Zen-priče za zazen i nezen

Zen-priče za zazen i nezen

A je li?

Učitelja zena Hakuina svi su susjedi hvalili i veličali kao čovjeka koji živi savršeno čistim i čednim životom.
U njegovoj je blizini stanovala jedna prelijepa mlada Japanka čiji su roditelji imali trgovinu živežnim namirnicama. Jednoga dana, kao grom iz vedra neba, roditelji iznenada otkriše da djevojka očekuje dijete.
Stvar roditelje silno razjari. Djevojka ne htjede priznati tko je otac, ali kad više nije mogla slušati tolika silna navaljivanja, naposljetku reče da se radi o Hakuinu.
Gnjevni se roditelji zaputiše učitelju.
"A je li?" bijaše sve od njegova odgovora.
Kad se dijete rodilo, odnesoše ga Hakuinu. On je već bio izgubio ugled, što mu bijaše posve svejedno, te se uze s velikom usrdnošću brinuti za dijete. U svojih je susjeda nabavljao mlijeko i sve ostalo što je djetetu bilo potrebno.
Nakon godinu dana, djevojka više ne mogaše izdržati. Povjeri roditeljima istinu: pravi otac djeteta bio je jedan mladić koji je radio na ribljoj tržnici.
Majka i otac pođoše odmah Hakuinu da ga zamole za oproštaj i izraze mu svoje najiskrenije isprike i dijete uzmu natrag.
Hakuin ne izusti nikakva prigovora. Sve što reče bijaše:
"A je li?"

Šalica čaja

Nan-ina, japanskog učitelja zena iz razdoblja Meiji (1868-1912), posjeti jednoga dana neki sveučilišni profesor s namjerom da se kod njega raspita o zen-učenju.
Nan-in posluži čaj. Vrhom napuni šalicu svojega gosta, no nastavi dalje natakati.
Profesor je gledao kako se čaj izlijeva, potom se više ne uzmogne suzdržati.
"Prepuna je! Više ne stane!"
"Baš kao i ova šalica", reče Nan-in, "i ti si dupkom pun svojih uvjerenja i pretpostavki. Kako ti mogu protumačiti zen ako prije nisi ispraznio svoju šalicu?"

Mjesec se ukrasti ne može

Ryokan, učitelj zena, živio je najjednostavnijim životom u malenoj kolibi u podnožju planine. Jednu večer neki lopov upadne u kolibu i iznenađen otkrije da u njoj baš ničega za ukrasti nema.
Ryokan se uto vrati kući i zateče ga.
"Vjerojatno si dobar komad puta prevalio da bi došao k meni", reče on lopovu, "i zato ne bi valjalo da odeš praznih ruku. Budi tako ljubazan i primi na dar moju odjeću."
Lopov ostane zaprepašten. Uzme odjeću i pobjegne.
Ryokan sjedne, onako gol, te počne promatrati Mjesec.
"Jadnik", pomisli za sebe, "volio bih da sam mu mogao darovati ovaj prekrasni Mjesec".

Zvuk jedne ruke

Učitelj u hramu Kennin bijaše Mokurai, Tiha Grmljavina. Imao je jednoga malog štićenika, po imenu Toyo, dječaka od jedva dvanaest godina. Toyo je neprestano viđao starije učenike kako svakoga jutra i svake večeri odlaze u učiteljevu odaju na poduku iz san-zena ili da bi upitali za kakav privatni savjet i kako bi učitelj svakome od njih davao koane ne bi li pravodobno zauzdao rastresenost i zastranjenja duha.
Toyo također poželi naučiti san-zen.
"Pričekaj još malo", reče mu Mokurai. "Još si premlad."
No dječak bijaše toliko uporan da učitelj naposljetku pristane.
Te iste večeri, točno na vrijeme, mali Toyo ostane na vratima Mokuraijeve odaje za san-zen. Udari o gong kako bi najavio svoj dolazak, učini tri naklona u znak duboka štovanja prije nego što će prekoračiti prag, a zatim uđe i, pun obzira, u najvećoj tišini sjedne pred učitelja.   
"Kad pljesneš dlanom o dlan, čuješ zvuk dvije ruke", počne Mokurai. "Sad ti meni pokaži zvuk samo jedne ruke."
Toyo se nakloni i ode u svoju sobu kako bi razmislio o problemu što mu ga je učitelj postavio. Sa svojega je prozora mogao čuti glazbu koju svirahu gejše. "Aha, shvatio sam!" usklikne.
Sljedeće večeri, kad ga je učitelj zatražio da mu opiše zvuk jedne ruke, Toyo počne izvoditi glazbu gejši.
"Ne, ne", na to će Mokurai. "To ti ničemu ne služi. To nije zvuk jedne ruke. Ništa nisi shvatio."
Bojeći se da bi ga ona glazba mogla ometati u rješavanju zadataka, Toyo se preseli na mirnije mjesto te otpoče meditirati. "Što bi mogao biti zvuk jedne ruke?" Uto slučajno začuje kako negdje kaplje voda. "Ovaj put to mora biti to", uvjeri sebe Toyo.
Vrativši se svojemu učitelju, Toyo počne oponašati zvuk kapanja vode.
"Što ti je to?" upita Mokurai. "To je zvuk vode što kaplje, nikako zvuk jedne ruke." Pokušaj opet.
Uzalud je Toyo meditirao ne bi li čuo zvuk jedne ruke. Čuo je uzdisanje vjetra u krošnjama. No i taj zvuk bijaše odbačen. Zatim je čuo krik sove, no ni taj nije zadovoljio.
Čak ni skakavci nisu bili zvuk jedne ruke.
U više od deset navrata Toyo je odlazio Mokuraiju s najrazličitijim zvukovima. Svi su redom bili pogrešni. Gotovo cijelu godinu dana proveo je u beskonačnim razmišljanjima što bi mogao biti zvuk jedne ruke.
Napokon mali Toyo zapadne u istinsku meditaciju i prebrodi sve zvukove.
"Ništa više nisam mogao sastaviti", objasnio je kasnije, "pa sam tako došao do zvuka bez zvuka."
Toyo je tako spoznao zvuk jedne ruke.

 

Blatnjavi put

Jednom Tanzan i Ekido zajedno putovaše po blatnjavom putu. Jaka kiša je još uvijek padala.
Dolazeći jednim zavijutkom, sretoše lijepu djevojku u svilenom kimonu i ešarpi, koja nije mogla prijeći raskršće.
“Dođi, djevojko”, reče odmah Tanzan. Podigavši je u svoje naručje, prenese je preko blata.
Ekido ne progovori do navečer, sve dok ne stigoše do hrama u kojem je trebalo da prenoće. Tada više nije mogao da se suzdrži. “Mi svećenici ne prilazimo blizu ženama”, reče Tanzaniju, “posebno ne mladim i lijepim. To je opasno. Zašto si ti to učinio?”
“Ja sam djevojku ostavio tamo”, reče Tanzan. “Je li ti još uvijek nosiš?”

 

Vrata raja

Vojnik po imenu Nobušige dođe kod Hakuina i zapita ga: “Postoje li doista raj i pakao?”
“Tko si ti?”, Upita Hakuin.
“Ja sam samuraj”, odgovori ratnik.
“Ti, vojnik!”, Uzviknu Hakuin. “Koji bi to vladar tebe htio za svog čuvara? Lice ti je kao u prosjaka.”
Nobušige se toliko razbjesne da poče da vadi svoj ​​mač, ali Hakuin nastavi: “Pa ti imaš mač! Oružje ti je vjerojatno previše tupo da bi mi odsjeklo glavu. “
Kada Nabušige izvuče mač, Hakuin primijeti: “Ovdje se otvaraju vratnice pakla!”
Na ove riječi samuraj, shvativši učiteljevu pouku, vrati svoj ​​mač u korice i pokloni se.
“Ovdje se otvaraju vratnice raja”, reče Hakuin.

 

Vojnici čovječanstva

Jednom prilikom je jedna divizija japanske armije sudjelovala u manevrima. Neki od časnika nađoše za shodno da svoj stožer smjeste u Gasanov hram.
Gasan reče svojoj kuharici: “Časnicima spremaj istu hranu kao i nama.”
Ovo naljuti časnike koji su navikli na sasvim drugačije ophođenje prema njima. Jedan priđe Gasani i reče: “Što ti misliš, tko smo mi? Mi smo vojnici koji žrtvuju svoje živote za svoju domovinu. Zašto sa nama ne postupaš shodno tome? “
Gasan ozbiljno odgovori: “Što ti misliš, tko smo mi? Mi smo vojnici čovječanstva koji teže spasiti sva osjećajna bića.”

Ako voliš, voli javno

Dvadeset svećenika i jedna svećenica, koju su zvali Ešun, vježbalo je meditaciju sa nekim zen učiteljem.
Ešun je bila veoma lijepa iako joj je glava bila obrijana i haljina prosta. Nekoliko svećenika se tajno zaljubilo u nju. Jedan od njih joj je napisao ljubavno pismo, tražeći da se tajno sastanu.
Ešun nije odgovorila. Sljedećeg dana učitelj je održao predavanje grupi i, kada je ono bilo završeno,
Ešun ustade. Obraćajući se onome koji joj je pisao, reče: “Ako me zaista toliko voliš, dođi i zagrli me sada.”

 

U rukama sudbine

Veliki japanski ratnik Nobunaga odluči napasti neprijatelja iako je imao deset puta manje ljudi od protivnika. On je znao da će pobijediti, ali su njegovi vojnici bili sumnjičavi.
Usput se zaustavi kod svetišta Shinto i reče svojim ljudima: “Pošto posjetim Svetište, baciću novčić. Ako padne kruna, pobjedićemo; ako padne pismo, izgubit. Sudbina nas drži u svojoj ruci “
Nobunaga uđe u svetište i pomoli se u tišini. Zatim izađe i baci novčić. Pade kruna. Vojnici tako žuđah za borbom, a bitku lako dobiše.
“Nitko ne može izmijeniti ruku sudbine”, reče mu njegov pratilac poslije boja.
“Zaista ne može”, reče Nobunaga, pokazujući novčić koji je bio dvostruk, s krunama na obje strane.

 

Istinska sreća

Jedan bogataš zamoli Sengaia da napiše nešto za trajnu sreću njegove obitelji, a što bi moglo da se prenosi kao dragocjenost iz generacije u generaciju.
Sengala uze veliki komad papira i napisa: “Otac umire, sin umire, unuk umire.”
Bogataš se razljuti. “Zamolio sam te da napišeš nešto za sreću moje obitelji! Zašto se ovako šališ? “
“Nisam imao namjeru da se šalim”, objasni Sengala. “Kada bi prije tebe tvoj sin umro, to bi te vrlo ojadilo. Kada bi tvoj unuk nestao prije tvog sina, obojici bi vam prepuklo srce. Ako tvoja porodica, generaciju za generacijom, umire redom koji sam ja označio, to će biti prirodan ljudski tijek. ja to zovem istinskom srećom.”

Bez rada, nema jela

Kineski učitelj zena, Hjakuđo, radio je sa svojim učenicima čak i u svojoj osamdesetoj godini, uređujući vrtove, čisteći zemlju, i krešući drveće.
Učenicima bijaše žao gledati starog učitelja kako naporno radi, ali znadoše da ih on ne bi slušao kada bi mu savjetovali da prestane. Zato mu sakriše alate.
Toga dana učitelj nije jeo. Ni sutradan, a ni sljedećeg dana. “Možda je ljut što smo mu sakrili alate”, nagađaš učenici. “Bolje da mu ih vratimo.”
Istog dana kada su to učinili, učitelj je radio i jeo kao i ranije. Navečer ih je poučio: “Bez rada, nema jela.”

 

Buddhin Zen

Buddha je rekao: “Smatram položaj kraljeva i vladara istim kao i čestica prašine. Posmatram zlato i drago kamenje kao mnoštvo opeke i šljunka. Gledam na najljepšu svilenu odjeću kao na rite pomame. Vidim milijarde svjetova svemira kao sitno sjemenje voća, i najveće jezero Indije kao kap ulja na mom stopalu. Osjećam nauk svijeta kao varku čarobnjaka. Razabirem najuzvišeniju misao oslobođenja kao zlatni brokat u snu, i gledam sveti put prosvijetljenih kao cvjetove što se pojavljuju u ljudskim očima. Vidim meditaciju kao potporu planine, nirvanu kao noćnu moru dana. Gledam na sud o dobru i lošem kao na vijugavi ples zmaja, i na bujanje i pad uzdanja samo kao na tragove koje za sobom ostavljaju četiri godišnja doba.”

Škorpion
Dva monaha peru u vodi svoje zdjelice, kad primijete škorpiona koji se utapa. Jedan od njih ga izvuče na suho, ali škorpion ga prilikom spašavanja ubode. Monah mirno nastavi prati svoju zdjelu, no nakon nekoliko minuta isti škorpion ponovno upadne u vodu. Monah ga opet spasi. Škorpion ga i prilikom ovog spašavanja ubode. – Pa, zašto ga nastavljaš spašavati iako znaš kako je u škorpionovoj naravi ubadati? – drugi monah upita prvog. – Zato što je u mojoj naravi spašavati, mirno odgovori prvi i nastavi prati svoju zdjelicu od hrane.

Na jednom oku cilj, na drugom put
Mladi i nadobudni učenik Zena priđe svom učitelju i upita: „Ako naporno i predano radim, koliko će mi trebati da pronađem Zen?“ Učitelj promisli i onda odgovori: „Deset godina.“
Tada učenik kaže: „Ali ako radim zaista, zaista naporno i stvarno se predam i trudim da naučim brzo, koliko dugo onda?“ Učitelj odgovori: „Onda dvadeset godina.“
„Ali ako zaista, zaista budem predan, koliko onda?“, pita opet učenik.
„Trideset godina“, odgovori učitelj.
„Ali ne razumijem“, kaže razočarani učenik. „Svaki put kada kažem da ću učiti još više i napornije, kažete da će mi trebati duže. Zašto to kažete?“
A učitelj kaže: „Kada uvijek držiš cilj na jednom oku, samo jedno oko možeš držati na Putu.“

Biti buddha
Jednoga dana upitaše Ma-tsua, koji je još uvijek učenik Huai-djanga; “Zašto toliko sjediš i meditiraš“. Matsu odgovori da to čini kako bi postao buddha.
Učitelj na to počne snažno trljati nekakvu ciglu. Ma­tsu upita:
“Zašto trljate tu ciglu?” “Da bih napravio ogledalo“, odgovori Huai-djang.
“Ali, gospodine,” pobuni se Ma-tsu, “ma koliko glačali ciglu, vi je nećete pretvoriti u ogledalo“.
“Isto tako“, odvrati učitelj, “ma koliko sjedio prekriženih nogu, to te neće pretvoriti u budhu.”

Kiša cvijeća
Subhuti bijaše Buddhin učenik. Bio je u stanju shvatiti moć praznine, gledište da ništa ne postoji, nego da je stvar nečije subjektivnosti ili objektivnosti. Jednog je dana Subhuti, u duhovnom stanju apsolutne praznine, sjedio pod nekim stablom. Odjednom, posvuda oko njega počne padati cvijeće.
„Hvalimo te zbog tvojeg govora o praznini“ šaputahu mu bogovi.
„Ali ja nisam govorio o praznini“ reče Subhuti.
„Ti nisi govorio o praznini, mi nismo čuli prazninu“ odgovoriše bogovi „To je istinska praznina.“ I pupoljci se po njemu slijevahu poput kiše.

Pravi prijatelj
U davno doba bijahu u Kini dva prijatelja. Jedan bijaše izvrstan svirač na harfi, a drugi isto tako izvrstan slušač. Kad bi prvi svirao ili pjevao o nekoj planini, drugi bi govorio: “Vidim tu planinu kao da je pred nama.”
Kad bi prvi svirao o potočiću, onaj sto sluša, znao bi uskliknuti: “Čujem vodu kako teče!”
No dogodi se da se onaj što je slušao razboli i umre. Njegov prijatelj presječe tada žice na svojoj harfi i nikada više na zasvira
Otad je prerezivanje žica harfe postalo znakom velikog prijateljstva.