MARTIN LUTHER KING
Washington; govor Ja Sanjam (28. kolovoza 1963.)
Prije
stotinu godina, veliki Amerikanac, u čijoj simboličkoj sjeni stojimo, potpisao
je Proglas o emancipaciji. Ovaj
važan dekret došao kao svjetionik nade za milijune crnaca robova koji su bili
sprženi u plamenu nepravde. To je
došlo kao radostan osvit nakon duge noći zarobljeništva.
Ali sto godina kasnije, moramo se suočiti s tragičnim činjenicu da crni čovjek još uvijek nije slobodan. Stotinu godina kasnije, život crnog čovjeka je još zarobljen u okovima segregacije i lancima diskriminacije. Stotinu godina kasnije, crni čovjek živi na osamljenom otoku siromaštva usred ogromnog oceana materijalnoga prosperiteta.
Stotinu godina kasnije, crnac još uvijek čami u kutovima američkog društva kao da je u egzilu u vlastitoj zemlji. Došli smo ovdje da ukažemo na ovo strašno stanje.
Ali sto godina kasnije, moramo se suočiti s tragičnim činjenicu da crni čovjek još uvijek nije slobodan. Stotinu godina kasnije, život crnog čovjeka je još zarobljen u okovima segregacije i lancima diskriminacije. Stotinu godina kasnije, crni čovjek živi na osamljenom otoku siromaštva usred ogromnog oceana materijalnoga prosperiteta.
Stotinu godina kasnije, crnac još uvijek čami u kutovima američkog društva kao da je u egzilu u vlastitoj zemlji. Došli smo ovdje da ukažemo na ovo strašno stanje.
Na
neki način došli smo u glavni grad unovčiti ček. Kada su arhitekti naše zemlje napisali
veličanstvene riječi Ustava i Deklaracije o neovisnosti, potpisivali su
obveznicu koju će svaki Amerikanac slijediti. To
je bilo obećanje da će svakom čovjeku biti zajamčeno neotuđivo pravo života, slobode i potrage za
srećom.
Očito
je danas da Amerika ne drži do svog obećanja
ukoliko su građani crne boje u pitanju. Umjesto da poštujemo ove svete
obveze, Amerika je dala crncima loše čekove na kojima piše "nedovoljno sredstava." Ali mi odbijamo vjerovati da je banka
pravde bankrotirala. Mi odbijamo
vjerovati da nema dovoljno sredstava u velikim trezorima mogućnosti ove nacije. Tako smo došli da naplatimo ovaj ček
-- ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnosti pravde. Također smo došli do ovog posvećenog
mjesta podsjetiti Ameriku koliko je važan sadašnji trenutak. Ovo nije vrijeme da se odmaramo u
luksuznom hladu ili da uzmemo opuštajuće droge. Sada je vrijeme da se podignemo iz
tame i puste doline segregacije na osunčani put rasne pravde. Sada je vrijeme da otvorimo vrata
mogućnosti za svu Božju djecu. Sada
je vrijeme da podignemo našu naciju iz živog pijesak rasne nepravde na čvrstu
stijenu bratstva.
Bilo
bi kobno za narod da predvidi hitnost trenutka i da podcjeni odlučnost crnog
čovjeka. Ovog vrelog ljeta
legitimno nezadovoljstvo crnog čovjeka neće proći dok se ne osnaži jesen
slobode i jednakosti. Ova godina nije kraj, već početak. Oni koji se nadaju da crnci trebaju
ispušni ventil i da će se nakon toga primiriti grubo će se probuditi ako se
narod vrati na stare staze. Neće
biti ni odmora ni mira u Americi dok crni čovjek ne dobije svoja građanska
prava. Vihori pobune će uzdrmati
temelje naše nacije sve dok se svijetli dan pravde ne pojavi.
No,
postoji nešto što moram reći ljudima koji stoje na pragu palače pravde. U procesu dobivanja našeg zasluženog
mjesta ne smijemo raditi nezakonita djela. Ne smijemo zadovoljiti našu žeđ za
slobodom pijući iz čaše pune gorčine i mržnje.
Moramo voditi našu borbu na dostojanstvenom nivou i disciplinirano. Ne smijemo dopustiti da se naš prosvjed izopači u fizičko nasilje. Uvijek iznova moramo se izdići do veličanstvene visine gdje snaga duha nadjača snagu sile. Čudesna snaga borbenosti koja je zahvatila crnačku zajednicu ne smije nas dovesti do nepovjerenja prema bijelim ljudima, jer mnogo naše bijele braće, kao što pokazuje njihova prisutnost ovdje, su shvatili da je njihova sudbina vezana uz našu sudbinu i njihova sloboda neodvojivo vezana za našu slobodu. Ne možemo hodati sami.
I dok hodamo, moramo obećati da ćemo marširati prema naprijed. Ne možemo ići natrag. Ima onih koji pitaju sljedbenike građanskih prava, "Kad ćete biti zadovoljni?" Nikada ne možemo biti zadovoljni dok god naša tijela, teška i umorna od putovanja, ne mogu dobiti smještaj u motelima na autocesti i hotelima u gradovima. Ne možemo biti zadovoljni sve dok se god crnac kreće samo od geta na selu do geta u gradu. Nikada ne možemo biti zadovoljni dok god crnac u Mississippiju ne može glasovati a crnac u New Yorku smatra da nema za koga glasovati. Ne, ne, nismo zadovoljni, i nećemo biti zadovoljni sve dok pravda ne poteče poput vode a pravednost kao moćna bujica.
Nisam toliko naivan da ne mislim da su neki od vas ovdje zbog nevolje koja ih je snašla. Neki od vas su došli direktno iz zatvora. Neki od vas su došli iz područja gdje je potraga za slobodom izmučena od oluje progona i rasklimana vjetrovima policijske brutalnosti. Vi ste bili veterani stvaralačke patnje. Nastavite raditi s vjerom da se uz toliku patnju moguće iskupiti.
Vratite se u Mississippi, vratite se u Alabamu, vratite se u Georgiu, vratite se u Louisianu, idite natrag u sirotinjske četvrti i geta naših sjevernih gradova, znajući da se ova situacija može i da će se promijeniti. Ne ostajte u dolini očaja.
Moramo voditi našu borbu na dostojanstvenom nivou i disciplinirano. Ne smijemo dopustiti da se naš prosvjed izopači u fizičko nasilje. Uvijek iznova moramo se izdići do veličanstvene visine gdje snaga duha nadjača snagu sile. Čudesna snaga borbenosti koja je zahvatila crnačku zajednicu ne smije nas dovesti do nepovjerenja prema bijelim ljudima, jer mnogo naše bijele braće, kao što pokazuje njihova prisutnost ovdje, su shvatili da je njihova sudbina vezana uz našu sudbinu i njihova sloboda neodvojivo vezana za našu slobodu. Ne možemo hodati sami.
I dok hodamo, moramo obećati da ćemo marširati prema naprijed. Ne možemo ići natrag. Ima onih koji pitaju sljedbenike građanskih prava, "Kad ćete biti zadovoljni?" Nikada ne možemo biti zadovoljni dok god naša tijela, teška i umorna od putovanja, ne mogu dobiti smještaj u motelima na autocesti i hotelima u gradovima. Ne možemo biti zadovoljni sve dok se god crnac kreće samo od geta na selu do geta u gradu. Nikada ne možemo biti zadovoljni dok god crnac u Mississippiju ne može glasovati a crnac u New Yorku smatra da nema za koga glasovati. Ne, ne, nismo zadovoljni, i nećemo biti zadovoljni sve dok pravda ne poteče poput vode a pravednost kao moćna bujica.
Nisam toliko naivan da ne mislim da su neki od vas ovdje zbog nevolje koja ih je snašla. Neki od vas su došli direktno iz zatvora. Neki od vas su došli iz područja gdje je potraga za slobodom izmučena od oluje progona i rasklimana vjetrovima policijske brutalnosti. Vi ste bili veterani stvaralačke patnje. Nastavite raditi s vjerom da se uz toliku patnju moguće iskupiti.
Vratite se u Mississippi, vratite se u Alabamu, vratite se u Georgiu, vratite se u Louisianu, idite natrag u sirotinjske četvrti i geta naših sjevernih gradova, znajući da se ova situacija može i da će se promijeniti. Ne ostajte u dolini očaja.
Kažem
vam danas, prijatelji, da, usprkos svim teškoćama i frustracijama trenutka, ja
još uvijek sanjam. Sanjam san duboko ukorijenjen u američkom snu.
Sanjam
da će jednog dana ova nacija ustati i zbilja živjeti po pravom značenju svog
kreda: 'Držimo da su ove istine očevidne: da su svi ljudi stvoreni jednakima.'
Sanjam
da će jednog dana na crvenim brdima Georgije sinovi robova i sinovi
robovlasnika moći zajedno sjediti za stolom bratstva.
Sanjam
da će jednog dana država Mississippi, pustinjska država što se znoji u žaru
nepravde i pritisaka, biti pretvorena u oazu slobode i pravde.
Sanjam
da će četvero moje djece živjeti jednog dana u naciji koja ih neće mjeriti
bojom njihove kože, već njihovim karakterom.
Ja
sanjam danas.
Sanjam
da će jednog dana država Alabama, država u kojoj sa usana njezina guvernera
danas kapaju riječi uplitanja i obezvređivanja, biti pretvorena u državu u
kojoj će se mali crni dječaci i djevojčice moći držati za ruke sa malim bijelim
dječacima i djevojčicama i šetati zajedno kao brača i sestre.
Ja
sanjam danas.
Sanjam
da će se jednog dana svaka dolina izdići i svako brdo i planina spustiti, da će
gruba mjesta postati mirna, a iskrivljena mjesta ravna, i da će Slava Božija
biti otkrivena i da će je svi ljudi zajedno vidjeti.
To
je naša nada. To je vjera s kojom se vračam na Jug. S tom vjerom moći ćemo iz
planine očajanja isklesati kamen nade. S tom vjerom moći ćemo neskladnu buku
naše nacije pretvoriti u simfoniju bratstva. S tom vjerom moći cemo raditi
zajedno, moliti se zajedno, boriti se zajedno, ići u zatvor zajedno, boriti se
za slobodu zajedno, znajući da cemo jednog dana biti slobodni.
To
će biti dan kad će sva Božija djeca s novim značenjem moći pjevati: Zemljo
moja, to si ti, slatka zemljo slobode, o tebi pjevam. Zemljo gdje su mi umrli
preci, zemljo ponosa hodočasnika, neka sa svake planine odzvanja sloboda .
I
ako Amerika želi postati velika nacija, ovo se mora ostvariti. Zato neka
odzvanja sloboda sa vrhova čudesnih brda New Hampshirea. Neka odzvanja sloboda
sa močnih planina New Yorka. Neka odzvanja sloboda sa visokih Allegheniesa
Pennsylvanije.
Neka odzvanja
sloboda sa snijegom pokrivenih Rockiesa Colorada!
Neka odzvanja
sloboda sa zakrivljenih kalifornijskih vrhova!
Ali ne samo to: Neka
odzvanja sloboda sa Stone Mountaina u Georgiji!
Neka odzvanja
sloboda sa Lookout Mountaina u Tennesseeju.
Neka odzvanja
sloboda sa svakog brda i krtičnjaka Mississippija. Sa svake planine neka
odzvanja sloboda.
I kad sloboda stane
odzvanjati, kad stane odzvanjati iz svakog sela i zaseoka, iz svakog grada i
države, moći ćemo ubrzati dolazak dana kad će sva Božja djeca, bijela i crna,
Židovi i pagani, protestanti i katolici, združiti svoje dlanove i pjevati
riječi stare crnačke duhovne pjesme: Napokon slobodni! Napokon
slobodni! Hvala Bogu Svemogućem
Nema komentara:
Objavi komentar