Čovjek je sjedio
na stanici metroa u Wasingtonu. D.C i počeo da svira
violinu. Bilo je hladno decembarsko jutro. Svirao je šest Bachovih
komada oko 45 minuta. Za to vrijeme, posto je bilo radno jutro,
izračunato je da je bar tisuću ljudi prošlo kroz stanicu, najveći
broj njih odlazeći na posao.
Nakon tri minuta sredovječni čovjek je primijetio muzičara koji svira.
Usporio je,zastao na par sekundi a onda požurio da stigne na vrijeme.
Minut kasnije, violinista je primio prvi dolar kao napojnicu: žena mu
je bacila dolar u kutiju bez zastajanja, i nastavila da hoda. Nakon
par minuta neko se naslonio na zid da ga sluša, ali je onda čovjek
pogledao na sat i ponovo počeo da hoda. Očito je kasnio na posao.
Najviše pažnje je pokazao trogodišnji dječak. Majka ga je požurivala
ali je dijete zastalo da čuje violinistu. Majka ga je povukla i dijete je
nastavilo da hoda neprestano se osvrćući. Takvu reakciju pokazalo je
još nekoliko djece, ali svi roditelji bez izuzetka, primorali su ih da
nastave dalje.
Za 45 minuta sviranja, samo šest ljudi se zaustavilo i kratko slušalo
muziku. Oko 20 je dalo novac, ali su nastavili da hodaju normalnom
brzinom. Sakupio je 32$. Kada je prestao da svira, nastala je tišina
ali to niko nije primijetio. Niko nije zapljeskao niti je pokazao bilo
kakvu reakciju.
Niko nije znao da je violinista bio Joshua Bell, jedan od najboljih
muzičara svijeta. On je svirao jedno od najintrigantnijih djela ikada
napisanih, na violini vrijednoj 3,5 miliona dolara. Dva dana prije
sviranja u metrou, Joshua Bell je rasprodao koncert u Bostonskom
teatru gdje je karta koštala 100$.
Ovo je stvarna prica. Joshua Bell je svirao inkognito u okviru
eksperimenta koji je organizirao list Wasington Post, o percepciji,
ukusu i prioritetima koje ljudi imaju. Osnovno pitanje za eksperiment
je bilo:
Na javnom mjestu u neadekvatno vrijeme:
Da li primjećujemo ljepotu?
Da li zastajemo da bismo u njoj uživali?
Da li prepoznajemo talent u neočekivanom kontekstu?
Jedan od mogućih zaključaka ovog iskustva mogao bi biti:
Ako nemamo minut da zastanemo i slušamo jednog od najboljih muzičara
sveta koji svira najbolju ikad napisanu muziku, koliko drugih stvari
onda tako propuštamo?
violinu. Bilo je hladno decembarsko jutro. Svirao je šest Bachovih
komada oko 45 minuta. Za to vrijeme, posto je bilo radno jutro,
izračunato je da je bar tisuću ljudi prošlo kroz stanicu, najveći
broj njih odlazeći na posao.
Nakon tri minuta sredovječni čovjek je primijetio muzičara koji svira.
Usporio je,zastao na par sekundi a onda požurio da stigne na vrijeme.
Minut kasnije, violinista je primio prvi dolar kao napojnicu: žena mu
je bacila dolar u kutiju bez zastajanja, i nastavila da hoda. Nakon
par minuta neko se naslonio na zid da ga sluša, ali je onda čovjek
pogledao na sat i ponovo počeo da hoda. Očito je kasnio na posao.
Najviše pažnje je pokazao trogodišnji dječak. Majka ga je požurivala
ali je dijete zastalo da čuje violinistu. Majka ga je povukla i dijete je
nastavilo da hoda neprestano se osvrćući. Takvu reakciju pokazalo je
još nekoliko djece, ali svi roditelji bez izuzetka, primorali su ih da
nastave dalje.
Za 45 minuta sviranja, samo šest ljudi se zaustavilo i kratko slušalo
muziku. Oko 20 je dalo novac, ali su nastavili da hodaju normalnom
brzinom. Sakupio je 32$. Kada je prestao da svira, nastala je tišina
ali to niko nije primijetio. Niko nije zapljeskao niti je pokazao bilo
kakvu reakciju.
Niko nije znao da je violinista bio Joshua Bell, jedan od najboljih
muzičara svijeta. On je svirao jedno od najintrigantnijih djela ikada
napisanih, na violini vrijednoj 3,5 miliona dolara. Dva dana prije
sviranja u metrou, Joshua Bell je rasprodao koncert u Bostonskom
teatru gdje je karta koštala 100$.
Ovo je stvarna prica. Joshua Bell je svirao inkognito u okviru
eksperimenta koji je organizirao list Wasington Post, o percepciji,
ukusu i prioritetima koje ljudi imaju. Osnovno pitanje za eksperiment
je bilo:
Na javnom mjestu u neadekvatno vrijeme:
Da li primjećujemo ljepotu?
Da li zastajemo da bismo u njoj uživali?
Da li prepoznajemo talent u neočekivanom kontekstu?
Jedan od mogućih zaključaka ovog iskustva mogao bi biti:
Ako nemamo minut da zastanemo i slušamo jednog od najboljih muzičara
sveta koji svira najbolju ikad napisanu muziku, koliko drugih stvari
onda tako propuštamo?
Nema komentara:
Objavi komentar