda-vigraha
anadir adi govindaha
sarva-karana-karanam

  Krsna who is known as Govinda is the Supreme Godhead.
He has an eternal, blissful, spiritual body.
He is the origin of all. He has no other origin
and He is the prime cause of all causes.

Zen-priče za zazen i nezen

Zen-priče za zazen i nezen

A je li?

Učitelja zena Hakuina svi su susjedi hvalili i veličali kao čovjeka koji živi savršeno čistim i čednim životom.
U njegovoj je blizini stanovala jedna prelijepa mlada Japanka čiji su roditelji imali trgovinu živežnim namirnicama. Jednoga dana, kao grom iz vedra neba, roditelji iznenada otkriše da djevojka očekuje dijete.
Stvar roditelje silno razjari. Djevojka ne htjede priznati tko je otac, ali kad više nije mogla slušati tolika silna navaljivanja, naposljetku reče da se radi o Hakuinu.
Gnjevni se roditelji zaputiše učitelju.
"A je li?" bijaše sve od njegova odgovora.
Kad se dijete rodilo, odnesoše ga Hakuinu. On je već bio izgubio ugled, što mu bijaše posve svejedno, te se uze s velikom usrdnošću brinuti za dijete. U svojih je susjeda nabavljao mlijeko i sve ostalo što je djetetu bilo potrebno.
Nakon godinu dana, djevojka više ne mogaše izdržati. Povjeri roditeljima istinu: pravi otac djeteta bio je jedan mladić koji je radio na ribljoj tržnici.
Majka i otac pođoše odmah Hakuinu da ga zamole za oproštaj i izraze mu svoje najiskrenije isprike i dijete uzmu natrag.
Hakuin ne izusti nikakva prigovora. Sve što reče bijaše:
"A je li?"

Šalica čaja

Nan-ina, japanskog učitelja zena iz razdoblja Meiji (1868-1912), posjeti jednoga dana neki sveučilišni profesor s namjerom da se kod njega raspita o zen-učenju.
Nan-in posluži čaj. Vrhom napuni šalicu svojega gosta, no nastavi dalje natakati.
Profesor je gledao kako se čaj izlijeva, potom se više ne uzmogne suzdržati.
"Prepuna je! Više ne stane!"
"Baš kao i ova šalica", reče Nan-in, "i ti si dupkom pun svojih uvjerenja i pretpostavki. Kako ti mogu protumačiti zen ako prije nisi ispraznio svoju šalicu?"

Mjesec se ukrasti ne može

Ryokan, učitelj zena, živio je najjednostavnijim životom u malenoj kolibi u podnožju planine. Jednu večer neki lopov upadne u kolibu i iznenađen otkrije da u njoj baš ničega za ukrasti nema.
Ryokan se uto vrati kući i zateče ga.
"Vjerojatno si dobar komad puta prevalio da bi došao k meni", reče on lopovu, "i zato ne bi valjalo da odeš praznih ruku. Budi tako ljubazan i primi na dar moju odjeću."
Lopov ostane zaprepašten. Uzme odjeću i pobjegne.
Ryokan sjedne, onako gol, te počne promatrati Mjesec.
"Jadnik", pomisli za sebe, "volio bih da sam mu mogao darovati ovaj prekrasni Mjesec".

Zvuk jedne ruke

Učitelj u hramu Kennin bijaše Mokurai, Tiha Grmljavina. Imao je jednoga malog štićenika, po imenu Toyo, dječaka od jedva dvanaest godina. Toyo je neprestano viđao starije učenike kako svakoga jutra i svake večeri odlaze u učiteljevu odaju na poduku iz san-zena ili da bi upitali za kakav privatni savjet i kako bi učitelj svakome od njih davao koane ne bi li pravodobno zauzdao rastresenost i zastranjenja duha.
Toyo također poželi naučiti san-zen.
"Pričekaj još malo", reče mu Mokurai. "Još si premlad."
No dječak bijaše toliko uporan da učitelj naposljetku pristane.
Te iste večeri, točno na vrijeme, mali Toyo ostane na vratima Mokuraijeve odaje za san-zen. Udari o gong kako bi najavio svoj dolazak, učini tri naklona u znak duboka štovanja prije nego što će prekoračiti prag, a zatim uđe i, pun obzira, u najvećoj tišini sjedne pred učitelja.   
"Kad pljesneš dlanom o dlan, čuješ zvuk dvije ruke", počne Mokurai. "Sad ti meni pokaži zvuk samo jedne ruke."
Toyo se nakloni i ode u svoju sobu kako bi razmislio o problemu što mu ga je učitelj postavio. Sa svojega je prozora mogao čuti glazbu koju svirahu gejše. "Aha, shvatio sam!" usklikne.
Sljedeće večeri, kad ga je učitelj zatražio da mu opiše zvuk jedne ruke, Toyo počne izvoditi glazbu gejši.
"Ne, ne", na to će Mokurai. "To ti ničemu ne služi. To nije zvuk jedne ruke. Ništa nisi shvatio."
Bojeći se da bi ga ona glazba mogla ometati u rješavanju zadataka, Toyo se preseli na mirnije mjesto te otpoče meditirati. "Što bi mogao biti zvuk jedne ruke?" Uto slučajno začuje kako negdje kaplje voda. "Ovaj put to mora biti to", uvjeri sebe Toyo.
Vrativši se svojemu učitelju, Toyo počne oponašati zvuk kapanja vode.
"Što ti je to?" upita Mokurai. "To je zvuk vode što kaplje, nikako zvuk jedne ruke." Pokušaj opet.
Uzalud je Toyo meditirao ne bi li čuo zvuk jedne ruke. Čuo je uzdisanje vjetra u krošnjama. No i taj zvuk bijaše odbačen. Zatim je čuo krik sove, no ni taj nije zadovoljio.
Čak ni skakavci nisu bili zvuk jedne ruke.
U više od deset navrata Toyo je odlazio Mokuraiju s najrazličitijim zvukovima. Svi su redom bili pogrešni. Gotovo cijelu godinu dana proveo je u beskonačnim razmišljanjima što bi mogao biti zvuk jedne ruke.
Napokon mali Toyo zapadne u istinsku meditaciju i prebrodi sve zvukove.
"Ništa više nisam mogao sastaviti", objasnio je kasnije, "pa sam tako došao do zvuka bez zvuka."
Toyo je tako spoznao zvuk jedne ruke.

 

Blatnjavi put

Jednom Tanzan i Ekido zajedno putovaše po blatnjavom putu. Jaka kiša je još uvijek padala.
Dolazeći jednim zavijutkom, sretoše lijepu djevojku u svilenom kimonu i ešarpi, koja nije mogla prijeći raskršće.
“Dođi, djevojko”, reče odmah Tanzan. Podigavši je u svoje naručje, prenese je preko blata.
Ekido ne progovori do navečer, sve dok ne stigoše do hrama u kojem je trebalo da prenoće. Tada više nije mogao da se suzdrži. “Mi svećenici ne prilazimo blizu ženama”, reče Tanzaniju, “posebno ne mladim i lijepim. To je opasno. Zašto si ti to učinio?”
“Ja sam djevojku ostavio tamo”, reče Tanzan. “Je li ti još uvijek nosiš?”

 

Vrata raja

Vojnik po imenu Nobušige dođe kod Hakuina i zapita ga: “Postoje li doista raj i pakao?”
“Tko si ti?”, Upita Hakuin.
“Ja sam samuraj”, odgovori ratnik.
“Ti, vojnik!”, Uzviknu Hakuin. “Koji bi to vladar tebe htio za svog čuvara? Lice ti je kao u prosjaka.”
Nobušige se toliko razbjesne da poče da vadi svoj ​​mač, ali Hakuin nastavi: “Pa ti imaš mač! Oružje ti je vjerojatno previše tupo da bi mi odsjeklo glavu. “
Kada Nabušige izvuče mač, Hakuin primijeti: “Ovdje se otvaraju vratnice pakla!”
Na ove riječi samuraj, shvativši učiteljevu pouku, vrati svoj ​​mač u korice i pokloni se.
“Ovdje se otvaraju vratnice raja”, reče Hakuin.

 

Vojnici čovječanstva

Jednom prilikom je jedna divizija japanske armije sudjelovala u manevrima. Neki od časnika nađoše za shodno da svoj stožer smjeste u Gasanov hram.
Gasan reče svojoj kuharici: “Časnicima spremaj istu hranu kao i nama.”
Ovo naljuti časnike koji su navikli na sasvim drugačije ophođenje prema njima. Jedan priđe Gasani i reče: “Što ti misliš, tko smo mi? Mi smo vojnici koji žrtvuju svoje živote za svoju domovinu. Zašto sa nama ne postupaš shodno tome? “
Gasan ozbiljno odgovori: “Što ti misliš, tko smo mi? Mi smo vojnici čovječanstva koji teže spasiti sva osjećajna bića.”

Ako voliš, voli javno

Dvadeset svećenika i jedna svećenica, koju su zvali Ešun, vježbalo je meditaciju sa nekim zen učiteljem.
Ešun je bila veoma lijepa iako joj je glava bila obrijana i haljina prosta. Nekoliko svećenika se tajno zaljubilo u nju. Jedan od njih joj je napisao ljubavno pismo, tražeći da se tajno sastanu.
Ešun nije odgovorila. Sljedećeg dana učitelj je održao predavanje grupi i, kada je ono bilo završeno,
Ešun ustade. Obraćajući se onome koji joj je pisao, reče: “Ako me zaista toliko voliš, dođi i zagrli me sada.”

 

U rukama sudbine

Veliki japanski ratnik Nobunaga odluči napasti neprijatelja iako je imao deset puta manje ljudi od protivnika. On je znao da će pobijediti, ali su njegovi vojnici bili sumnjičavi.
Usput se zaustavi kod svetišta Shinto i reče svojim ljudima: “Pošto posjetim Svetište, baciću novčić. Ako padne kruna, pobjedićemo; ako padne pismo, izgubit. Sudbina nas drži u svojoj ruci “
Nobunaga uđe u svetište i pomoli se u tišini. Zatim izađe i baci novčić. Pade kruna. Vojnici tako žuđah za borbom, a bitku lako dobiše.
“Nitko ne može izmijeniti ruku sudbine”, reče mu njegov pratilac poslije boja.
“Zaista ne može”, reče Nobunaga, pokazujući novčić koji je bio dvostruk, s krunama na obje strane.

 

Istinska sreća

Jedan bogataš zamoli Sengaia da napiše nešto za trajnu sreću njegove obitelji, a što bi moglo da se prenosi kao dragocjenost iz generacije u generaciju.
Sengala uze veliki komad papira i napisa: “Otac umire, sin umire, unuk umire.”
Bogataš se razljuti. “Zamolio sam te da napišeš nešto za sreću moje obitelji! Zašto se ovako šališ? “
“Nisam imao namjeru da se šalim”, objasni Sengala. “Kada bi prije tebe tvoj sin umro, to bi te vrlo ojadilo. Kada bi tvoj unuk nestao prije tvog sina, obojici bi vam prepuklo srce. Ako tvoja porodica, generaciju za generacijom, umire redom koji sam ja označio, to će biti prirodan ljudski tijek. ja to zovem istinskom srećom.”

Bez rada, nema jela

Kineski učitelj zena, Hjakuđo, radio je sa svojim učenicima čak i u svojoj osamdesetoj godini, uređujući vrtove, čisteći zemlju, i krešući drveće.
Učenicima bijaše žao gledati starog učitelja kako naporno radi, ali znadoše da ih on ne bi slušao kada bi mu savjetovali da prestane. Zato mu sakriše alate.
Toga dana učitelj nije jeo. Ni sutradan, a ni sljedećeg dana. “Možda je ljut što smo mu sakrili alate”, nagađaš učenici. “Bolje da mu ih vratimo.”
Istog dana kada su to učinili, učitelj je radio i jeo kao i ranije. Navečer ih je poučio: “Bez rada, nema jela.”

 

Buddhin Zen

Buddha je rekao: “Smatram položaj kraljeva i vladara istim kao i čestica prašine. Posmatram zlato i drago kamenje kao mnoštvo opeke i šljunka. Gledam na najljepšu svilenu odjeću kao na rite pomame. Vidim milijarde svjetova svemira kao sitno sjemenje voća, i najveće jezero Indije kao kap ulja na mom stopalu. Osjećam nauk svijeta kao varku čarobnjaka. Razabirem najuzvišeniju misao oslobođenja kao zlatni brokat u snu, i gledam sveti put prosvijetljenih kao cvjetove što se pojavljuju u ljudskim očima. Vidim meditaciju kao potporu planine, nirvanu kao noćnu moru dana. Gledam na sud o dobru i lošem kao na vijugavi ples zmaja, i na bujanje i pad uzdanja samo kao na tragove koje za sobom ostavljaju četiri godišnja doba.”

Škorpion
Dva monaha peru u vodi svoje zdjelice, kad primijete škorpiona koji se utapa. Jedan od njih ga izvuče na suho, ali škorpion ga prilikom spašavanja ubode. Monah mirno nastavi prati svoju zdjelu, no nakon nekoliko minuta isti škorpion ponovno upadne u vodu. Monah ga opet spasi. Škorpion ga i prilikom ovog spašavanja ubode. – Pa, zašto ga nastavljaš spašavati iako znaš kako je u škorpionovoj naravi ubadati? – drugi monah upita prvog. – Zato što je u mojoj naravi spašavati, mirno odgovori prvi i nastavi prati svoju zdjelicu od hrane.

Na jednom oku cilj, na drugom put
Mladi i nadobudni učenik Zena priđe svom učitelju i upita: „Ako naporno i predano radim, koliko će mi trebati da pronađem Zen?“ Učitelj promisli i onda odgovori: „Deset godina.“
Tada učenik kaže: „Ali ako radim zaista, zaista naporno i stvarno se predam i trudim da naučim brzo, koliko dugo onda?“ Učitelj odgovori: „Onda dvadeset godina.“
„Ali ako zaista, zaista budem predan, koliko onda?“, pita opet učenik.
„Trideset godina“, odgovori učitelj.
„Ali ne razumijem“, kaže razočarani učenik. „Svaki put kada kažem da ću učiti još više i napornije, kažete da će mi trebati duže. Zašto to kažete?“
A učitelj kaže: „Kada uvijek držiš cilj na jednom oku, samo jedno oko možeš držati na Putu.“

Biti buddha
Jednoga dana upitaše Ma-tsua, koji je još uvijek učenik Huai-djanga; “Zašto toliko sjediš i meditiraš“. Matsu odgovori da to čini kako bi postao buddha.
Učitelj na to počne snažno trljati nekakvu ciglu. Ma­tsu upita:
“Zašto trljate tu ciglu?” “Da bih napravio ogledalo“, odgovori Huai-djang.
“Ali, gospodine,” pobuni se Ma-tsu, “ma koliko glačali ciglu, vi je nećete pretvoriti u ogledalo“.
“Isto tako“, odvrati učitelj, “ma koliko sjedio prekriženih nogu, to te neće pretvoriti u budhu.”

Kiša cvijeća
Subhuti bijaše Buddhin učenik. Bio je u stanju shvatiti moć praznine, gledište da ništa ne postoji, nego da je stvar nečije subjektivnosti ili objektivnosti. Jednog je dana Subhuti, u duhovnom stanju apsolutne praznine, sjedio pod nekim stablom. Odjednom, posvuda oko njega počne padati cvijeće.
„Hvalimo te zbog tvojeg govora o praznini“ šaputahu mu bogovi.
„Ali ja nisam govorio o praznini“ reče Subhuti.
„Ti nisi govorio o praznini, mi nismo čuli prazninu“ odgovoriše bogovi „To je istinska praznina.“ I pupoljci se po njemu slijevahu poput kiše.

Pravi prijatelj
U davno doba bijahu u Kini dva prijatelja. Jedan bijaše izvrstan svirač na harfi, a drugi isto tako izvrstan slušač. Kad bi prvi svirao ili pjevao o nekoj planini, drugi bi govorio: “Vidim tu planinu kao da je pred nama.”
Kad bi prvi svirao o potočiću, onaj sto sluša, znao bi uskliknuti: “Čujem vodu kako teče!”
No dogodi se da se onaj što je slušao razboli i umre. Njegov prijatelj presječe tada žice na svojoj harfi i nikada više na zasvira
Otad je prerezivanje žica harfe postalo znakom velikog prijateljstva.

Duhovne priče

Što je prosvjetljenje

Učenik jednom upita svog učitelja,
"Učitelju, što je prosvjetljenje?"

Učitelj odgovori,
"Kada si gladan, jedi. Kada si umoran, spavaj."

Leptir

Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje.
Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila.
Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.
Međutim ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.

Čovjek unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.

Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu.

Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti.
Nikad ne bi mogli letjeti.

"Tražio sam Snagu...
I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile.

Tražio sam mudrost...
I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.

Tražio sam bogatstvo...
I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.

Tražio sam hrabrost ....
I Bog mi je dao prepreke koje je trebalo svladati.

Tražio sam ljubav.....
I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.

Tražio sam usluge ....
I Bog mi je dao prilike.

Nisam dobio ništa od onog što sam tražio....
Ali dobio sam sve što mi je trebalo."

Priča o dvije vreće...

Jedna starodrevna legenda govori o trojici muškaraca, od kojih je svaki nosio po dvije vreće oko vrata; jedna je visjela sprijeda a druga straga. Kada su prvoga upitali što ima u vrećama odgovorio je:

"Sva dobra djela mojih prijatelja u vreći su straga, gdje su skrivena od pogleda i gdje se brzo zaboravljaju. U vreći sprijeda imam sve ružne stvari koje su mi se dogodile. Dok tako hodam, često zastajem, vadim te stvari i potom ih promatram iz različitih kutova. Koncentriram se na njih i proučavam ih. Sve misli i osjećaje usmjeravam prema njima."

Upravo zbog toga, kako se često zaustavljao i zamišljao se nad nesrećama koje su mu se dogodile u prošlosti, taj je čovjek napredovao vrlo malo i sporo.

Kad su drugog čovjeka upitali što nosi u dvjema vrećama, odgovorio je :

"U vreći sprijeda nosim sva svoja dobra djela. Nosim ih pred sobom i neprestano ih vadim , pokazujući ih svima uokolo kako bi ih dobro vidjeli. U vreći na leđima moje su pogreške. Sa sobom ih nosim kamo god idem. Teške su i usporavaju me, ali jednostavno ih ne mogu odložiti."

Treći čovjek na isto je pitanje odgovorio:

"Vreća sprijeda prepuna je divnih misli o ljudima, dobrih djela koja su učinili, te svih dobrih stvari koje sam imao u životu. Vreća je velika i puna do vrha, ali nije teška. Taj je teret poput brodskih jedara - daleko od toga da bi me opterećivao, naprotiv, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća koju nosim na leđima prazna je, jer sam na njezinu dnu izrezao veliku rupu. U tu vreću stavljam svo zlo koje čujem od drugih i sve ružne misli koje katkada imam o sebi. Sve to propada kroz rupu u vreći i zauvijek se gubi, tako da nema tereta koji bi mi otežavao putovanje."

Od vremena do vremena dobro je preispitati se na životnom putu što sa sobom nosimo. Stvaramo li od svog života raj ili pakao ?

Iz "KNJIGE ŽIVOTNIH ZAKONA" Johna Marksa Templetona

Ako sam mudar, već ću danas početi iznutra graditi vlastiti stvarniji i bolji svijet.

Vuk

Nekada davno, djed je svome unuku ispričao jednu životnu istinu.
U duši svakog čovjeka se vodi bitka. Kao borba između dva vuka.
U duši svakoga od nas.

Jedan vuk predstavlja zlo.
Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivicu, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam…


Drugi vuk predstavlja dobro.
Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrotu, srdačnost, darežljivost, istinu, samoosjećanje i vjeru.

Unuk se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, pa ga upita;
- I, koji vuk na kraju pobjedi?
Djed odgovori sa smješkom na svom starom licu:
- Pobjeđuje uvijek onaj kojeg hraniš…

Zato što Ja volim Sebe...

 "Zato što Ja volim Sebe, ti voliš Mene", reče jednom Divni Stranac Divnoj Strankinji. I doda zažareno:
"Ti Me voliš zato, jer Ja volim Sebe".

"Kako to?" upita ona gledajući svoje zamišljeno lice u vodi. Tada ponovi svoj upit, no hladno, nehajno:
"Daj, objasni mi - kako to, i zašto?!"

Ove su riječi - nehajne i hladne - potekle iz njihova dogovora o neznanju; iz sporazuma o čuđenju. Ona još jednom ponovi:
"Zbilja, zašto bi Tvoja ljubav za Tebe imala uzročnu vezu s mojom ljubavi za Tebe?"

On se nagne nad vodu, i njegovo lice zablista kraj njezina; potom se njegovo lice lagano otkine i priđe njezinomu, prijeđe u nj, pomiješa se sa strankinjinim crtama do nerazaznatljivosti. Lice iz vode tada odgovori:
"Zašto - zato što si ti Ja".

Sjetiti se tko si ZADAĆA je i bogova.

Kako izgleda Pakao a kako Raj 

Jednog je Dana Svetac imao priliku popričati sa Bogom te Ga upita:
Gospodine, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgleda Pakao i Raj.

Bog odvede sveca do dvaju vrata.

Otvori jedna od dvaju vrata i dozvoli mu da pogleda unutra.
Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli STOL. Na sredini stola, nalazila se velika posuda, sa jako finom i mirišljavom hranom.
Svetac osjeti kako mu naviru sline na usta. Osobe koje su sjedile za stolom bile su izrazito mršave, ljubičaste boje i bolesnog izgleda. Izgledali su svi izgladnjelo. Imali su žlice s jako dugačkim drškama koje su bile pričvršćene na njihove ruke. Svi su mogli dohvatiti tanjur s hranom i uzeti malo, no kako je drška žlice bila duža od njihove ruke, nisu mogli staviti hranu u usta. Sveti se čovjek stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji.

Bog reče: Upravo si vidio pakao.
Bog i čovjek uputiše se prema drugim vratima.

Bog otvori druga vrata. Scena koju je čovjek ugledao bila je identična prethodnoj. Bio je tu veliki okrugli STOL, posuda prepuna fine hrane, koja mu je opet natjerala slinu na usta. Osobe za stolom su isto imale žlice dugih dršaka. No ovaj su put, osobe bile dobro nahranjene i sretne te su razgovarale međusobno zadovoljno se smješkajući.

Sveti čovjek reče Bogu:- Ne razumijem?!?
Jednostavno je, odgovori Bog, sve ovisi o jednoj vještini.
Oni su naučili hraniti jedni druge, dok drugi ne misle ni na što osim na sebe same!

Kako se čuva ljubav  

...Majka i dječak hodaju plažom...
U jednom trenutku dječak upita: "Mama, kako se čuva ljubav??"
Mama ga pogleda i odgovori: "Uzmi malo pijeska i stisni šaku..."

Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje... "Ali mama, pijesak mi bježi!!!"
"Znam, a sada otvori potpuno šaku..."

Dječak posluša, ali uto zapuhne vjetar i odnese sav pijesak s dlana.
"Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak!!"

Na to majka, sa smiješkom na licu, reče: "Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku žlice, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan..."

Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zaštićen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste...

Eto.. kako se čuva ljubav.

Dvije krivo postavljene cigle - budistička priča  

Budistički majstori često podučavaju pripovijedanjem priča. Jedna od najljepših zbirki životnih istina i najdubljih pouka krije se pod naslovom 'Krava koja je plakala' duhovnog učitelja Ajahna Brahma. Knjiga je to koja govori o sreći i ljudskoj naravi koja je zaobilazi. Ugrijte srce ovim vješto ispričanim parabolama. 'Dvije krivo postavljene cigle' priča je koju smo odabrali za vas

Nakon što smo, 1983. godine, kupili zemljište za naš samostan, ostali smo bez novca. Bili smo u dugovima. Na našem zemljištu nije bilo nikakvog objekta, čak ni šupe. Prvih nekoliko tjedana nismo spavali na krevetima, već na starim vratima koja smo jeftino kupili u nekom skladištu. Postavili smo ih na cigle da ne bi bila baš na samome podu. Madraca nismo imali, jer ipak ‒ mi smo bili pustinjački redovnici. Opat je imao najbolja vrata, ravna. Moja su vrata pak bila puna izbočina, s velikom izbočinom u sredini. Šalio sam se kako sada barem neću morati ustajati iz kreveta kada idem na WC! No, istina je bila surova – kroz tu veliku rupu stalno je puhao vjetar. Nisam se baš naspavao tih noći.

Bili smo siromašni redovnici kojima je nužno bio potreban prostor za stanovanje. Nismo sebi mogli priuštiti zidara ‒ već je i sam građevni materijal bio dovoljno skup. I tako sam se sam morao naučiti gradnji: kako napraviti temelje, izliti beton, zidati cigle, podići pod, uvesti vodovod. Prije nego što sam se zaredio, bio sam teorijski fizičar i srednjoškolski nastavnik i nisam naučio raditi rukama. Nakon nekoliko godina, postao sam prilično vješt u građevini, a svoje sam redovnike u šali zvao BGT (Budistička građevinska tvrtka). Ali početak je bio vrlo težak.

Nekome se može činiti da je postavljanje cigli lak posao: malo cementa, tu i tamo koji udarac. Ali kada sam počeo zidati, lagano sam udario jedan ćošak cigle prema dolje, da bih je poravnao, a drugi bi ćošak skočio gore. Tada sam opet morao kucnuti i taj drugi ćošak, a cigla bi izašla iz ravnine. Nakon što sam je vratio u ravninu, prvi je ćošak bio previsoko. Hej, bar si pokušao!

Kao redovnik, naučio sam se strpljenju i imao sam ga napretek, kao i vremena. Trudio sam se da svaka cigla bude savršeno postavljena, bez obzira koliko mi za to trebalo vremena. Konačno sam završio svoj prvi zid. Bio sam zadivljen. No odjednom sam vidio kako dvije cigle stoje krivo. Sve druge bile su savršeno poredane, točno u ravnini. Ove dvije cigle bile su nagnute na jednom kutu. Izgledale su strašno. Pokvarile su cijeli zid. Uništile su ga.

Sada je već cement bio pretvrd da bi se cigle mogle izvaditi. Upropastio sam zid i najradije bih ga bio raznio. Pitao sam opata hoću li ga srušiti i zidati iznova, a opat mi je odgovorio: “Zid ostaje!”
Kada sam vodio prve goste u obilazak našeg samostana, uvijek sam izbjegavao da prođu pored mog zida. Nisam htio da ga itko vidi. Jednoga dana, tri ili četiri mjeseca nakon što sam ga sazidao, šetao sam s jednim posjetiteljem i on je vidio zid.
“Baš lijep zid”, primijetio je.
“Gospodine, jeste li možda u autu ostavili naočale? Imate li problema s vidom? Pa zar ne vidite one dvije krivo postavljene cigle koje kvare cijeli zid?” ‒ pitao sam iznenađeno.
Ono što je posjetitelj nakon toga rekao promijenilo je moj pogled na zid, na samoga sebe te na mnoge druge vidove života. Kazao je: “Da, vidim one dvije krivo postavljene cigle. Ali vidim i 998 dobro postavljenih cigli.”

Ostao sam zapanjen. Prvi put u ova tri mjeseca vidio sam i ostale cigle u zidu. Iznad, ispod, s desne i s lijeve strane tih dviju nesretnih cigli, bile su druge, savršeno postavljene cigle. Njih je bilo daleko više od ovih dviju. Prije toga bio sam usredotočen isključivo na moje dvije pogreške, za sve ostalo bio sam slijep. Zbog toga nisam mogao podnijeti ni sam pogled na zid, a kamoli nekome dopustiti da ga vidi. Zbog toga sam ga htio uništiti. Sada, kada sam vidio dobro postavljene cigle, zid se nije činio tako loš. Bio je to, kako je spomenuti posjetitelj rekao, “lijep cigleni zid”. Eno ga, još uvijek stoji, više od dvadesetak godina nakon što sam ga sazidao, ali sam zaboravio gdje su točno te dvije nesretne cigle. Jednostavno, te svoje dvije pogreške više ne mogu pronaći.

Koliko ljudi prekida veze ili se rastaje, jer su sve što vide na svom partneru “dvije krivo postavljene cigle”? Koliko ljudi pada u depresiju ili razmišlja o samoubojstvu, jer su sve što vide u sebi “dvije krivo postavljene cigle”? Zapravo, mnogo je dobro postavljenih cigli iznad, ispod, s desne i s lijeve strane pogrešaka, no često ih ne vidimo. Umjesto toga, svaki put kada pogledamo sebe ili druge, isključivo vidimo pogreške, manjkavosti. Pogreške su jedino što vidimo i zato ih želimo uništiti. I ponekad, na-žalost, uništimo “vrlo lijep zid”.

Svi mi imamo svoje dvije pogrešno postavljene cigle, no kvalitetnih je cigli u svakome od nas daleko više. Kad to uvidimo, stvari i nisu tako strašne. Ne samo da možemo u miru živjeti sami sa sobom, uključujući tu i naše nedostatke, već isto tako možemo uživati u životu i sa svojim partnerom. To je loša vijest za odvjetnike koji se bave brakorazvodnim parnicama, no dobra vijest za nas same.

Često pričam sljedeću anegdotu. Jednom zgodom prišao mi je jedan zidar i otkrio profesionalnu tajnu. “Mi zidari uvijek radimo greške”, rekao je i dodao: “No svojim klijentima tada kažemo kako je to ‘originalni detalj’, koji njihovu kuću čini jedinstvenom u kvartu. I tada im naplatimo nekoliko tisuća dolara više.”
Tako su i “jedinstveni detalji” u vašem domu vjerojatno započeti kao pogreške. Isto tako, ono što smatrate greškom u sebi samima, na partneru, ili općenito u životu, može postati “jedinstveni detalj” ‒ kada se prestanete time opterećivati.