Duhovne priče

Što je prosvjetljenje

Učenik jednom upita svog učitelja,
"Učitelju, što je prosvjetljenje?"

Učitelj odgovori,
"Kada si gladan, jedi. Kada si umoran, spavaj."

Leptir

Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje.
Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila.
Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.
Međutim ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.

Čovjek unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.

Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu.

Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti.
Nikad ne bi mogli letjeti.

"Tražio sam Snagu...
I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile.

Tražio sam mudrost...
I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.

Tražio sam bogatstvo...
I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.

Tražio sam hrabrost ....
I Bog mi je dao prepreke koje je trebalo svladati.

Tražio sam ljubav.....
I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.

Tražio sam usluge ....
I Bog mi je dao prilike.

Nisam dobio ništa od onog što sam tražio....
Ali dobio sam sve što mi je trebalo."

Priča o dvije vreće...

Jedna starodrevna legenda govori o trojici muškaraca, od kojih je svaki nosio po dvije vreće oko vrata; jedna je visjela sprijeda a druga straga. Kada su prvoga upitali što ima u vrećama odgovorio je:

"Sva dobra djela mojih prijatelja u vreći su straga, gdje su skrivena od pogleda i gdje se brzo zaboravljaju. U vreći sprijeda imam sve ružne stvari koje su mi se dogodile. Dok tako hodam, često zastajem, vadim te stvari i potom ih promatram iz različitih kutova. Koncentriram se na njih i proučavam ih. Sve misli i osjećaje usmjeravam prema njima."

Upravo zbog toga, kako se često zaustavljao i zamišljao se nad nesrećama koje su mu se dogodile u prošlosti, taj je čovjek napredovao vrlo malo i sporo.

Kad su drugog čovjeka upitali što nosi u dvjema vrećama, odgovorio je :

"U vreći sprijeda nosim sva svoja dobra djela. Nosim ih pred sobom i neprestano ih vadim , pokazujući ih svima uokolo kako bi ih dobro vidjeli. U vreći na leđima moje su pogreške. Sa sobom ih nosim kamo god idem. Teške su i usporavaju me, ali jednostavno ih ne mogu odložiti."

Treći čovjek na isto je pitanje odgovorio:

"Vreća sprijeda prepuna je divnih misli o ljudima, dobrih djela koja su učinili, te svih dobrih stvari koje sam imao u životu. Vreća je velika i puna do vrha, ali nije teška. Taj je teret poput brodskih jedara - daleko od toga da bi me opterećivao, naprotiv, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća koju nosim na leđima prazna je, jer sam na njezinu dnu izrezao veliku rupu. U tu vreću stavljam svo zlo koje čujem od drugih i sve ružne misli koje katkada imam o sebi. Sve to propada kroz rupu u vreći i zauvijek se gubi, tako da nema tereta koji bi mi otežavao putovanje."

Od vremena do vremena dobro je preispitati se na životnom putu što sa sobom nosimo. Stvaramo li od svog života raj ili pakao ?

Iz "KNJIGE ŽIVOTNIH ZAKONA" Johna Marksa Templetona

Ako sam mudar, već ću danas početi iznutra graditi vlastiti stvarniji i bolji svijet.

Vuk

Nekada davno, djed je svome unuku ispričao jednu životnu istinu.
U duši svakog čovjeka se vodi bitka. Kao borba između dva vuka.
U duši svakoga od nas.

Jedan vuk predstavlja zlo.
Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivicu, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam…


Drugi vuk predstavlja dobro.
Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrotu, srdačnost, darežljivost, istinu, samoosjećanje i vjeru.

Unuk se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, pa ga upita;
- I, koji vuk na kraju pobjedi?
Djed odgovori sa smješkom na svom starom licu:
- Pobjeđuje uvijek onaj kojeg hraniš…

Zato što Ja volim Sebe...

 "Zato što Ja volim Sebe, ti voliš Mene", reče jednom Divni Stranac Divnoj Strankinji. I doda zažareno:
"Ti Me voliš zato, jer Ja volim Sebe".

"Kako to?" upita ona gledajući svoje zamišljeno lice u vodi. Tada ponovi svoj upit, no hladno, nehajno:
"Daj, objasni mi - kako to, i zašto?!"

Ove su riječi - nehajne i hladne - potekle iz njihova dogovora o neznanju; iz sporazuma o čuđenju. Ona još jednom ponovi:
"Zbilja, zašto bi Tvoja ljubav za Tebe imala uzročnu vezu s mojom ljubavi za Tebe?"

On se nagne nad vodu, i njegovo lice zablista kraj njezina; potom se njegovo lice lagano otkine i priđe njezinomu, prijeđe u nj, pomiješa se sa strankinjinim crtama do nerazaznatljivosti. Lice iz vode tada odgovori:
"Zašto - zato što si ti Ja".

Sjetiti se tko si ZADAĆA je i bogova.

Kako izgleda Pakao a kako Raj 

Jednog je Dana Svetac imao priliku popričati sa Bogom te Ga upita:
Gospodine, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgleda Pakao i Raj.

Bog odvede sveca do dvaju vrata.

Otvori jedna od dvaju vrata i dozvoli mu da pogleda unutra.
Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli STOL. Na sredini stola, nalazila se velika posuda, sa jako finom i mirišljavom hranom.
Svetac osjeti kako mu naviru sline na usta. Osobe koje su sjedile za stolom bile su izrazito mršave, ljubičaste boje i bolesnog izgleda. Izgledali su svi izgladnjelo. Imali su žlice s jako dugačkim drškama koje su bile pričvršćene na njihove ruke. Svi su mogli dohvatiti tanjur s hranom i uzeti malo, no kako je drška žlice bila duža od njihove ruke, nisu mogli staviti hranu u usta. Sveti se čovjek stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji.

Bog reče: Upravo si vidio pakao.
Bog i čovjek uputiše se prema drugim vratima.

Bog otvori druga vrata. Scena koju je čovjek ugledao bila je identična prethodnoj. Bio je tu veliki okrugli STOL, posuda prepuna fine hrane, koja mu je opet natjerala slinu na usta. Osobe za stolom su isto imale žlice dugih dršaka. No ovaj su put, osobe bile dobro nahranjene i sretne te su razgovarale međusobno zadovoljno se smješkajući.

Sveti čovjek reče Bogu:- Ne razumijem?!?
Jednostavno je, odgovori Bog, sve ovisi o jednoj vještini.
Oni su naučili hraniti jedni druge, dok drugi ne misle ni na što osim na sebe same!

Kako se čuva ljubav  

...Majka i dječak hodaju plažom...
U jednom trenutku dječak upita: "Mama, kako se čuva ljubav??"
Mama ga pogleda i odgovori: "Uzmi malo pijeska i stisni šaku..."

Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje... "Ali mama, pijesak mi bježi!!!"
"Znam, a sada otvori potpuno šaku..."

Dječak posluša, ali uto zapuhne vjetar i odnese sav pijesak s dlana.
"Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak!!"

Na to majka, sa smiješkom na licu, reče: "Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku žlice, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan..."

Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zaštićen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste...

Eto.. kako se čuva ljubav.

Dvije krivo postavljene cigle - budistička priča  

Budistički majstori često podučavaju pripovijedanjem priča. Jedna od najljepših zbirki životnih istina i najdubljih pouka krije se pod naslovom 'Krava koja je plakala' duhovnog učitelja Ajahna Brahma. Knjiga je to koja govori o sreći i ljudskoj naravi koja je zaobilazi. Ugrijte srce ovim vješto ispričanim parabolama. 'Dvije krivo postavljene cigle' priča je koju smo odabrali za vas

Nakon što smo, 1983. godine, kupili zemljište za naš samostan, ostali smo bez novca. Bili smo u dugovima. Na našem zemljištu nije bilo nikakvog objekta, čak ni šupe. Prvih nekoliko tjedana nismo spavali na krevetima, već na starim vratima koja smo jeftino kupili u nekom skladištu. Postavili smo ih na cigle da ne bi bila baš na samome podu. Madraca nismo imali, jer ipak ‒ mi smo bili pustinjački redovnici. Opat je imao najbolja vrata, ravna. Moja su vrata pak bila puna izbočina, s velikom izbočinom u sredini. Šalio sam se kako sada barem neću morati ustajati iz kreveta kada idem na WC! No, istina je bila surova – kroz tu veliku rupu stalno je puhao vjetar. Nisam se baš naspavao tih noći.

Bili smo siromašni redovnici kojima je nužno bio potreban prostor za stanovanje. Nismo sebi mogli priuštiti zidara ‒ već je i sam građevni materijal bio dovoljno skup. I tako sam se sam morao naučiti gradnji: kako napraviti temelje, izliti beton, zidati cigle, podići pod, uvesti vodovod. Prije nego što sam se zaredio, bio sam teorijski fizičar i srednjoškolski nastavnik i nisam naučio raditi rukama. Nakon nekoliko godina, postao sam prilično vješt u građevini, a svoje sam redovnike u šali zvao BGT (Budistička građevinska tvrtka). Ali početak je bio vrlo težak.

Nekome se može činiti da je postavljanje cigli lak posao: malo cementa, tu i tamo koji udarac. Ali kada sam počeo zidati, lagano sam udario jedan ćošak cigle prema dolje, da bih je poravnao, a drugi bi ćošak skočio gore. Tada sam opet morao kucnuti i taj drugi ćošak, a cigla bi izašla iz ravnine. Nakon što sam je vratio u ravninu, prvi je ćošak bio previsoko. Hej, bar si pokušao!

Kao redovnik, naučio sam se strpljenju i imao sam ga napretek, kao i vremena. Trudio sam se da svaka cigla bude savršeno postavljena, bez obzira koliko mi za to trebalo vremena. Konačno sam završio svoj prvi zid. Bio sam zadivljen. No odjednom sam vidio kako dvije cigle stoje krivo. Sve druge bile su savršeno poredane, točno u ravnini. Ove dvije cigle bile su nagnute na jednom kutu. Izgledale su strašno. Pokvarile su cijeli zid. Uništile su ga.

Sada je već cement bio pretvrd da bi se cigle mogle izvaditi. Upropastio sam zid i najradije bih ga bio raznio. Pitao sam opata hoću li ga srušiti i zidati iznova, a opat mi je odgovorio: “Zid ostaje!”
Kada sam vodio prve goste u obilazak našeg samostana, uvijek sam izbjegavao da prođu pored mog zida. Nisam htio da ga itko vidi. Jednoga dana, tri ili četiri mjeseca nakon što sam ga sazidao, šetao sam s jednim posjetiteljem i on je vidio zid.
“Baš lijep zid”, primijetio je.
“Gospodine, jeste li možda u autu ostavili naočale? Imate li problema s vidom? Pa zar ne vidite one dvije krivo postavljene cigle koje kvare cijeli zid?” ‒ pitao sam iznenađeno.
Ono što je posjetitelj nakon toga rekao promijenilo je moj pogled na zid, na samoga sebe te na mnoge druge vidove života. Kazao je: “Da, vidim one dvije krivo postavljene cigle. Ali vidim i 998 dobro postavljenih cigli.”

Ostao sam zapanjen. Prvi put u ova tri mjeseca vidio sam i ostale cigle u zidu. Iznad, ispod, s desne i s lijeve strane tih dviju nesretnih cigli, bile su druge, savršeno postavljene cigle. Njih je bilo daleko više od ovih dviju. Prije toga bio sam usredotočen isključivo na moje dvije pogreške, za sve ostalo bio sam slijep. Zbog toga nisam mogao podnijeti ni sam pogled na zid, a kamoli nekome dopustiti da ga vidi. Zbog toga sam ga htio uništiti. Sada, kada sam vidio dobro postavljene cigle, zid se nije činio tako loš. Bio je to, kako je spomenuti posjetitelj rekao, “lijep cigleni zid”. Eno ga, još uvijek stoji, više od dvadesetak godina nakon što sam ga sazidao, ali sam zaboravio gdje su točno te dvije nesretne cigle. Jednostavno, te svoje dvije pogreške više ne mogu pronaći.

Koliko ljudi prekida veze ili se rastaje, jer su sve što vide na svom partneru “dvije krivo postavljene cigle”? Koliko ljudi pada u depresiju ili razmišlja o samoubojstvu, jer su sve što vide u sebi “dvije krivo postavljene cigle”? Zapravo, mnogo je dobro postavljenih cigli iznad, ispod, s desne i s lijeve strane pogrešaka, no često ih ne vidimo. Umjesto toga, svaki put kada pogledamo sebe ili druge, isključivo vidimo pogreške, manjkavosti. Pogreške su jedino što vidimo i zato ih želimo uništiti. I ponekad, na-žalost, uništimo “vrlo lijep zid”.

Svi mi imamo svoje dvije pogrešno postavljene cigle, no kvalitetnih je cigli u svakome od nas daleko više. Kad to uvidimo, stvari i nisu tako strašne. Ne samo da možemo u miru živjeti sami sa sobom, uključujući tu i naše nedostatke, već isto tako možemo uživati u životu i sa svojim partnerom. To je loša vijest za odvjetnike koji se bave brakorazvodnim parnicama, no dobra vijest za nas same.

Često pričam sljedeću anegdotu. Jednom zgodom prišao mi je jedan zidar i otkrio profesionalnu tajnu. “Mi zidari uvijek radimo greške”, rekao je i dodao: “No svojim klijentima tada kažemo kako je to ‘originalni detalj’, koji njihovu kuću čini jedinstvenom u kvartu. I tada im naplatimo nekoliko tisuća dolara više.”
Tako su i “jedinstveni detalji” u vašem domu vjerojatno započeti kao pogreške. Isto tako, ono što smatrate greškom u sebi samima, na partneru, ili općenito u životu, može postati “jedinstveni detalj” ‒ kada se prestanete time opterećivati.