ponedjeljak, 7. svibnja 2012.

HIROMANTIJA



ČITAČ IZ DLANA

Bio je tek jedan od radnika na baušteli. Nije se isticao ničim od drugih. Dolazio bih među prvima na gradilište i odrađivao svoj dio posla bez mnogo vike. Popio bi svoju pivu, pojeo mesni sa kruhom, i nakon posla otišao kući. I tako zadnje dvije godine. Na svakom gradilištu bi radio isto, kao pomoćni zidar, po potrebi pomoćni tesar ili pomoćni armirač, ili pomoćni bilo što.
Nisam ništa više na njemu primjećivao sve dok nisu drugi primjećivali probleme na meni.

-Alo šefe, koji vam je danas? Nešto ste mi zabrinuti. – upucavali bi mi se radnici.

-Sve u redu, samo mi nastavite zidati.

Vraga je bilo u redu. Sve manje posla, lošija naplata, a meni glava sve dublje u brigama. Dok ide dobro, sve je dobro, a kada krene loše, gotovo kao lavina se ruši.
I tako jednoga dana sjedim ja sa svojim zidarima i dijelimo marendu. Pravim se da posao ide ko od pamtivjeka. Moja ekipa priča viceve o ženama. Ubi ih hrabrost. Da im koja priđe, uplašili bi se više nego da padnu sa vrha skele. Pričam i ja, onako nepovezano, da mi ne osjete strah. Sjedne Mate, a tako se taj pomoćni radnik za sve zvao, i pomalo šaljivo mi kaže:
-Ajde šefe da ti čitam iz dlana. Možda ti što dobro ugatam.
-Hajde Mate, pusti me na miru. Ni ciganka mi nije uspjela ništa lijepo pročitati.
Ali Mate je ostao uporan i ja mu pružim dlan, onako za zabavu ostalima. Vrti on moj dlan sa svojim grubim rukama. Vidi se razlika između inženjera i zidara, i to pomoćnog. Gleda on od ispod, sa strane, pipka prste, pažljivo promatra. Pa kaže.

-Sa ovom firmom nećeš imati sreće, ali ona slijedeća će biti super. Imati ćeš para i voziti veliko auto.

Nabrajao je dobrih pola sata što je bilo i što će biti. E, ono što se već desilo, rekao je istinu, a nije mogao znati. Ono što će se desiti, to neznam ni sam. Govorio je i dobro i loše, pa što bude. Svi oko nas u tišini su slušali. Pustili pive, sendviče, mistrije i fangle, pa slušaju sve što mi Mate govori.
-Ma reci ti meni Mate, - upitam ga ja, - ako ovako dobro čitaš iz dlana, kojeg vraga radiš ovdje na gradilištu. Mogao bi otvoriti neku firmicu, pa staviti turban na glavu i uz malo oglasa doće i tebi pare.
-Radio sam ja to šefe godinama. I bilo je dobro. – pripovjeda on. – Imao sam para, ali sam bio naivan. Nisam mogao govoriti ništa drugo nego što vidim u dlanu. I zbog toga nisam mogao spavati noćima.

-Valjda ljudi žele da im kažeš ono što vidiš?

-E moj šefe, nije to sve tako kako izgleda. – zamisli se Mate, pa nastavi. – Došla mi je jednom jedna žena. Dobrostojeća i zgodna. Nije imala više od četrdeset. Više je vrijedila roba na njoj nego sve što ću ja ikada steći ovdje na gradilištu. Čitam ja njoj iz dlana i vidim nevolju. Kažem joj onako uvijeno, da će joj neka bliska osoba uskoro zaleći zbog bolesti. A ona navali da joj kažem koja i što će se desiti. Na kraju sam joj morao reći da vidim da će uskoro ostati udovica. Ustade ona, plati koliko sam tražio i ode bez pozdrava.

Zamisli se Mate a mi ga gurkamo da nastavi.

-Što se desilo sa njom?

Moji zidari odmah ugledali mladu dobrostojeću udovicu kako se baca u zagrljaj našem Mati.

-Došla je nakon dva mjeseca. Sa velikim poklonom za mene.

Pogledamo se sa uzvikom odobravanja. Došla udovica do Mate, pa neka priča i dalje.

-Zahvaljuje mi, gotovo da me ljubi. Kaže, spasitelju moj. Ti si mi spasio život.

Znali smo da će priča imati sretan kraj. Smijemo se i hvalimo Matu kako je lukavo obrlatio žensku.

-Ma čekaj malo Mate, - upali se meni kliker, - pa ti si joj rekao da će ostati udovica a ona te obasipa sa poklonima. Ili si falio, ili je bilo nešto drugo u tome.

-Nešto drugo šefe. Ispričala mi je cijelu priču što joj se desilo. Prije nego li je došla do mene planirala se razvesti od muža. Nisu bili u dobre i tražila je da jo čitam što će se desiti sa brakom, a i pustim parama koje je on imao. Kada je čula da će on uskoro umrijeti, pričekala je sa razvodom. On je umro, a sve pare su ostale njoj.

-I, što je onda bilo?

-Ništa, od tada više ne čitam iz dlana.

Nema komentara:

Objavi komentar