Because
I’m happy, clap along if you feel like happiness is the truth
Pharrell Williams
Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan
Poznata dječja
Što je lako biti
sretan. Pljesak ili dva, i evo nas. Stanje sreće čeka na nas. Malo zapjevamo,
malo zaplešemo i zaboravimo na sve probleme koje nas tište. I onda dođe novo
jutro i sve ispočetka. Jo-jo efekt nas prati cijeli život.
Da li zaista
postoji stvarno stanje sreće? Da li je naša bit da smo prirodno sretni i
zadovoljni samo zato što postojimo, ili moramo nešto „uraditi“ da bi bili
sretni?
Smisao
života jeste da budemo sretni.
Dalai Lama
Sreća
je kada ono što misliš, što govoriš i što radiš su u skladu.
Mahatma Gandhi
Sreća je misaono
stanje, a tu često vrludamo po putešesvijama poludjelog uma. Da bi bili
istinski sretni moramo pomaknuti postojeću točku težišta od stanja gdje smo
sada prema mjestu prave sreće. Postoje metode, treninzi, različite pouke od
iskusnih ljudi kako dosegnuti to stanje uma. Da, stanje uma, jer treniranjem
našeg uma možemo dosegnuti razinu kada smo uistinu sretni.
Sreća je izbor.
Nitko drugi ne može odlučiti o vašoj sreći. Samo vi. Samo zato jer je naš
sadašnji život pun misli, briga, raznih fizičkih aktivnosti koji nas
zaokupljaju po cijeli dan, to izgleda teško. A to je i povezano s ljutnjom,
strašću, pohlepom i povrh svega strahom. Teški osjećaji postaju toliko
dominantni u našem životu da izgleda nemoguće pomaknuti se u stranu i pustiti
sreću da uđe u naš život. Potrebno je vrijeme ili određeni napor da se zaustavi
s tom vrstom navike da hranimo negativne emocije i stvorimo nove, bolje i
zdravije navike i počnemo ispočetka s našim životom.
Da bi smo započeli
sa liječenjem bilo bi dobro zaustaviti se za trenutak. I zašutjeti. Utišati um
i jezik. Šutnja može biti bolna. Pokušajte se zaustaviti. Tijelo i um. I samo dišite. Ne radite ništa. Opustite
mišiće, kosti, cijelo tijelo. Oslobodite svoju dušu . Samo budite u trenu. To
može biti teško, jer niste to radili već dugi niz godina. Djeca to znaju. Kada
ste bili dijete i kada ste gledali u zvijezde, čudili ste se kako je svemir
tako velik sa svim onim svjetlucavim majušnim zvjezdicama. Samo ste gledali u
nebo, šutjeli, jednostavno bivali. Milijuni zvijezda i planeta trepere za vas.
Aristotel je rekao da je to prvi trenutak kada su ljudi počeli razmišljati, i
počeli pitati ono vječno pitanje: tko smo, odakle smo došli?
Jedan takav
trenutak je melem za dušu. Naša duša je zagušena bukom svijeta. I mi smo krivi za
to. Opijali smo se materijalnim životom. I zato što smo sada ovisni o takvom načinu
postojanja, pokušavamo se izvući iz toga dodavanjem još više buke, više začina,
više svega. To nije uspjelo nikome, pa neće ni vama. Druga opcija je da
prihvatimo da je život takav i nastavimo sa našim malenim životom dalje, sve
dok nas smrt ne rastavi od tijela. Ni to ne uspijeva. Samo stvaramo sve veću
koloniju zombija. Nikakvo čudo da u posljednje vrijeme se sve više rade filmovi
o zombijima i vampirima. Pa gdje su oni sretni filmovi.
Istu priču nam je Platon
pripovijedao prije 2400 godina u svojoj alegoriji pećine. Opisao je to mjesto gdje
ljudi žive okovani i ne mogu okrenuti svoje glave u stranu već sve što vide
jesu njihove sjene na zidu. Oni percipiraju sav svijet kao sjenu. I komuniciraju
kao sjena sa sjenom. I jednoga dana jedna osoba pobjegne iz tog zatvora i počne
govoriti naglas: Ljudi, mi nismo sjene, mi smo nešto više. Drugi mu ne vjeruju
i žele ga zaustaviti. Ubijte ga, viču. No, oni su samo sjene duše.
Da se vratimo na
našu toliko priželjkivanu sreću. Ako ne znamo tko smo, kako možemo biti sretni.
Svi učitelji su nam govorili da se prvo moramo probuditi iz dubokog sna da bi
počeli živjeti. A prvi korak je utišati naš um.
Kad ugasimo tu
buku počet ćemo čuti pravi zvuk. Zvuk naše duše. To je osvježavajuće. Kao
najbolji wellness spa kojeg možemo zamisliti. Polako rastapamo slojeve lažnog
ega kojeg smo gradili život za životom. I stojimo goli ispred sebe. U tom
trenutku započinjemo razgovor s dušom, sa samim sobom. Taj trenutak je prekretnica
u našem životu. Umjesto neuspjelog Sizifa, koji uporno gura ogromnu stijenu,
bezuspješno životima, samo smo se predali i odjednom kamen je tu. Na vrhu
planine. I možemo ga otkotrljati bez straha da će nam se išta desiti.
Svima nam je
potrebno neko prekretnica u našem životu. Ali, moramo je potaknuti. Jedna druga povijesna osoba iz Grčke, Arhimed, je rekao: Dajte mi čvrsto mjesto na kojem ću stajati, i
pomaknuti ću zemlju.
Postoji način da
budemo sretni. Postoje ljudi koji to jesu. Oni to znaju, za razliku od većine
nas. U Bhagavad Gita Krišna je svom prijatelju Arđuni rekao: Samo pokušaj saznati istinu prilazeći
duhovnom učitelju. Ponizno mu postavljaj pitanja i služi ga. Samospoznate duše
mogu ti prenijeti znanje, jer su vidjele istinu. Postoji mnogo uzvišene
duše oko nas, ali naš napor da se pokušava napraviti korak prema njima nas može
učiniti sretnim. To je istina.
Na kraju 11. stoljeća,
budistički učitelj Atiśa nam daje nekoliko uputa koje nam mogu pomoći na tom
dugom putu od sreće.
Najveće postignuće je nesebičnost
Najveća vrijednost je samoovladavanje
Najveća kvaliteta traži služiti drugima
Najveća zapovijed je neprekidna svjesnost
Najveći lijek je potpuna praznina
Najveće djelovanje je ne prihvaćati
svjetovni put
Najveće čudo je preobraziti strasti
Najveća velikodušnost je ne biti vezan
Najveća dobrota je miran um
Najveće strpljenje je poniznost
Najveći napor ne brinuti se o rezultatima
Najveća meditacija otpustiti um
Najveća mudrost je vidjeti kroz pojave
Atiśa
Nema komentara:
Objavi komentar