TRENUTAK
SAMOSPOZNAJE
Bilo je rano popodne. Sunce je još bilo visoko na nebu iako su
se sjene zgrada sa zapada polako odužile. Dok su jedni pokušavali proljetnu
vrućinu olakšati sijestom, drugi su to radili bocama piva i vina.
-Nema kafića do zidića, - vikao je predvodnik pozivajući
alkoholnu subraću na još jednu turu.
Njih pet, šest sjedili su na školskom zidiću i pokušavali
razgovarati sa prepletenim jezicima. Možda su se i razumjeli međusobno, ali to
grkljanje i klokotanje je normalnim ljudima smetalo. Oni u zgradama su
osjećajno zatvarali prozore i rađe se gušili u toplini doma svoga nego slušali
zavijanje i pozive na još jednu turu.
-Ljudi, ajmo se napit, - uzviknuo je najtrezniji među njima.
On je bio pravi vođa jer su ga drugi bezpogovorno slušali i
slijedili. Bogu hvala, trgovina sa pićem je bila svega nekoliko koraka dalje i
svako malo bi jedan od njih ispreturao đepove i vadio dvije novčanice da kupi
nove boce za društvo. Lica su im postajala sve rumenija a oči su upadale sve
dublje i dublje. Ako ste i nešto razumjeli od njihova govora nakon prvih boca,
poslije par sati ispijanja više ni sami sebe nisu razumjeli. Jedni su upadali
drugima u riječ dok su drugi pospano ispijali svoju bocu ne mješajući se u
razgovore svojih kolega.
Odjednom je jedan od njih ponosno ustao i pokazao prstom prema
gore. Stajao je oštar i uspravan. Lice mu je sijalo dok je raširenih očiju
gledao u prijatelje. Rukom je pokazivao prema nebu. Ostali su pokušali pratiti
tu iznenadnu poruku.
-Athāto
brahma jijñāsā– glasno je uzviknuo da su svi poskočili od
iznenađenja. Nisu ga razumjeli ali je bilo nešto mistično u njegovim riječima.
Ponovio je još jednom, ali glasnije:
-Athāto
brahma jijñāsā, sada je trenutak da se raspitamo o samospoznaji.
Svi su stali i pokušavali razumjeti poruku. Mislili su da se
šali i da zove na još jednu turu, na nekom stranom jeziku. Ali ukočenost
njegovog tijela naglašavala je ozbiljnost trenutka. Oči su mu se caklile, lice
rumenilo, a ruka oštro upozoravala. Sada
je trenutak da se raspitamo o samospoznaji. To je još jednom tiho izgovorio
ali su ga teturave kolege i dalje u čudu gledale, ne prepoznavajući božanske
znakove u svom prijatelju.
Još se nekoliko trenutaka zaljuljao naprijed, nazad pa uz
jedva čujno krckanje svom sangom opalio o pod. Prijateljima se stislo grlo pa
su rukama stisli svoje boce u strahu da se i one ne raspadnu kao i on.
Napravili su teturavi korak naprijed i nagnuli se da još jednom vide ovo čudo.
Jedan je drhtavu ruku zavukao u đep iz kojeg je izvukao mobitel. Nervozno je
pokušao otipkati nekoliko brojeva kada se začuo bojni poziv najtreznijeg među
njima:
- Ljudi, ajmo se napit.
Nema komentara:
Objavi komentar