Da bi živjeli, moramo umrijeti

Trgovac iz Indije je otputovao u Afriku u namjeri da nabavi začine i životinje. Dok je putovao džunglom ugledao je tisuće prekrasnih šarenih papagaja. Uhvatio je jednog i poželi ga odvesti u Indiju da mu bude kućni ljubimac. Kod kuće ga je držao u kavezu, hranio ga najboljim sjemenjem i medom, svirao mu glazbu, u stvari, dobro se brinuo o papagaju. 

Nakon nekoliko godina odlučio je trgovac ponovno otići u Afriku, i upita on papagaja, koji je znao govoriti, da li ima neku poruku za svoje prijatelje i rodbinu u afričkoj džungli. Papagaj reče svom gospodaru da kaže drugim papagajima da je on sretan u kavezu i da uživa svaki dan, i da im šalje najbolje pozdrave. 

Kada je stigao u Afriku, trgovac proslijedi pozdrave od zatočenog papagaja. I upravo kada je završio sa pozdravima, papagaj koji ga je slušao ispuni oči sa suzama i padne mrtav. Trgovac se iznenadi i pomisli da je mrtvi papagaj u bliskim rodbinskim odnosima sa njegovim papagajem u kavezu i da je to razlog njegove smrti. 

Vrativši se u Indiju, on reče svom zarobljenom papagaju što se desilo. I kad je završio sa pričom, njegovom ljubimcu se oči ispuniše sa suzama i on padne mrtav u kavezu. Trgovac se zaprepasti ali zaključi da je papagaj umro zbog tuge što mu je bliski prijatelj u Africi preminuo.

Trgovac otvori kavez i iznese mrtvog papagaja i postavi ga pored kaveza. U isti mah, papagaj zaleprša krilima i odleti na obližnje stablo.

Trgovac mu reče: Dakle, ti nisi mrtav. Zašto si to uradio?

Papagaj mu odgovori: Zato što mi je prijatelj iz Afrike poslao vrlo važnu poruku.

Koja je to poruka? Upita ga trgovac.

Rekao mi je da ako želim pobjeći iz kaveza, moram umrijeti dok sam još živ.

Mi u stvari, moramo umrijeti dok smo još živi da bi vidjeli sebe unatrag zarobljene u kavezu. A to je naše tijelo. I tada možemo vidjeti da je nepotrebno biti zatvoren u kavezu.