Meditacija
u sjedećem položaju
Najstabilniji položaj za meditaciju je
sjedenje prekriženih nogu na jastuku. Izaberite jastuk prave debljine.
Polu-lotos ili lotos položaj je odličan za postizanje stabilnosti tijela i uma.
Da biste sjeli u lotos položaj ukrstite noge stavljajući jedno stopalo (za
polu-lotos) ili oba stopala (za lotos) na suprotnu natkoljenicu. Ako vam je
lotos položaj težak, možete sjediti na stolici sa nogama na podu i rukama koje
se odmaraju na bedru. Ili možete leći na pod, na leđa, sa ispruženim, blago
rastavljenim nogama, dok su ruke sa strane, a dlanovi okrenuti nagore.
Ako vam noge ili stopala utrnu ili osjećate
bol u položaju za meditaciju tako da vam on ometa usredsređenost, slobodno se
pomjerite u udobniji položaj. Ako to činite polako i pažljivo, prateći svoje
disanje i svaki pokret tijela, nećete ništa izgubiti od svoje koncentracije.
Ako je bol jaka, ustanite, hodajte sporo, svjesno i sjedite ponovo kada se
osjetite spremni.
U nekim centrima za meditaciju se ne
dozvoljava pokretanje tijekom perioda meditacije. Od ljudi se tamo često traži
da izdrže veliku nelagodu. Za mene je to neprirodno. Ako nam je neki dio tijela
utrnuo ili nas boli, to nam nešto govori i trebamo slušati. Sjedimo i
meditiramo da bismo razvili mir, radost, blagost a ne da bismo povećali fizičku
izdržljivost ili povrijedili tijelo. Ako promijenimo položaj stopala ili jedno
vrijeme meditiramo u hodu, to neće mnogo smetati drugima, a nama može mnogo
pomoći.
Ponekad možda koristimo meditaciju da bismo
pobjegli od sebe i života, kao zec koji bježi u rupu. Na taj način možda
privremeno izbjegavamo neke probleme, ali se sa njima moramo ponovo suočiti.
Potrebno nam je da meditiramo blago, ali
uporno tijekom čitavog dana ne propuštajući nijednu priliku ili događaj da
dublje proniknemo u pravu prirodu života, uključujući i naše svakodnevne
probleme. Ako tako živimo, ostvarujemo duboku komunikaciju sa životom.
Zvona
svjesnosti
U mojoj zemlji koristimo crkvena zvona da
nas podsjete na vraćanje sadašnjem trenutku. Svaki put kad čujemo zvona
prestanemo govoriti, misliti, vratimo se sebi, udišemo i izdišemo, smiješimo
se. Što god da činimo, zastanemo za moment i uživamo u svom disanju. Ponekad
govorimo ove stihove:
Slušaj,
slušaj
Ovaj
divni zvuk vraća me mom pravom biću.
Dok udišemo, kažemo "Slušaj,
slušaj" a dok izdišemo, kažemo "Ovaj divni zvuk vraća me mom pravom
biću".
Od kada sam došao na Zapad, rijetko čujem
zvona budističkih hramova. Na sreću, po čitavoj Europi zvone crkvena zvona.
šteta što ih nema toliko u Americi. Kad god držim predavanje u Švicarskoj,
koristim crkvena zvona za vježbanje svjesnosti. Kad zvono zvoni prestanem da
govorim i svi slušamo puni zvuk zvona. Uživamo u tome. (Ja mislim da je to
bolje od predavanja!) Kad čujemo zvono možemo zastati, uživati u disanju i doći
u dodir sa čudima života koja su oko nas -sa cvijećem, djecom, lijepim zvucima.
Svaki put kada se vratimo sebi ostvarujemo odlične uvjete da se susretnemo sa
životom u sadašnjem trenutku.
Jednoga dana sam u Berkeleyu predložio
studentima i profesorima kalifornijskog univerziteta da svaki put kada se
oglasi zvono sa tornja naprave pauzu da bi svjesno disali. Svako treba da
odvoji malo vremena i uživa u tome što je živ! Ne treba samo da jurimo čitav
dan. Treba da naučimo da zaista uživamo u zvonima naših crkava i naših škola.
Zvona su divna, ona nas mogu probuditi. Ako imate zvono kod kuće, možete disati
i smiješiti se uz njegov zvon. Ali, ne morate nositi zvono sa sobom na radno
mjesto. Možete koristiti bilo koji zvuk kao podsjetnik na predah, udisanje i
izdisanje i uživanje u sadašnjem trenutku. Zvuk okretanja ključeva u bravi može
biti zvono svjesnosti. Čak su i nečujni zvuci, kao što su kosi zraci sunca koji
padaju kroz prozor, zvona svjesnosti koja nas podsjećaju da se vratimo sebi, da
dišemo, smiješimo se i potpuno živimo u sadašnjem trenutku.
Kolačić
djetinjstva
Kada sam imao četiri godine majka bi mi
ponekad donijela kolačić vraćajući se sa tržnice. Uvijek sam odlazio u dvorište
i polako grickao kolačić, ponekad pola sata ili četrdeset pet minuta. Gricnuo
bih komadić i pogledao u nebo. Zatim bih dotakao psa nogom i zagrizao još jednom.
Uživao sam biti tamo, sa nebom, zemljom,
bambusovim stabljikama, mačkom, psom, cvijećem. Mogao sam to činiti jer nisam
imao baš puno briga. Nisam mislio o budućnosti, nisam žalio za prošlošću i sav
sam bio u sadašnjem momentu, sa mojim kolačićem, psom, bambusovim stabljikama,
mačkom i sa ostalim.
Možemo jesti svoje obroke polako i sa
radošću, baš kao što sam ja jeo kolačić mog djetinjstva. Možda vam se čini da
ste izgubili kolačić svog djetinjstva, ali ja sam siguran da je još tamo,
negdje u vašem srcu. Sve je još tamo i ako zaista želite možete sve pronaći.
Jesti svjesno je najvažnija vježba meditacije. Možemo jesti kao da oživljavamo
kolačić iz djetinjstva. Sadašnji moment je pun radosti i sreće. Ako ste
pažljivi, uvidjećete to.
Nema komentara:
Objavi komentar