SEVERN SUZUKI

SEVERN SUZUKI

Dvanaestogodišnja djevojčica iz Kanade

Earth Summit, Rio de Janeiro (lipanj 1992. )

Pozdrav, ja sam Severn Suzuki govorim u ime E.C.O. - Dječje organizacije za zaštitu okoliša.

Mi smo skupina dvanaest i trinaest-godišnjaka iz Kanade koji pokušavaju nešto napraviti:
Vanessa Suttie, Morgan Geisler, Michelle Quigg i ja. Skupili smo novac se da dođemo 6000 milja daleko, i vama odraslima kažemo da se morate promijeniti. Dolazeći danas ovdje, nemam skrivene namjere. Ja se borim za svoju budućnost.
Gubitak moje budućnosti nije poput gubitka izbora ili nešto novca na burzi. Ovdje sam da govorim za sve generacije koje dolaze.

Ja sam ovdje da govorim u ime izgladnjele djece širom svijeta čiji se plač nečuje.

Ovdje sam da govorim za nebrojene životinje koje umiru na ovom planetu, jer nemaju nigdje ići. Ne možemo si priuštiti da se i oni ne čuju.
Bojim se izaći na sunce danas zbog rupa u ozonskom omotaču. Bojim se udisati zrak jer ne znam koje su kemikalije u njemu.

Odlazila sam sa tatom u ribolov u Vancouveru sve dok prije samo nekoliko godina nismo otkrili ribu punu karcinoma. A sada slušamo o životinjama i biljkama koje nestaju svakoga dana - nestaju zauvijek.

U mom životu, sanjala sam da vidim velika stada divljih životinja, džungle i prašume pune ptica i leptira, ali sada se pitam da li će  postojati da ih moja djeca vide.

Jeste li vi morati brinuti o tim stvarima kad ste bili mojih godina?

Sve se to događa pred našim očima, a ipak se ponašamo kao da imamo svo vrijeme svijeta i sva moguća rješenja. Ja sam samo dijete i nemam sva rješenja, ali želim da shvatite, da nemate ni vi!

* Ne znate kako to popraviti rupe u ozonskom omotaču.
* Ne znate kako vratiti losose u potoke.
* Ne znate kako vratiti izumrle životinje.
* I ne možete vratiti šume koje su nekoć rasle tamo gdje je sada pustinja.

Ako ne znate kako to popraviti, molim vas, prestanite uništavati!

Ovdje možete biti izaslanici vaših vlada, poslovni ljudi, organizatori, novinari ili političari - ali u stvari ste majke i očevi, braća i sestre, tete i stričevi - i svi ste vi nečije dijete.

Ja sam samo dijete, ali znam da smo svi mi dio obitelji, velike pet milijarde, u stvari, 30 milijuna vrsta koje dijele isti zrak, vodu i tlo - granice i vlade nikada neće to promijeniti.

Ja sam samo dijete, ali znam da smo svi zajedno u tome i trebamo djelovati kao jedan svijet prema jednom cilju.

U mom bijesu, nisam slijepa, u mom strahu, ne bojim se reći svijetu kako se osjećam.

U mojoj zemlji, stvorimo toliko otpada, kupimo i bacimo, kupimo i bacimo, a ipak razvijene zemlje ne žele dijeliti s potrebitima. Čak i kad imamo više nego dovoljno, mi se bojimo izgubiti naše bogatstvo, bojimo se dijeliti.

U Kanadi, živimo povlašteni život, s puno hrane, vode i mjesta za stanovanje - imamo satove, bicikle, računala i televizore.

Prije dva dana ovdje u Brazilu, bili smo šokirani kada smo proveli neko vrijeme s djecom koja žive na ulici. A jedno dijete nam je reklo: " Volio bih bio bogat, i kada postanem, dao bih svoj djeci s ulice hranu, odjeću, lijekove, zaštitu i puno ljubavi"

Ako dijete na ulici, koje nema ništa, spremno podijeliti, zašto smo mi koji imamo sve, još uvijek pohlepni?

Ne mogu prestati razmišljati da su ta djeca moje dobi, i da je ogromna razlika u tome gdje ste rođeni, da sam ja mogla biti jedno od te djece koja žive u favelama Ria; mogla sam biti dijete koje gladuje u Somaliji; žrtva rata na Bliskom istoku ili prosjak u Indiji.

Ja sam samo dijete, ali znam da ako se sav novac koji se troši na rat potroši na siromašne i pronalaženje odgovora na okoliš, koje divno mjesto može biti ova zemlja!

U školi, čak i u vrtiću, učili su nas kako da se ponašamo u svijetu. Vi nas učite:

* Da se ne borimo s drugima,
* Da pronađemo rješenje
* Da poštujemo jedni druge,
* Očistimo naš nered,
* Ne povrijedimo druga stvorenja
* Da dijelimo – da nismo pohlepni.

Pa zašto onda radite stvari koje nama govorite da ih ne radimo?

Ne zaboravite zašto ste na ovoj konferenciji, za koga ste ovdje - mi smo vaša djece. Vi odlučujete u kakvom svijetu ćemo odrasti. Roditelji bi trebali biti u mogućnosti da pruže udobnost svojoj djeci govoreći "sve će biti u redu", "radimo najbolje što možemo" i "to nije kraj svijeta ".
Ali ne mislim da možete reći sada. Jesmo li mi čak i na vašoj listi prioriteta? Moj otac uvijek kaže: "Vi ste ono što radite, a ne ono što govorite."
Pa, ono što radite čini me plakati noću. Vi odrasli kažete da nas volite. Ja vas pružam izazov, molimo vas da vaše radnje odražavaju vaše riječi. Hvala vam na pažnji.