MOLITE BEZ PRESTANKA

Da li je moguće stalno biti u stanju meditacije ili molitve? To je pitanje mučilo jednog bogobojaznog Rusa sredinom devetnaestog stoljeća. Do tog pitanja je po svojim riječima došao kada je jedne nedjelje došao u crkvu da se pomoli. I tada je začuo riječi koje je izgovorio Sv. Pavao u svojoj poslanici Solunjanima: Molite bez prestanka.

Te su mu se riječi duboko urezale u srce da je ostatak života proveo da mu netko razjasni kako je običnom čovjeku moguće moliti bez prestanka.

Upitao je jednog vlastelina koji je bio cijenjen kao čovjek pobožan i razuman, ali njegove ga riječi da je neprestana molitva neprekidno stremljenje ljudskog duha k Bogu nije dotakla u srce.

Nastavio je dalje svoj pobožni put, sve do samostana gdje je prišao nadstojniku kojeg je također upitao što je to neprestana molitva. On mu odgovori da se takva molitva treba shvatiti kao molitva razuma i da je to uzvišena mudrost koju Bog rijetko kome daruje. Ni te riječi ga nisu duhovno uzbudile.

Produži siromašni hodočasnik dalje i uz put sretne starčića koji ga uputi do osamljenog samostana gdje će mu dati stan i hranu. Naš tragalac odgovori da njemu ne trena hrana već duhovna poduka. I objasni on starcu za čime on traga. Starac ga pohvali da zahvali Bogu što je otkrio neodoljivu čežnju za spoznajom neprestane molitve. I tako su zajedno došli do samostana kada ga starac pozove u svoju ćeliju i ponudi mu jednu knjigu. Evo, ovdje piše, reče mu starac, kako se može moliti neprestance. Neprestana unutarnja Isusova molitva jest neprekidno i stalno zazivanje imena Isusa Krista ustima, razumom i srcem. Ona je predstavljanje Njegove postojane prisutnosti, uz prošnju Njegovog smilovanja, za svakim poslom, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapače i u snu. Izražava se ovim riječima:  Gospode  Isuse  Kriste,  smiluj  mi  se!  Ako  se  netko  privikne  ovom  zazivanju,  osjećat  će veliku utjehu, ali i potrebu da obavlja uvijek ovu  molitvu, tako da bez molitve uopće neće moći ni biti, a ona će se sama po sebi u njemu izlijevati. Razumiješ li sada što je neprestana molitva? Upita ga starac na kraju.

Uzevši u ruke knjigu Dobrotoljublje hodočasnik zamoli starca da ga do u detalje uputi u tu duhovnu tajnu neprestane molitve.

I starac mu reče: A sada slušaj, čitat ću na koji se način valja privikavati na neprestanu unutarnju molitvu. Starac je otvorio Dobrotoljublje, potražio pouku svetog Šimuna, Novog Bogoslova: »Sjedni u tišini i osami, prikloni glavu, zaklopi oči, diši spokojnije, u mislima gledaj u nutrinu srca, svodi um, tj. svoje misli, iz glave u srce. Dok dišeš, izgovaraj tiho usnama ili samo razumom: »Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se!« Nastoj odagnati od sebe rastresajuće misli,budi miran i strpljiv i češće ponavljaj ovu vježbu.

Sav sretan hodočasnik prihvati poduku starog svećenika u počne svoj duhovni put neprekidne molitve. I sam priznaje da mu je ponekad išlo lako, a ponekad ga je lijenost zahvatila da bi nemarno molio. Ali malo po malo je Isusovu molitvu prihvatio dušom i tijelom i dok je sjedio i dok je ležao ili hodao, ponavljao je te svete riječi: Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se.

Starac ga uputi da ponavlja molitvu barem šest tisuća puta na dan ia da će mu se Bog smilovati i otvoriti srce. Kad je tjednima nakon toga ponovno ugledao starca, on mu reče da sada udvostruči svoju dnevnu molitvu. Polako je dolazilo do duhovnog preobražaja našeg molitelja, i kako je on to svojim riječima napisao u knjizi: Jednom  rano  ujutro  kao  da  me  probudila  molitva.  Počeo  sam  naime  jutarnju  molitvu,  ali  je nekako  nisam  mogao  izgovarati  jer  je  sva  moja  želja bila  ustremljena  sama  po  sebi  k  Isusovoj molitvi. I kada sam je počeo, odmah sam se osjetio lako i ugodno, a jezik i usta izgovarali su nekako sami  od  sebe  bez  mojega prisiljavanja.  Proveo  sam cio  dan  u  radosti i nekako  sam  se  osjetio kao oslobođen  od  svega  drugoga,  kao  da  sam  se  nalazio  na  nekoj  drugoj  zemlji  i  lako  sam  dovršio dvanaest tisuća zaziva do rane večeri. Tako sam sljedećih dana nastavio zazivati ime Isusa Krista s lakoćom i privlačnošću.

Do kraja tog ljeta starac je umro i ostavio hodočasnika da sam sa molitvom putuje po svijetu. Nastavio je sam sa molitvom na usnama i preobražaj je došao:Tako sam putovao i neprestano izgovarao molitvu. Konačno sam poslije nekog vremena osjetio da je molitva sama po sebi počela prelaziti u srce, tj. srce je počelo izgovarati riječi molitve pri svakom kucaju, npr.: 1) Gospode, 2) Isuse, 3) Kriste itd. Prestao sam usmeno izgovarati molitvu i počeo sam pažljivo slušati kako govori srce. Osjećalo se upravo ono što mi je tumačio pokojni starac. Kako li je bilo ugodno!

Nastavio je dalje putovati sve do Jeruzalema, sa Isusovom molitvom na usnama i Dobrotoljubljem u pohabanoj torbi.