Budizam metoda vježbanja uma

Leonard Bullen

Budizam metoda vježbanja uma

Kada pročitate ponešto o budizmu u dnevnim novinama obično pomislite kako je on neraskidivo vezan za ogromne kamene idole i monahe u žutim ogrtačima, za atmosferu zgusnutu od raznovrsnih egzotičnih mirisa. Nikada ni ne pomislite da u tome ima bilo čega što bi se i vas ticalo, izuzev možda orijentalnog

spektakla.

No da li se budizam sastoji jedino od toga? Da li razni TV izvještači daju snimke pravoga budizma? Da li vam časopisi sjajnih stranica pokazuju suštinu ili samo ono izvanjsko? Pogledajmo zato što budizam zaista jeste, budizam kakav je izvorno bio izložen i kakav još uvijek postoji ispod izvanjskih ukrasa i predstava.

Mada se najčešće smatra religijom, budizam je u osnovi metoda usavršavanja uma. Točno je da on sa svojom monaškom tradicijom i naglaskom na etičkim kvalitetama posjeduje mnoge od izvanjskih karakteristika koje Zapadnjaci povezuju sa religijom.

Međutim, on nije teističan, jer ističe da univerzumom upravljaju bezlični zakoni, a ne neki bog-stvoritelj; molitva nema nikakvog smisla, jer Buda je bio učitelj, a ne božanstvo; a predanost se ne

smatra religijskom obavezom, već jedino sredstvom izražavanja zahvalnosti prema utemeljivaču i sredstvom samorazvijanja. Zbog toga, posmatran sa te strane, budizam ni u kom slučaju nije religija.

Činjenica je također da budizam poznaje veru jedino u smislu povjerenja u put koji je preporučio Buda. Od budiste se ne očekuje da gaji slijepu vjeru ili da vjeruje u bilo što samo zato što je to izrekao Buda ili zato što tako kaže tradicija ili zato što tako drugi vjeruju. On se, naravno, može odlučiti da Budino učenje uzme kao radnu hipotezu i ima povjerenje u njega, ali se ne očekuje da bilo što prihvati sve dotle dok to ne prihvati njegov razum.

Ovo ne znači da se sve može pokazati na racionalan način, jer mnoge stvari leže izvan dosega intelekta i moguće ih je dokučiti jedino razvijanjem viših sposobnosti; ali ostaje činjenica da nema potrebe za slijepim prihvaćanjem bilo čega u Budinom učenju. Budizam je način života zasnovan na vježbanju uma. Njegov krajnji cilj je da pokaže put do potpunog oslobađanja od patnje dostizanjem Neuvjetovanog, stanja izvan domena običnog, neuvježbanog uma. Njegov neposredni cilj je da udari u korijen patnje u svakodnevnom životu.

Svaka čovjekova aktivnost usmjerena je, neposredno ili posredno, ka postizanju sreće u ovom ili onom obliku ili, ako to isto izrazimo negativnim pojmovima, svaka čovjekova aktivnost je usmjerena ka

oslobađanju od nekog oblika nezadovoljstva ili neugode. Tako se nezadovoljstvo može smatrati polaznom točkom čovjekove aktivnosti, sa srećom kao krajnjim ciljem.

Nezadovoljstvo, polazna točka čovjekovog postojanja, također je polazna točka budizma; ta činjenica je izražena u formuli četiri osnovne tvrdnje, koje se tiču činjenice da postoji nezadovoljstvo, njegovog uzroka, mogućnosti njegovog liječenja i načina liječenja. Prva osnovna tvrdnja se može ovako iskazati:

NEZADOVOLJSTVO JE NEIZBJEŽNO U ŽIVOTU ČIJI JE CENTAR JASTVO

U svome izvornom značenju riječ koja je ovdje prevedena kao “nezadovoljstvo” i koja se često prevodi kao “patnja” obuhvata ne samo bol, žalost i nezadovoljstvo, već i sve što je neugodno, od akutnog fizičkog bola i oštre mentalne tjeskobe, na jednom kraju, do lakog zamora, dosade i blagog razočarenja. Ponekad se ovaj termin prevodi i kao “nezadovoljstvo” ili “nezadovoljenost’; u nekom kontekstu ovo je prikladnije, dok je u drugom riječ “patnja” ekspresivnija. Zbog toga ćemo koristiti i “patnju” i “nezadovoljstvo” i “nezadovoljenost”, već prema kontekstu.

Dakle, Budino učenje kaže da su nezadovoljstvo ili patnja neodvojivi od života čiji je centar jastvo; ovo također zahtjeva objašnjenje. Naime, učenje tvrdi da jastvo, uzeto kao trajna, nepromjenjiva, vječna duša, ne postoji. Srž svakoga bića nije bilo kakva nepromjenjiva duša, već životna struja, jedan stalno promjenjiv tijek energije koji ni u dva sasvim bliska trenutka nije isti.

Jastvo, uzeto kao jedna vječna duša, je obmana i gledano sa krajnje točke gledišta uopće ne postoji; a samo unutar te obmane jastva može postojati patnja. Kada na kraju prevladamo tu samoobmanu i dostignemo konačno prosvjetljenje, dostižemo ujedno i onu apsolutnu egzistenciju što leži izvan ovoga relativnog univerzuma. U tome apsolutnom stanju, u Neuvjetovanome, patnja je iskorijenjena; ali sve dok preostaje bilo kakav element jastva, makar to bila i obmana, patnja ostaje moguća.

Moramo razumjeti, da Prva osnovna tvrdnja ne znači da je patnja neizbježna; ona znači da je patnja neizbježna u životu čiji je centar jastvo ili sve dok traje iluzija jastva. Sada možemo preći na Drugu osnovnu tvrdnju, koja glasi:

IZVOR NEZADOVOLJSTVA JE ŽELJA

Ako se okliznete na skliskom podu i ozlijedite, reći ćete da je uzrok vašoj patnji sklizak pod. U tome ste, naravno, u pravu i reći da je uzrok vašem padu želja nema nikakvog smisla. Ali Druga osnovna tvrdnja se ne odnosi na pojedinačne slučajeve ili neposredne uzroke. Ona znači da je povezujuća sila koja drži na okupu životni tok želja usmjerena ka jastvu; jer ta životna struja ta iluzija jastva sadrži u sebi uzroke patnje, dok je sklizak pod tek jedna od prilika za ispoljavanje te patnje.

Očigledno je nemoguće, prema prirodi sveta u kojem živimo, da patnju izliječimo uklanjanjem svih prilika za ispoljavanje patnje; dok je prema budizmu moguće da se udari po njezinom prvom ili temeljnom uzroku.

Zbog toga treća osnovna tvrdnja glasi:

OSLOBAĐANJE SE MOŽE POSTIĆI RAZARANJEM ŽELJE

Želja usmjerena ka jastvu drži na okupu sile koje čine životnu struju, onaj tijek postojanja koji nazivamo jastvom; i samo unutar te iluzije jastva nezadovoljstvo ili patnja mogu postojati. Uništavanjem onoga što održava tu iluziju jastva razara se i osnovni uzrok patnje. Krajnji cilj budističke prakse otuda je poništavanje jastva. Tu nastaje dobar dio nesporazuma, što je i normalno; ali onda kada shvatimo da poništavanje jastva znači i poništavanje iluzije ovi nesporazumi nestaju. Kada je obmana uklonjena, pojavljuje se stvarnost; tako razaranje iluzije znači otkrivanje stvarnosti. Stvarnost se ne može otkriti sve dotle dok je iluzija jastva zaklanja.

A kakva je ta stvarnost koja se pojavljuje kada se obmana ukloni? Krajnja realnost je Neuvjetovano, zvano još i Nerođeno, Nenastalo, Nestvoreno i Nesastavljeno. Možemo ga prikladno i ne sasvim precizno opisati kao pozitivno stanje bića. Karakterizira ga vrhunsko blaženstvo i potpuna oslobođenost patnje i ono je toliko drugačije od uobičajenog iskustva da ga zapravo ne možemo ni opisati. Neuvjetovano se može nagovijestiti, u izvjesnoj mjeri, jedino nabrajanjem onoga što nije; jer ono je izvan riječi i izvan misli. Dostizanje Neuvjetovanog je krajnji cilj čitave budističke prakse i isto je što i postizanje oslobođenja od nezadovoljstva ili patnje. Ovo nas dovodi do posljednje od Četiri osnovne tvrdnje:

PUT OSLOBAĐANJA JE PLEMENITI OSMOSTRUKI PUT

Osam činilaca ovoga puta su:

1. ispravno razumijevanje, znanje o pravoj prirodi egzistencije

2. ispravna namjera, misao oslobođena požude, zlovolje i okrutnosti

3. ispravan govor, govor bez laži, ogovaranja, gnjeva i naklapanja

4. ispravni djelovanje, izbjegavanje ubijanja, krađe i preljube

5. ispravno življenje, obavljanje profesije koja ne ugrožava ostala svjesna živa bića

6. ispravan napor, napor da se uklone nečistoće u umu

7. ispravna svjesnost, usavršenost uobičajene sposobnosti pažnje

8. ispravna koncentracija, njegovanje natprirodnih stanja uma da bi se stekla svest o Neuvjetovanome, krajnjoj realnosti izvan relativne pojavnosti univerzuma.

Sada možete vidjeti da na ovom Osmostrukom putu nema bilo čega suštinski religioznog; on je prije neka vrsta moralne psihologije. Ali na Istoku, baš kao i na Zapadu, ljudi po pravilu traže nešto što će ih već na prvi pogled impresionirati, tako da u nekim slučajevima sporedno dobije veći značaj od suštinskog.

Dok neke vanjske osobine prakse u budizmu nužno variraju u skladu sa okolinom, suština i trajne karakteristike te prakse su sažete u Plemenitom osmostrukom putu, srednjem putu između štetnih ekstrema, kako je to Buda podučavao. Mada je zgodnije govoriti o različitim vidovima Osmostrukog puta kao o osam dijelova, njih ne treba smatrati odvojenim dijelovima koji se prelaze jedan po jedan. Naprotiv, svaki treba prakticirati zajedno sa ostalima i možda je bolje razmišljati o njima kao o osam paralelnih staza na jednom jedinom putu nego o osam sukcesivnih dijelova.

Prvi dio ovoga puta, ispravno razumijevanje, prvenstveno zavisi od sagledavanja stvari onakvim kakve one jesu, bez okolišanja. Drugim riječima, ispravno razumijevanje započinje kao intelektualno shvaćanje prirode postojanja i kao takvo se može smatrati početkom Puta; ali kada se tim putem stigne do kraja, ovo puko intelektualno shvaćanje se nadomješćuje direktnim i prodornim uviđanjem apsolutne ili neuvjetovane realnosti koja leži iza sveta relativnosti.

Dok se ispravno razumijevanje može smatrati potpunim razumijevanjem Budinog učenja, ono je zasnovano na prepoznavanju tri dominantna obilježja relativnog univerzuma, univerzuma vremena, oblika i materije. Ova tri obilježja se ukratko mogu izložiti na ovaj način.

1. Nepostojanost: Sve stvari u relativnom univerzumu se neprestano mijenjaju.

2. Nespokojstvo: Izvjestan stepen patnje ili nespokojstva svojstven je životu usmjerenom ka jastvu ili životu ograničenom relativnošću univerzuma i individualne egzistencije.

3. Nepostojanje jastva: Nijedno biće ni ljudsko, niti bilo koje drugo ne posjeduje trajnu, nepromjenjivu, vječnu dušu ili jastvo. Umjesto toga, svako se biće sastoji od jednog stalno mijenjajućeg tijeka sila, jedne stalno mijenjajuće struje materijalnih i mentalnih fenomena, nalik reci koja neprekidno teče i ni za trenutak ne zastane.

Tako jastvo nije statičan entitet, već jedan uvijek promjenjiv tok. Ovakav dinamički koncept postojanja je tipičan za dublje budističko razumijevanje stvari; ne postoji u životu ništa statično i pošto je on u stalnom kretanju, moramo naučiti da se krećemo zajedno sa njime. Drugi vid ispravnog razumijevanja jeste uviđanje da se sve u univerzumu odvija prema strogom slijedu uzroka i posljedica ili akcija i reakcija, slijedu koji je isto tako nepromjenljiv i precizan u mentalnoj ili moralnoj sferi kao i u fizičkoj.

U skladu sa tim zakonom moralne akcije i reakcije svaka moralno ispravna ili poželjna voljna aktivnost kad-tad počiniocu donosi sreću, dok nepoželjna ili moralno loša voljna aktivnost počiniocu donosi patnju.

Posljedice poželjnih i nepoželjnih voljnih aktivnosti -što znači, sreća i patnje koje iz toga proizilaze -u principu ne dolaze odmah, postoji određena vremenska pauza, pošto plod sreće ili patnje može da se ispolji tek kada se steknu odgovarajući uslovi. Tako se posljedice ne moraju javiti u ovome životu. Zato se u trenutku smrti obično javlja količina “zasluga” koje se još nisu ispoljile kao sreća; i u isto vrijeme postoji količina “grijehova” koji kao svoju neizbježnu posljedicu još nisu donijeli patnju. Posle smrti se tijelo, naravno, raspada ali životna struja nastavlja da postoji, ne u obliku nepromjenljive duše, već jednog stalno mijenjajućeg tijeka energije. Odmah poslje smrti novo biće začinje novi život kako bi nastavilo taj životni tijek; ali novo biće nije nužno ljudsko i preporađanje se može odigrati na nekom drugom nivou egzistencije. No, u svakom slučaju, novo biće je neposredni produžetak bića koje je upravo umrlo. Tako novo biće postaje direktni nastavak starog bića i životna struja je neprekinuta. Novo biće nasljeđuje od starog bića svu količinu zasluga koje će jednom u budućnosti neizbježno donijeti sreću. U isto vrijeme, novo biće nasljeđuje od staroga i su količinu grijehova, koji će u budućnosti donijeti patnju.

U stvari, gledano iz ugla kontinuiteta, novo biće je isto kao i prethodno. Na potpuno isti način to jest, jedino u smislu kontinuiteta starac je isti onaj mladić koji je nekada bio, mladić je isti onaj dječak koji je bio, a dječak je ista ona beba koja je nekada bio. Ali ta istovjetnost starca, mladića, dječaka i bebe postoji jedino zahvaljujući kontinuitetu; ne postoji bilo što drugo u čemu su isti.

Sve se na svetu mijenja iz dana u dan i iz trenutka u trenutak, tako da je svako biće malo drugačije biće od onoga maloprije; jedina identičnost je sadržana u kontinuitetu. Na isti način, biće koje se rodilo je različito od prethodnog koje je umrlo; ali identičnost koja proizilazi iz kontinuiteta ostaje kao i prije.

Ovo bi bile osnove Budinog učenja - prividnost jastva, zakon akcije i reakcije u moralnoj sferi i preporađanje životnih sila - ali nema potrebe za bilo koga da prihvaća nešto od ovoga što se kosi sa njegovim razumom.

Prihvaćanje bilo kojeg određenog učenja je nebitno; ono što je bitno jeste stalni napor da se sagledaju stvari onakve kakve zaista jesu, bez samoobmanjivanja i vlastitog laganja.

Toliko o kratkom izlaganju učenja u domenu ispravnog razumijevanja. Drugi korak, ispravna misao ili cilj, odnosi se na oslobađanje intelektualnih sposobnosti od nepovoljnih emocionalnih faktora kao što su požuda, zlovolja i okrutnost, koji čine nemogućim donošenje mudrih i predubjeđenjima neopterećenih odluka.

Ispravan govor, ispravni postupci i ispravno življenje čine skupa moralni dio Puta, a uloga im je da negativna stanja uma drže pod kontrolom i sprečavaju ih da se na nepovoljan način ispolje. Ova se stanja, međutim, ne mogu potpuno iskorijeniti samo zahvaljujući moralu, već i ostali dijelovi Puta imaju svoju ulogu u potpunom čišćenju uma od “nečistoća”.

Sa slijedećim korakom -ispravnim naporom -ulazimo u sferu praktične psihologije, jer u ovome kontekstu ispravan napor znači napor volje. Drugim riječima, šesti dio Puta je samodisciplina, vježbanje volje kako bismo spriječili nastajanje ili savladali ona već nastala stanja uma koja ometaju napredovanje, a potakli i ojačali ona koja pospješuju mentalni razvoj.

Sedmi dio Puta je također u domenu praktične psihologije; to je dio koji se zove ispravna sabranost pažnje i sastoji se od najpotpunijeg mogućeg razvijanja obične sposobnosti pažnje. Uglavnom zahvaljujući razvijanju pažnje podizanjem nivoa svjesnosti, s jedne strane, i njezinog intenziviranja, sa druge, može um na kraju postati sposoban da probijajući se kroz pojavni svet dopre do krajnje realnosti.

Primarna uloga sedmog djela, ispravne sabranosti pažnje, jeste da razvije svjesnost u odnosu na jastvo i privid koji ga čini. Međutim, ona je moguća jedino istrajnim usavršavanjem normalne sposobnosti pažnje, osposobljavajući um za uspješniji susret sa problemima i stresovima svakodnevnog života.

Prema Budinom putu, sabranost pažnje treba i da stvori neprekidnu svjesnost u odnosu na sve misli koje se jave, sve izgovorene riječi i sve postupke, držeći ih sve skupa podalje od sebičnosti, emocionalnih predubjeđenja i samoobmanjivanja. Ispravna sabranost ima mnoštvo primjena u svakodnevnim aktivnostima.

Na primjer, može biti upotrebljena kao jasnija svijest, odnosno bolje shvaćanje motiva za sve te aktivnosti, a to jasno razumijevanje motiva je izuzetno važno.

Kod ispravne koncentracije, posljednjem od osam dijelova, dolazi do razvijanja viših stanja svesti, stanja koja su izvan normalnih sposobnosti uma i ona služe da ujedine, pročiste i ojačaju um radi dostizanja oslobađajućeg uvida. U tome konačnom postignuću dostiže se Neuvjetovano. U tome transcendentalnom stanju svjesnosti stiče se znanje o Vječnom izvan vremena, Beskonačnom izvan oblika i Apsolutnom izvan bilo kakve relativne egzistencije. Time se prevazilazi i iskorjenjuje obmana o postojanju jastva, zajedno sa njome poticanom željom i patnjom.

Ovaj prodoran uvid je krajnji cilj čitave budističke prakse i sa njime dolazi i uvid u pravu prirodu života. I dok Neuvjetovano donosi iskorjenjivanje jastva, ono ipak ne znači ne-postojanje ili poništavanje, jer iskorjenjivanje jastva nije ništa drugo do iskorjenjivanje iluzije.

Svaki opis Neuvjetovanog je besmislen, jer ono leži ne samo izvan riječi, već i izvan misli; i jedini put da ga upoznamo je slijeđenje Plemenitog osmostrukog puta do njegovog kraja.

Tek tada je to pravi budizam, budizam Plemenitog osmostrukog puta, puta koji vodi od okovanosti jastvom do oslobađajućeg uvida u stvarnost.

Ova knjižica namijenjena je isključivo za BESPLATNU distribuciju, kao dar Dhamme