PROROK - Halil Džubran II dio

PROROK II dio

I govornik reče: Govori nam o Slobodi.

A on odvrati:

Pred gradskim dverima i uz ognjišta vaša gledah vas gdje padate ničice i obožavate svoju slobodu,

Kao što se robovi ponizuju pred silnikom i slave ga, iako ih ubija.

Doista, u dubravi oko hrama i u sjeni tvrnavice gledah i najslobodnije među vama gdje slobodu vuku kao jaram i negve.

I srce je krvarilo u meni; jer, vi možete biti slobodni tek kad sama žudnja za traženjem slobode

postane svagdašnji posao vaš, i kad prestanete govoriti o slobodi kao o svrsi i ispunjenju.

Bit ćete slobodni, doista, kad vaši dani ne budu bez briga ni vaše noći bez nevolje i boli.

Nego, prije, kad one opašu vaš život, a vi se, ipak, izdignete nad njih, goli i nevezani. A kako da se dignete nad svoje dane i noći dok ne skršite lance koje ste, u osvit svojega razumijevanja, pričvrstili oko svojega podnevnog sata?

Uistinu, što slobodom zovete najtvrđi je od tih lanaca, iako mu se karike sjaje na suncu i zablješćuju

vam oči.

I što biste, ako ne krhotine sebe samih, odbacili kako biste bili slobodni?

Ako biste pak nepravedan zakon željeli ukinuti, taj ste zakon vlastoručno napisali na svojem čelu.

Ne možete ga izbrisati paleći zakonike svoje ni umivajući čela svojih sudaca, pa makar i more izlili na

njih.

A ako biste silnika da srušite s prijestolja, prvo vidite je li srušeno njegovo prijestolje podignuto u

vama.

Jer, kako tiranin može vladati slobodnima i ponosnima nego s pomoću tiranstva u vlastitoj im

slobodi i s pomoću sramote u vlastitom im ponosu?

A ako biste brigu da odbacite, tu ste brigu sami izabrali, više nego što vam je nametnuta.

A ako biste strah da raspršite, sjedište je toga straha u vašem srcu, ne u ruci strašiteljevoj.

Odista, sve se u vašem biću giba u stalnom poluzagrljaju: što žudite i čega se bojite, gnusno i

poštovano, za čim idete i ono čemu biste umakli.

Sve se to giba u vama, poput svjetala i sjena u priljubljenim parovima.

I kad sjena iščezne i više je nema, svjetlost koja ostane biva sjena drugoj svjetlosti.

I tako, vaša sloboda, kad gubi okove, biva sama okov većoj slobodi.

A svećenica progovori opet i reče: Govori nam o Umu i Strasti.

A on odvrati govoreći:

Vaša je duša često bojište na kojem vaš um i vaša rasudna moć ratuju protiv vaše strasti i vašega

nagona.

O kad bih bio mirotvorac u vašoj duši, da uzmognem preobraziti nesklad i suparništvo vaših počela u jedinstvo i melodiju.

Ali kako, dok vi sami ne budete mirotvorci, dakle ljubavnici svih svojih počela?

Vaš um i vaša strast krmilo su i jedra vaše moreplovne duše.

Ako se slomi bilo krmilo, bilo jedra, možete se samo valjati tamo-amo i da vas struja nosi, ili pak ostati

nepomični nasred mora.

Jer je um, dok upravlja sam, ograničljiva sila; a strast, razularena, jest oganj što gori do samouništenja.

Stoga, neka vaša duša uznosi vaš um do visina strasti, da uzmogne pjevati;

I neka upravlja vašom strašću s umom, da strast vaša može živjeti iz dana u dan uskrisujući, i da se

poput feniksa diže iz vlastitoga pepela.

Htio bih da svoj razum i svoj nagon gledate kao što biste gledali ljubljene goste u svojoj kući.

Zacijelo, ne biste jednoga gosta častili više ne-go drugoga; jer tko je privrženiji jednome, gubi ljubav i

povjerenje obojice.

Među bregovima, kad sjedite u prohladnoj sjeni bijelih jablanova, uživajući u spokoju i divoti dalekih

polja i livada -neka srce vaše rekne u tišini: »Bog miruje u umu.«

A kad okrene oluja, i snažan vjetar zaljulja šumu, a munje i gromovi obznane veličanstvo neba -neka

srce vaše rekne sa strahopoštovanjem: »Bog se giba u strasti.«

I jer si dah u Božjem ozračju, i list u Božjoj šumi, i ti ćeš otpočinuti u umu i gibati se u strasti.

A jedna žena prozbori i reče: Govori nam o Boli.

A on kaza:

Vaša je bol lomljenje ljuske koja zatvara vaše poimanje. Kao što se ljuska ploda rnora slomiti da bi mu

jezgra izišla na vidjelo, tako i vi morate upoznati bol.

I ako vam se srce uzmogne diviti svakidašnjim čudesima života, vaša vam se bol neće činiti ništa manje

čudesnom od radosti;

I prihvatit ćete doba svojega srca, kao što uvijek prihvaćate godišnja doba što prolaze nad vašim

poljima. I gledat ćete spokojno kroza zime svojega bola.

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.

To je gorki napitak kojim liječnik u vama vida vaše bolesno jastvo.

Stoga, vjerujte liječniku, i popijte njegov lijek tiho i spokojno;

Jer, njegovu ruku, ako i jest teška i tvrda, nježno vodi ruka Nevidljivoga,

I posuda koju donosi, ako vam i peče usne, načinjena je od gline što ju je Grnčar ovlažio svojim svetim suzama.

I jedan čovjek reče: Govori nam o Samospoznaji.

A on odvrati govoreći:

Vaša srca znaju u tišini tajne dana i noći. Ali, vaše uši žeđaju za glasom o znanju vašega srca.

Željeli biste saznati u riječima ono što ste oduvijek znali u misli.

Željeli biste prstima opipati golo tijelo svojih snova.

I dobro je što je tako.

Skriveno vrelo vaše duše svakako mora izbiti i poteći, mrmoreći, k moru;

A blago vaših bezdanih dubina otkrilo bi se vašim očima.

Ali, neka ne bude tezulje da izmjeri vaše neznano blago;

I ne tražite dubine svojega znanja sa štapom ili dubinomjerom.

Jer, jastvo je bezdano i neizmjerno more.

*******************************************************************************************

Ne recite: »Našao sam istinu«, nego radije:

»Našao sam jednu istinu.«

Ne recite: »Našao sam put duše.«

Recite radije: »Sreo sam dušu gdje ide svojim putem.«

Jer, duša kroči svim putovima.

Duša ne ide po koncu niti raste poput trske.

Duša se otvara kao lotos sa bezbroj latica.

Tada reče učitelj: Govori nam o Poučavanju.

A on reče:

Nitko vam ne može otkriti ništa osim onoga što je već ležalo, poluusnulo, u počecima vašega znanja. Učitelj koji se šeće u sjeni hrama, među učenicima, ne daje od svoje mudrosti nego od svoje vjere i svoje ljubavi.

Ako je doista mudar, ne nudi vam da uđete u kuću njegove mudrosti nego vas radije vodi do praga

vašega duha.

Zvjezdar vam može govoriti o svojem poimanju svemira, ali vam on ne može dati svojega poimanja.

Glazbenik vam može pjevati o ritmu koji je u cijelome svemiru, ali vam ne može dati uho koje hvata

ritam, ni glas koji ga odražava.

A onaj koji je upućen u znanost o brojevima može govoriti o područjima težine i mjere, ali vas ne

može odvesti onamo.

Jer viđenje jednoga čovjeka ne uzajmljuje svoja krila drugome čovjeku.

I kao što svaki od vas sam stoji u Božjem znanju, tako mora svaki od vas biti sam u svojem

poznavanju Boga i u svojem poimanju zemlje.

A jedan mladić reče: Govori nam o Prijateljstvu.

I on odvrati govoreći:

Vaš je prijatelj zadovoljenje vaših potreba.

On je vaše polje koje zasijavate s ljubavlju, a žanjete sa zahvalnošću.

On je vaša trpeza i vaše ognjište.

Jer, dolazite k njemu gladni, i ištete od njega spokoja.

Kad vaš prijatelj iznosi svoje mišljenje, ne bojite se reći »ne«, niti se suzdržavate od »da«.

I kad on šuti, vaše srce ne prestaje osluškivati njegovo srce;

Jer, bez riječi, u prijateljstvu, sve se misli, sve čežnje, sva iščekivanja rađaju i dijele s radošću koja se

ne izvikuje.

Kad se opraštate s prijateljem, ne žalostite se;

Jer, što najviše volite u njemu, može biti razgovjetnije kad je odsutan, kao što je planina planinaru

razgovjetnija iz doline.

I neka u prijateljstvu ne bude druge svrhe osim produbljivanja duha.

Jer, ljubav koja traži išta drugo do očitovanja vlastite tajne nije ljubav nego bačena mreža: hvata samo

što je beskorisno.

I neka vaše najbolje bude za prijatelja.

I ako mora upoznati vašu oseku, neka upozna i vašu plimu.

Jer, što vam je prijatelj da biste ga tražili da s vama ubija vrijeme?

Potražite ga uvijek da oživite vrijeme.

Jer, njegovo je da vam ispuni potrebu, a ne prazninu;

I neka u slatkoći prijateljstva bude smijeha, i diobe radosti.

Jer, u svježini sitnica srce nalazi svoje jutro i okrepljuje se.

A učenjak reče: Govori o Razgovoru.

I on odvrati govoreći:

Razgovarate kad više niste u miru sa svojim mislima;

I kad više ne možete izdržati u samoći srca, živite na svojim usnama, a glasnost biva zabava

razbibriga. I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno.

Jer, misao je ptica prostora, i u krletki riječi može doista raširiti krila, ali ne može letjeti.

Ima ih menu vama koji traže razgovorljive, iz straha da ne budu sami.

Tišina samotnosti otkriva njihovim očima golo jastvo, i rado bi umakli.

A ima ih koji razgovaraju, te, ne znajući i bez predumišljaja, otkrivaju poneku istinu koju sami ne

mogu razumjeti.

A ima ih s istinom u sebi, ali je ne izgovaraju riječima.

U grudima takvih duh boravi u ritmičkoj tišini.

Kad prijatelja sretnete na putu ili na sajmu, neka duh u vama pokrene vaše usne i upravlja vašim

jezikom. Neka glas u vašem glasu govori uhu u njegovu uhu.

Jer, njegova će duša čuvati istinu vašega srca, kao što se pamti okus vina, kad se i boja zaboravi, a ni

posude više nema.

A zvjezdar reče: Učitelju, govori o Vremenu.

A on odvrati:

Vi biste mjerili vrijeme, koje je neizmjerno i neizmjerljivo.

Vi biste da prilagodite svoje držanje i čak da upravljate svojim duhom po satima i godišnjim dobima.

Od vremena biste da napravite potok i da na njegovoj obali sjedite i motrite mu tijek.

Ipak, bezvremeno u vama svjesno je bezvremenosti života,

I zna da je jučer samo današnje sjećanje a sutra današnji san.

I da ono što pjeva i razmišlja u vama još prebiva u granicama prvog trenutka koji je razbacao

zvijezde po svemiru.

Tko među vama ne osjeća da je bezgranična njegova moć ljubavi?

A, ipak, tko ne osjeća da je sama ljubav, premda bezgranična, sadržana u jezgri njegova bića, i da se

ne giba od jedne ljubavne misli do druge, niti od jednoga ljubavnog čina do drugog?

I nije li vrijeme, kao ljubav, nepodjeljivo i neizmjerljivo?

Ali, ako u misli morate razdijeliti vrijeme na godišnja doba, neka svako doba sadrži sva druga,

I neka današnji dan obgrli prošlost sjećanjem i budućnost čežnjom.

I jedan od starijih u gradu reče: Govori nam o Dobru i Zlu.

A on odvrati:

O dobru u vama mogu govoriti, ali ne i o zlu. Jer, što je zlo nego dobro izmučeno vlastitom glađu i

ženu?

Odista, kad je dobro gladno, ono traži hrane čak i u mračnim pećinama; kad žena, pije i u mrtvajama,

Dobri ste kad ste jedno sa sobom.

Ali, kad niste jedno sa sobom, niste zli.

Jer, ni razdijeljena kuća nije pećina razbojnička; samo je razdijeljena kuća.

I brod bez krmila može plutati besciljno među opasnim liticama, a ne mora potonuti na dno. Dobri ste

kad težite da dadete od sebe.

Ipak, niste zli kad tražite dobit za sebe.

Jer, kad težite dobiti, samo ste korijen koji se probija u zemlju i siše na njezinim grudima.

Zacijelo, plod ne može reći korijenu: »Budi kao ja, zreo i pun, i uvijek daji od svojega obilja.«

Jer, plodu je davanje nužda, kao što je primanje nužda korijenu.

Dobri ste kad ste sasvim budni u svome govoru.

Ipak, niste zli kad spavate dok vam jezik klepeće bez svrhe.

Čak i mucav govor može ojačati slabašan jezik.

Dobri ste kad cilju svome idete pouzdano i čvrsta koraka.

Ni oni koji hramlju ne idu natraške.

Ipak, niste zli kad onamo idete hramljući.

Ali, vi koji ste jaki i brzi, gledajte da ne hramljete pred kljastima, misleći da tako valja.

Vi ste dobri na bezbroj načina, a1i niste zli kad niste dobri,

Samo ste tumarala i tromi.

Šteta što jeleni ne mogu poučiti brzini kornjače.

U vašoj čežnji za divovskim jastvom leži vaša dobrota: a to je čežnja u svima vama.

Ali, u nekima je od vas ta čežnja bujica koja se moćno ruši u more, noseći tajne urvina i pjesme šuma.

A u drugima to je miran potok koji se gubi u zavojima, okukama i zastojima prije nego što stigne do žala.

Ali, neka onaj tko mnogo čezne ne kaže onome koji čezne malo: »Zašto si spor i čemu oklijevaš?«

Jer, istinski dobar ne pita golaća: »Gdje ti je odjeća?« ni beskućnika: »Gdje ti je dom?«

Tada Svećenik reče: Govori nam o Molitvi.

A on odvrati govoreći:

Molite u bijedi i nevolji; o kad biste mogli moliti i u punoći svoje sreće i u danima preobilja.

Jer, što je molitva ako ne širenje vas samih u živi eter?

I ako vam donosi utjehu što lijevate svoj mrak u prostor, usrećuje vas, isto tako, i kad izlijevate osvite

svoga srca.

I ako možete samo plakati kad vas duša poziva da molite, ona će vas poticati opet i opet, iako plačući, sve dok se ne nasmijete.

Kad molite, dižete se da susretnete u zraku one koji mole u isti sat, i koje, osim u molitvi, ne možete

sresti.

Stoga neka vaš posjet tom nevidljivome hramu bude samo zarad zanosa i svetoga zajedništva.

Jer, ako uđete u hram samo zato da prosite, nećete primiti;

A ako uđete da biste se ponizili, nećete se uzvisiti;

Ili čak ako uđete da molite za dobro drugih, neće vas čuti.

Dosta je da uđete u nevidljivi hram.

Ne mogu vas učiti kako da se molite riječima.

Bog ne sluša vaših riječi, osim kad ih sam izgovara na vaša usta.

I ne mogu vas poučiti molitvi more, šuma i planina.

Ali, vi koji se rodiste iz planina i šuma i mora možete naći njihovu molitvu u svome srcu,

I ako samo slušate u muku noći, čut ćete ih gdje govore u tišini:

»Bože naš, koji si krilato naše ja, tvoja volja naša je volja.

Tvoja čežnja u nama čezne.

U nama je tvoj žar, što će pretvoriti naše noći, koje su tvoje, u dane, koji su, također, tvoji.

Ne možemo iskati ništa od tebe, jer ti znaš naše potrebe prije nego što se i rode u nama;

Ti si naša potreba; i dajući nam više sama sebe, ti nam sve daješ.«

A onda pustinjak, koji je grad posjećivao jedanput na godinu, istupi i reče: Govori nam o Užitku.

A on odvrati govoreći:

Užitak je hvalospjev slobodi,

Ali nije sloboda.

On je cvjetanje vaših čežnja,

Ali nije njihov plod.

On je dubina što zove u visinu,

Ali nije ni dubina ni visina.

On je zatočenik što uzima krila,

Ali nije prostor što ga obuzima.

Da, odista, užitak je hvalospjev slobodi.

I rado bih da ga pjevate iz puna srca; ipak, ne bih da izgubite srca svoja pjevajući.

Neki od vaših mlađih traže užitak kao da je on sve, te ih osuđuju i grde.

Ja ih ne bih osuđivao ni grdio. Ja bih da traže.   

Jer, oni će naći užitak, ali ne njega sama. Ima on sedam sestara, a posljednja je od njih ljepša od užitka.

Jeste li čuli za čovjeka koji je, iskopavajući korijenje iz zemlje, našao blago?

A neki se od vaših starijih sa žaljenjem sjećaju užitaka kao zala počinjenih u pijanstvu.

Ali, žaljenje je zamračivanje duha, a ne njegova kazna.

Trebalo bi da se užitaka sjećaju sa zahvalnošću, kao što se ljeti raduju jematvi.

Ipak, ako im godi da se žale, neka im godi.

A ima ih među vama koji nisu ni mladi da traže ni stari da se sjećaju;

I iz straha od traženja i sjećanja, izbjegavaju sve užitke, da ne bi zapustili duh ili ga povrijedili.

Ali je čak i u njihovu odustajanju užitak.

I tako, oni, također, nalaze blago iako kopaju korijenje drhtavim rukama.

Ali, recite mi: tko može povrijediti duh?

Zar slavuj može povrijediti tišinu noći, ili krijesnica zvijezde?

I zar vaš oganj ili vaš dim smeta vjetru?

Zar mislite da je duh mirna lokva koju možete uznemiriti štapom?

Često, poričući svoj užitak, samo spremate žudnju u skrovišta svoga bića.

Tko zna da li nas ono što propustimo danas ne čeka sutra?

Čak i tijelo vaše poznaje nasljeđe i njegovu pravičnu potrebu i neće da bude prevareno.

A tijelo je harfa dušina,

I vaše je da iz nje izmamite ili slatku glazbu ili zbrkane zvuke.

I sad pitate u srcu: »Kako da razlikujemo ono što je dobro u užitku od onoga što nije dobro?«

Otiđite u svoja polja i svoje vrtove, i naučit ćete da je užitak pčelin da skuplja med sa cvijeta,

Ali je i užitak cvijeta da pčeli daje med,

Jer, pčeli je cvijet vrelo života,

A cvijetu je pčela glasnik ljubavi,

A oboma, pčeli i cvijetu, pružanje i primanje užitka jest potreba i zanos.

Orfaležani, budite u svojim užicima poput cvjetova i pčela.

A pjesnik reče: Govori nam o Ljepoti.

A on odvrati:

Gdje ćete naći ljepotu, i kako ćete je naći ako ona sama nije vaš put i vaša vodilja?

I kako ćete govoriti o njoj ako ona ne bude tkalja vašega govora?

Žalosni i povrijeđeni vele: »Ljepota je ugodna i nježna.

Poput mlade majke, napol bojažljiva zbog vlastite slave, ide ona među nama.«

A strasnici će reći: »Ne, ljepota je moćna i strašna,

Poput oluje trese zemlju pod nama i nebo nad nama.«

Umorni i iscrpljeni vele: »Ljepota je od tihih šapata. Ona govori u našem duhu.

Njezin glas ulazi u našu tišinu poput slabašna svjetla što dršće strašeći se sjene.«

Nemirni veli: »Čuli smo gdje vrišti među planinama,

I s njenim kricima done topot kopita, i lepet krila, i rika lavova.«

Obnoć noćobdije vele: »Ljepota će se dići sa zorom na istoku.«

A o podne radnici i putnici vele: »Vidjesmo je gdje se naginje nad zemljom s prozora zapada.«

Zimi vele snijegom zameteni: »Doći će s proljećem skačući preko bregova.«

A za ljetne žege žeteoci vele: »Vidjesmo je gdje pleše s jesenskim lišćem, i ugledasmo snježni nanos u

njezinoj kosi.«

Sve to govoraste o ljepoti, Iako, odista, ne govoraste o njoj nego o nezadovoljenim potrebama.

A ljepota nije potreba nego zanos.

Ona nije žedna usta ni prazna pružena ruka,

Nego, prije, zapaljeno srce i začarana duša.

Ona nije slika koju ćete vidjeti ni pjesma koju ćete čuti,

Nego, prije, slika koju vidite iako su vam oči sklopljene i pjesma koju čujete iako su vam začepljene uši.

Ona nije sok na ispucaloj kori drveta ni krilo pričvršćeno za kandže,

Nego, prije, vrt zauvijek u cvatu i jato anđela zauvijek u letu.

Orfaležani, ljepota je život kad život skine koprenu sa svoga svetog lica.

Ali, vi ste taj život i vi ste ta koprena.

Ljepota je vječnost što se gleda u zrcalu.

Ali, vi ste ta vječnost i vi ste to zrcalo.

A stari svećenik reče: Govori nam o Vjeri.

A on odvrati:

Zar sam danas o čemu drugom govorio?

Nije li vjera sve stvari i svaka misao,

A i ono što nije stvar ni misao, nego čuđenje i iznenađenje, koje uvijek niče u duši, čak dok ruke tešu

kamen ili napinju krosnu?

Tko može odvojiti svoju vjeru od svojih čina, ili svoje vjerovanje od onoga što ga zanima?

Tko može rasprostrijeti svoje sate preda se i reći: »Ovo je za Boga, a ovo za mene; Ovo mi je za dušu,

a ovo za tijelo?«

Svi su vaši sati krila što lepeću kroz prostor od bića do bića.

Tko nosi svoju ćudorednost drukčije nego kao najbolju odjeću, bolje da bude gol.

Vjetar i sunce neće mu razdrijeti kožu.

A tko određuje svoj smjer pomoću ćudoređa, zatvara svoju dušu-pticu u krletku.

Najslobodnija pjesma ne dolazi kroz zasune i žice.

A komu je obožavanje prozor, da ga otvori ili zatvori, još nije posjetio kuću svoje duše, čiji su prozori

od zore do zore.

Svagdašnji je vaš život vaš hram i vaša vjera.

Kad god u nj ulazite, ponesite sve sa sobom.

Ponesite plug, viganj, čekić i lutnju,

Ono što izradiste za nevolju ili za radost.

Jer, u sanjarenju se ne možete dići iznad svojih postignuća ni pasti ispod svojih propusta.

I povedite sa sobom sve ljude:

Jer, u slavlju ne možete poletjeti iznad njihovih nada niti se poniziti ispod njihova očaja.

I ako biste da upoznate Boga, ne budite zato odgonetač zagonetaka.

Radije gledajte oko sebe i vidjet ćete ga gdje se igra s vašom djecom.

I pogledajte u prostor: vidjet ćete ga gdje hodi po oblaku, pružajući ruke s munjama i spuštajući ih s kišom.

Vidjet ćete ga gdje se smiješi u cvijeću, a onda podiže i njiše svoje ruke s drvećem.

A onda Almitra prozbori govoreći: Sad bismo te pitali o Smrti.

A on reče:

Vi biste da doznate tajnu smrti.

Ali, kako ćete je naći ako je ne potražite u srcu života?

Sova, čije su noćne oči slijepe za dan, ne može svući koprene s tajne svjetlosti.

Ako doista želite pojmiti duh smrti, otvorite srce široko u tijelo života.

Jer, život i smrt jedno su, kao što su jedno rijeka i ocean.

U dubini vaših nada i čežnja leži vaše znanje o onostranom.

I kao sjeme što sanja pod snijegom, vaše srce sanja o proljeću.

Vjerujte snima jer su u njima skrivene dveri vječnosti.

Vaš strah od smrti samo je drhtanje pastira što stoji pred kraljem, koji je ruke položio na nj, u znak

časti.

Zar pastir nije sretan, ispod svoga drhtanja, što treba da nosi kraljev znak?

Ipak, nije li pažljiviji zbog svoga drhtanja?

Jer, što je umrijeti nego razgolititi se na vjetru ili okopnjeti na suncu?

I što je prestati disati ako ne osloboditi dah iz nemirnih plima i oseka, da se može uzdići i potražiti

Boga neopterećen?

Samo kad pijete iz rijeke tišine možete odista pjevati.

I kad stignete brdu do vrha, tek ćete se onda početi penjati.

I kad zemlja zatraži vaše udove, tek ćete onda odistinski proplesati.

I onda done večer. A Almitra, vidovita, reče:

Blagoslovljen bio ovaj dan i ovo mjesto i duh tvoj koji je govorio.

A on odvrati: Zar sam to ja govorio?

Zar nisam bio i slušalac?

Tada sine niza stube hramske, i sav je narod išao za njim. I on priđe brodu i stade na palubu.

I, pogledavši opet narod, podiže glas i reče: Orfaležani, vjetar me zove da vas ostavim.

Iako se manje žurim nego vjetar, ipak moram poći.

Mi lutalice, koji uvijek tražimo najsamotniju stazu, ne počinjemo današnji dan gdje završismo

jučerašnji; i zalazak sunčev ne nalazi nas gdje nas izlazak ostavi.

Čak i dok zemlja spava, mi putujemo.

Mi smo sjeme žilave biljke; i do naše je zrelosti i punine srca da li ćemo se dati vjetru i rasijati se.

Kratki mi bijahu dani među vama, i još kraće riječi koje vam kazah.

Ali ako moj glas i iščezne u vašim ušima; i ako moja ljubav nestane u vašem sjećanju, ja ću se opet

vratiti,

I bogatijega srca, i govorit ću usnama podatnijim duhu.

Da, vratit ću se s plimom,

I premda me smrt može sakriti, i obuhvatiti me veća tišina, ipak ću opet tražiti vaše razumijevanje.

I neću uzalud tražiti.

Ako je išta istina što rekoh, ta će se istina otkriti u jasnijem glasu, i u riječima srodnijim vašim

mislima.

Odlazim s vjetrom, Orfaležani, ali ne u prazninu;

I ako ovaj dan nije ispunjenje vaših potreba i moje ljubavi, neka bude obećanje do drugoga dana.

Čovjekove se potrebe mijenjaju, ali ne njegova ljubav, ni njegova čežnja da će njegova ljubav zadovoljiti

njegove potrebe.

Znajte, stoga, da ću se iz veće tišine vratiti.

Magla koja pada u zoru, ostavljajući rosu u poljima, dići će se i skupiti u oblak i onda pasti kao kiša.

I ja sam bio sličan magli.

U tišini noći išao sam vašim ulicama, i duh je moj u vaše kuće ulazio,

A kucaji vašega srca bijahu u mome srcu, i vaš je dah bio na mome licu, i sve sam vas upoznao.

Da, upoznah vašu radost i vašu bo1, i u vašoj usnulosti vaši snovi bijahu moji snovi.

I često sam među vama bio jezero među planinama:

Odražavao sam vrhunce u vama i obronke, i čak prolazak stada vaših misli i vaših čežnja.

I u moju tišinu dopiraše smijeh vaše djece u potocima, i čežnja vaših mladih u rijekama.

I kad oni dosegoše moju dubinu, ipak potoci i rijeke ne prestadoše pjevati.

Nego mi još slane od smijeha i veće od čežnje done.

To bijaše bezgranično u vama;

Golemi čovjek, u kojem ste vi samo stanice i tetive;

On, u čijem je pjevu sve vaše pjevanje samo bezglasno mrmljanje.

Po golemom čovjeku vi ste golemu,

I po razumijevanju njega razumjeh vas zavoljeh vas.

Jer, kakve daljine može ljubav doseći koje ne bi bile u toj golemoj sferi?

Kakva viđenja, kakva iščekivanja i kakve naslute može uzvinuti taj let?

Poput orijaškoga debla prekrivena jabukovim cvijetom golemi je čovjek u vama.

On vas može saviti k zemlji, njegov vas miomiris diže u prostor, u njegovoj ste izdržljivosti besmrtni.

Rečeno vam je: poput lanca, vi ste slabi kao njegov najslabiji biočug.

Ali, to je samo polovica istine. Vi ste, također, snažni kao njegov najsnažniji biočug.

Mjeriti vas najmanjim od vaših djela jest računati snagu oceana po slaboći njegove pjene.

Suditi vam po vašim propustima jest blatiti godišnja doba zbog njihove promjenjivosti.

Da, vi ste kao ocean,

I premda teški brodovi čekaju plimu na vašim žalima, ipak, poput oceana, ni vi ne možete ubrzati

svoje plime.

Isto ste i kao godišnja doba,

I premda u svojoj zimi poričete svoje proljeće,

Ipak proljeće, odmarajući se u vama, smije se u svojoj pospanosti, i ne vrijeđa se.

Nemojte misliti da ovo govorim kako biste mogli kazati jedno drugome: »On nas previše slavi. Vidi

samo dobro u nama.«

Govorim vam samo riječima o onome što i sami znate u svojoj misli.

I što je riječ znanje do sjena neizrecivoga znanja?

Vaše misli i moje riječi valovi su iz zapečaćena sjećanja koje čuva uspomene na naše jučer,

I na drevne dane kad zemlja nije znala ni za nas ni za sebe,

I na noći kad je zemlja bila kaos.

Mudri su dolazili k vama da vam dadu od svoje mudrosti.

Ja sam došao uzeti od vaše mudrosti.

I opazih da sam otkrio nešto više od mudrosti.

To je ognjeni duh ua vama koji se sve više pribire,

Dok vi, ne hajući za njegovo širenje, žalite za venjenjem svojih dana.

Život, ua potrazi za životom ua tijelima, boji se groba.

Nema ovdje grobova.

Ove planine i nizine kolijevka su i kamenovi preko potoka.

Kud god prođete poljem, gdje pokopaste pretke, pogledajte onamio i ugledat ćete sebe i svoju djecu

gdje plešete držeći se za ruke.

Odista, često se veselite i ne znajući.

Drugi su k vama dolazili, i za zlatna obećanja, kojima povjerovaste, dadoste im samo bogatstvo, vlast i

slave.

Ja vam dadoh manje od obećanja, a ipak darežljiviji bijaste prema meni.

Dadoste mi dublju žeđ za životom.

Zacijelo nema većeg dara čovjeku od onoga koji preobraća sve njegove ciljeve ua goruće usne i sav

život u vrelo.

I u tome je moja čast i moja nagrada –

Kamo god dođem na vrelo da se napijem, otkrivam da je i sama živa voda žedna;

I ona mene pije dok ja pijem nju.

Neki me od vas smatraju ponosnim i odveć stidljivim da bih primao darove.

Odviše sam ponosan, doista, da bih primao plaće, ali ne i darove.

I premda sam jeo jagode među brdima, kad biste me pozivali za trpezu,

I spavao u trijemu hramskom, kad biste mi radosno nudili noćište,

Nije li vaša ljupka brižnost zaslađivala hranu mojim ustima i omatala snom moje vizije?

Za ovo vas moram blagosloviti:

Mnogo ste davali i ne znajući da uopće dajete.

Odista, ljubaznost koja se gleda u zrcalu pretvara se u kamen,

A dobročinstvo koje samo sebe zove nježnim imenima biva roditelj prokletstvu.

A neki od vas zvahu me ustranu, i pili su sa mnom moju samotnost,

A vi rekoste: »Svjetuje se s drvećem šumskim, a ne s ljudima.

Sjedi sam navrh brijega i gleda odozgo naš grad.«

Istina je da sam se penjao na bregove i išao dalekim mjestima.

Kako sam vas mogao vidjeti osim s velike vi-sine ili iz velike daljine?

Kako se netko može dosta približiti dok se ne udalji?

I drugi me među vama pozivahu, ne riječima, i govorahu:

»Tuđinče, tuđinče, ljubitelju nedostupnih visina, zašto boraviš među vrhuncima gdje orlovi gnijezda viju?

Zašto tražiš nedokučivo?

Kakve ćeš oluje uhvatiti mrežom?

I kakve magličaste ptice loviš po nebu?

Dođi i budi jedan od nas.

Sini i utoli glad našim kruhom i utaži žeđ našim vinom.«

Govorahu tako u samoći duše;

Ali, da im je samoća bila dublja, znali bi da sam tražio samo tajnu vaše radosti i bola,

I da sam lovio samo vaša veća jastva što idu nebom.

Ali, lovac je bio i lovina;

Jer, mnoge od mojih strijela ostaviše luk da bi našle moje vlastite grudi.

I letač je, također, bio puzač;

Jer, dok su se krila moja širila na suncu, sjena njihova na zemlji bijaše kornjača.

I ja koji sam vjerovao bio sam i onaj koji sumnja;

Jer, često sam stavljao prst u vlastitu ranu da bih mogao jače vjerovati u vas i jače vas upoznati.

I upravo s tom vjerom i s tim znanjem kažem:

Vi niste zatočeni u tijelima, ni omeđeni kućama i poljima.

Ono što ste vi boravi iznad planina i luta s vjetrom.

To nije biće koje puze po suncu da se zgrije niti kopa rupe u mraku radi sigurnosti,

Nego slobodno, duh koji ovija zemlju i pokreće je u eteru.

Ako ovo i jesu nejasne riječi, ne tražite da se objasne.

Nejasan je i mutan početak svih stvari, ali ne i njihov kraj,

I radovao bih se kad biste me pamtili kao početak.

Život, i sve što živi, začet je u magli, a ne u kristalu.

I tko zna nije li kristal magla koja propada?

Evo što bih volio da upamtite pamteći mene:

Što se čini najslabije i najsmetenije u vama najjače je i najodrenenije.

Nije li vaš dah uspravio i očvrsnuo ustroj vaših kostiju?

I nije li neki san, kojeg se nitko ne sjeća da ga je usnio, sazdao vaš grad i stvorio sve što je u njemu?

Kad biste samo vidjeli dizanje i spuštanje toga daha, prestali biste gledati sve drugo,

I kad biste čuli samo šapat toga sna, ne biste slušali nijedan drugi zvuk.

Ali, vi ne vidite niti čujete, i to je dobro.

Koprenu koja vam zastire oči dići će ruke koje je i otkaše,

A glinu koja vam je u ušima iščupat će prsti koji je i zamijesiše.

I vidjet ćete

I čut ćete.

I ne treba da žalite što upoznaste sljepilo niti da se tužite što bijaste gluhi.

Jer, toga ćete dana upoznati skrivenu svrhu svih stvari,

I blagosiljat ćete mrak kao što biste blagosiljali svjetlost.

Rekavši to, on se obazre i spazi kormilara svoga broda gdje stoji uz krmilo i gleda čas u razapeta jedra,

čaš u daljinu.

I on reče:

Strpljiv je, više nego strpljiv, zapovjednik moga broda.

Vjetar puše, i nemirna su jedra;

Čak i krmilo moli smjer;

Ipak, spokojno zapovjednik čeka da završim.

I ovi moji mornari, koji slušahu zbor većeg mora, slušahu me strpljivo.

Sad više ne mogu čekati.

Spreman sam.

Potok je dospio do mora, i još jednom velika mati prima svoga sina na grudi.

Zbogom, Orfaležani,

Ovaj dan minu.

Zatvara se nad nama poput lokvanja nad svojim sutra,

Što nam ovdje bijaše dano, čuvat ćemo,

I ako ne bude dosta, moramo opet zajedno doći i zajedno pružiti ruke davaocu.

Ne zaboravite da ću vam se vratiti.

Još malo, i moja će čežnja skupljati prah i pjenu za drugo tijelo.

Još malo, čas odmora na vjetru, i druga će me žena roditi.

Pozdravljam vas i mladost koju provedoh s vama.

Tek se jučer sretosmo u snu.

Vi mi pjevaste u mojoj samoći, a ja od vaših čežnja sazidah grad na nebu.

No, probudismo se, i san naš prođe, i više nije zora.

Podne je nad nama, i naša polubudnost pretvori se u puniji dan, i moramo se rastati.

Ako se u sumrak sjećanja još jedanput sretnemo, govorit ćemo zajedno, i vi ćete mi pjevati dublju

pjesmu.

I ako se naše ruke sretnu u drugome snu, sazidat ćemo drugi grad na nebu.

Govoreći tako, dade znak pomorcima, i oni pravo podigoše sidro i odriješiše brod s naveza, i zaploviše na istok.

I krik se začu od naroda, kao iz jednog srca, i diže se u suton i poleti nad morem poput snažna zvuka

trublje.

Samo Almitra bijaše tiha, gledajući za brodom dok nije iščezao u magli.

I kad se svi ljudi raziđoše, ona još stajaše sama na nasipu, sjećajući se u srcu njegove izreke:

»Još malo, trenutak odmora na vjetru, i druga će me žena roditi.«