Stranice

utorak, 11. rujna 2012.

Rumi - Onostrani život







ONOSTRANI ŽIVOT

• Ne plači na mojemu grobu "o jao, tebe nema", jer za mene to je vrijeme radosnoga susreta! Kad me budu spuštali u raku, ne reci mi zbogom, jer ja odoh iza zastora u vječnu milost!
• Svatko se toliko boji smrti, a istinski se Sufi tek smije; ništa ne može nauditi njegovu srcu. Ono što udara po ljušturi školjke, ne dotiče biser.
• Kad bi nam se pokazalo duhovno onostranstvo, i put u njega, niko ni časa više ne bi ostao u ovostranstvu.
• Kad ja umrem i ti mi u posjete dođeš, ne dolazi mi na grob bez bubnja. Jer na Božjoj gozbi narikačama nema mjesta.
• Ovaj je svijet poput sna, ali se tebi, spavaču, čini stvarnim, sve dok iznenada ne osvane smrt, i ne oslobodi te noći razmišljanja i laži. Kad ugledaš svoje stalno boravište, nasmijat ćeš se žalostima koje su opsjedale tvoje zemaljstvo. Kad se probudiš, postat ćeš svjestan svega što si činio u snu, u tomu postojanju svezanom za zemlju. Ne misli da će se tvojim djelima suditi tek kao ružnim postupcima počinjenima u snu, a bez posljedica po tebe. Ali u času buđenja, suze tvoje žalosti, i jauci tvojega bola, okrenut će se u radost!
• Duša je vjerna povjerenu joj dobru: što god u nju posiješ, to ćeš i požnjeti. Ali dok proljeće ne donese znak od Boga, zemlja ne otkriva svojih tajni.
• Tijelo, poput majke, trudno je s djetetom-duhom; smrt su trudovi i grčevi rođenja. Svi duhovi koji odoše u slijedeći život, tjeskobno čekaju porođaj toga ponositoga duha.
• Bog ti je dao život, i obdario te Svojim svojstvima; na kraju ćeš se k Njemu vratiti.
• Smrt je zapravo duhovno rođenje, puštanje duha iz tamnice ćutila u slobodu Božju, baš kao što je tjelesno rođenje oslobođenje čeda iz zatvora maternice u slobodu svijeta. Dok je porođaj bolan za majku, on djetetu donosi odrješenje.
• Oni, kojima se smrt čini slađom od šećera - zar se njihove oči mogu zaslijepiti napastima zemaljskoga predjela? U smrti tijela oni ne vide gorak kraj, već blagoslov izbavljenja iz tamničkih uza u prekrasan vrt. Smrt će ih izbaviti muka ovoga svijeta: nitko ne plače zbog gubitka takve ništoće! Ako udar zemljotresa poruši zidove tamnice, hoće li se zbog toga žalostiti srce sužnjeva? Hoće li oni protužiti: "O jao, ovaj je mramor slomljen, a naš duh i duša umakoše sužanjstvu. Divili smo se kakvoći i ljepoti mramornoga kamena našega zatvora. Zašto ga je razorio potres omogućivši nam bijeg?" Nijedan uznik neće govoriti takve besmislice, sve dok su mu vješala posljednja stanica tamničkoga puta. Smrt ne može biti gorka onomu, komu umjesto zmijskoga otrova dadoše šećer.
• Duša, smrću oslobođena meteža i skučenosti tijela, uzlijeće na krilima duha, poput zatočenika u uzi koji noću sanja o zanosnomu vrtu ruža, i koji kaže Bogu: "O Bože ne daj mi da se vratim u tijelo, već mi dopusti da poput princa lutam ovim vrtom." Bog mu odvraća: "Uslišat ću ti molitvu, možeš ostati." Pomisli kako li uznosit mora biti takav san! Bez umiranja sanjač nalazi sebe u raju. Žali li on imalo za svojim životom jave, ili za tijelom koje je još uvijek okovano u zatvorskoj uzi? Ako si istinski vjernik, onda ustani, uđi u borbene redove, jer za tebe se sprema gozba na nebesima. Zatvori usta i ne daj im hrane i pića, požuri k nebeskomu gozbenom stolu. Neka ti pogled stalno bude uprt u nebo, zadrhtan od tvoje želje da nebo dosegneš.
• Reče jednom neki čovjek: "Ovaj bi svijet bio divan, kad ne bi bilo prijetnje smrti." Prijatelj mu odgovori: "Bez smrti, ovaj zbrkani svijet ne bi valjao ni šupljega boba. Bio bi poput neobrana kukuruzna klipa u polju, jalov i zanemaren, sa zrnima koja neće služiti za hranu. Ono što je zaista smrt, ti si pomiješao sa životom, i svoje si sjeme posijao u neplodnu zemlju."
• O Bože, pokaži nam kako stvari zbilja stoje u ovoj kući opsjene. Nitko od umrlih nije zbog smrti žalostan: već tuguje kad spozna da se nije snabdjeo s dovoljnim zalihama za onostranski život. Inače, bio bi sretan, jer je napustio zatvor i našao se na otvorenu polju, ispunjen radošću. Od ovoga mjesta žaobe i iz ove duplje patnje prenijet je na široke poljane. "Sjedalo istine" umjesto palače laži, poizbor vino umjesto sirutke. I Bog je tamo kraj čovjeka, sad spašena od svijeta tvari i svih njegovih tegoba. Pa ako se još nisi uputio duhovnom stazom, imaš još trenutak ili dva da umreš svojim malim jastvom!
• Umro sam za svijet kamenja, i postao sam biljka, umro sam za biljni svijet, i uzdigao se do životinje, umro sam za životinje, i postao sam čovjek, pa zašto bih se onda plašio smrti? Kada sam umiranjem postao manji? Na slijedećoj razini umrijet ću samo zato da bih se preobrazio, i među anđele visoko uzletio. Ali i od anđeoskoga stanja krenuti dalje, jer: "sve je prolazno osim Boga". Pa ću žrtvovati svoje stanje anđela da bih napokon postao ono što je svačijoj mašti nedohvatno: postat ću nepostojanje! "Zaista vam kažem ,mi ćemo se k Njemu vratiti."
• Kad bi netko kazao čedu u majčinoj utrobi: "Gle, tamo vani uređen je svijet, zemlja je čarobna, širom raskriljena, bogata nebrojenim milinama, i stvarima ukusnim za jelo; po njoj planine, mora, i livade, mirisni voćnjaci, vrtovi, i plodne njive, a nad njom veličajna nebesa, suncem obasjana, zrake mjesečeve, i svjetlo bezbrojnih zvijezda; čuda su njena i divote riječima na nedohvatu, pa zašto onda ti, pijući krv, i dalje ostaješ u ovomu tijesnom zatvoru nečistoće i bola?" A što može čedo nego da ti gluho uho okrene, u posvemašnjemu nevjerju, jer slijepi nemaju mašte. Ono nikada nije iskusilo ništa izvan maternice, i ne može zamisliti takav svijet. Pa stoga, kad sveci u ovomu svijetu kazuju o svijetu onostranu bez mirisa i boje, nitko ih ne sluša; privrženost tjelesnu svijetu golema je zapreka, baš kao i čedu glad za krvlju, koja ga hrani u utrobi majke.
• Od svakojakih vrsta znanja, za dan smrtni najbolja je priprema i putna zaliha znanje o siromaštvu duha.
• Čega si zbilja vlasnik, i što si u životu stekao? Koje si bisere izronio s dna mora? Na smrtnoj će te postelji tvoja tjelesna ćutila napustiti. Ima li u tebi duhovnoga svjetla da ti obasja srce? Kada ti grobni prah ispuni oči, hoće li tvoj grob jasnim sjajem zasjati?
• Neki je čovjek pošao kod zlatara. "Daj mi vagu," reče, "kako bih mogao vagnuti svoje zlato." "Odlazi," reče zlatar. "U mene nema sita na prodaju." "Daj mi vagu," ponovi čovjek, "i prestani se ovako neumjesno šaliti." "U mojemu dućanu nema metle," odgovori zlatar. "Dosta, dosta!" povika čovjek. "Ni riječi više od ovih šala! Daj mi vagu koju sam tražio. Ne pravi se gluhim, i prestani govoriti u zagonetkama." "Čuo sam što si rekao," odvrati mu zlatar, "niti sam gluh, niti djetinjarim. Znam ja što si tražio, ali gle, ti si drhturavi starčić. Ruke ti se tresu, a ono se tvoje zlato sastoji od najsitnijega trunja, pa će ti se rasuti. Onda ćeš ti reći: "Donesite mi metlu, da izmetem svoje zlato iz prašine." Pa kad pometeš zlato na hrpicu, vidjet ćeš da se ono pomiješalo sa prašinom; pa ćeš zaiskati sito. Ja sam tvoj kraj posve sagledao već na početku. Idi sada, i neka ti je dobar dan!" Na početku pothvata razaberi mu kraj, da se ne bi kajao u Sudnji dan!

Nema komentara:

Objavi komentar