STEVE JOBS

STEVE JOBS – GOVOR NA SVEUČILIŠTU STANFORD  12. lipnja. 2005.

"Hvala vam! Osjećam se počastvovano što sam večeras prisutan na ceremoniji dodjele diploma na jednom od najvećih univerziteta u svijetu. Istini za volju, nisam nikad diplomirao na koledžu i ovo je nadalja tačka do koje sam ikada dospio kada je u pitanju diplomiranje na fakultetu.

      Danas vam želim ispričati tri priče iz svoga života. To je sve. Nije neka velika stvar. Samo tri priče. Prva priča je o povezivanju tačaka.

     Odustao sam od studiranja na Reed Koledžu nakon šest mjeseci studiranja, poslije čega sam studirao vanredno slijedećih osamnaest mjeseci prije nego što sam i zaista odustao. I, zašto sam zapravo napustio studije? Sve je to počelo prije nego sam se rodio. Moja biološka majka je bila mlada, neudata maturantkinja, i kao takva odlučila je da me da na usvajanje. Osjećala je veliku potrebu i želju da me usvoje diplomci sa koledža, tako da je sve već bilo pripremljeno za usvajanje od strane advokata i njegove supruge, izuzev toga što su praktično na dan mog "izbačaja" u posljednjem momentu odlučili da zapravo žele djevojčicu. Tako da su moji roditelji, koji su bili na listi čekanja, dobili poziv u sred noći sa pitanjem: "Imamo neočekivano rođenu mušku bebu, da li biste je željeli?" Rekli su :"Zašto da ne?" Moja biološka majka kasnije je otkrila kako majka koja me je usvojila zapravo nije nikada ni diplomirala na koledžu a moj otac nije uspio završiti niti srednju školu. Odbila je potpisati papire za usvajanje. Popustila je tek nakon nekoliko mjeseci kada su moji roditelji obećali da će mi obezbjediti studiranje na koledžu.

     To je bio početak mog života. I sedamnaest godina kasnije, išao sam na koledž, ali sam naivno odabrao koledžkoji je bio skup baš kao i Stanford, tako da je sva ušteđevina mojih roditelja koji su pripadali radničkoj klasi potrošena na fakultetsko obrazovanje.

     Nakon šest mjeseci, nisam vidio nikakve vrijednosti u tome. Tako da sam odlučio da odustanem, sa uvjerenjem da će sve izaći na dobro.Bilo je poprilično strašno u početku, ali gledajući unazad, bila je to jedna od najboljih odluka koje sam ikada napravio. U momentu kada sam odustao, nisam više morao prisustvovati obaveznim časovima koji me nisu interesovali, pa sam počeo uzimati one časove koji su mi se činili daleko interesantnijim.

     Nije baš sve bilo tako bajkovito. Nisam imao svoju sobu u kojoj bih mogao prespavati, tako da sam spavao u sobama svojih prijatelja. Uvijek sam vraćao flaše od Coca Cole za koje sam dobivao pet centi da bih mogao kupiti hranu tim novcem, pa sam nedeljom svake večeri pješačio sedam milja da bih barem jednom sedmično dobio dobar obrok u hramu Hare Krišna. Jako sam to volio! I mnoge druge stvari u koje sam se upustio slijedeći svoju radoznalost i intuiciju, kasnije su se ispostavile kao neprocjenjive. Da vam dam samo jedan primjer.

     Reed Koledž je u to vrijeme nudio vjerovatno najbolje kurseve kaligrafije u državi. Na svakom posteru kampusa, svakoj etiketi na svakom izlogu vidjela se prekrasna ručna kaligrafija. Pošto sam odustao od redovnog studiranja na fakultetu i nisam imao obavezu prisustvovanja normalnim časovima, odlučio sam da počnem sa časovima kaligrafije kako bih naučio tu vještinu. Učio sam o Serif i Sans – serif pismima i oblicima slova, o varijetetu i veličini prostora između različitih kombinacija slova, o tome šta je to što štampariju čini velikom. Bilo je to prekrasno, historijski i umjetnički suptilno u smislu da nauka kao takva sama po sebi nije u mogućnosti sagledati nešto tako, smatrao sam tu stvar fascinantnom.

     Ništa od ovoga, ama baš ni po kojoj logici nije moglo biti od nekakve praktične koristi u mome budućem životu. Ali deset godina poslije, kada smo dizajnirali prvi Macintosh kompjuter, sve mi se zapravo vratilo nazad, što smo iskoristili u dizajniranju Maca. To je bio prvi kompjuter koji je imao prekrasnu tipografiju. Da nisam nikada išao na taj jedan jedini kurs na koledžu, Mac ne bi nikada imao mnogostruke oblike slova ili proporcionalno odvojene fontove, i kako je Widows zapravo samo kopirao Macintosh, vrlo je vjerovatno da niti jedan PC ne bi nikada imao fontove.

     Da nisam nikada odustao od obaveznih časova, ne bih nikada upisao časove kaligrafije i PC-jevi vjerovatno ne bi nikada imali tako lijepu štamparsku lepezu kao što je imaju.

     Naravno, bilo je nemoguće povezivati te dodirne tačke kada sam bio na koledžu, ali je bilo veoma, veoma jasno vidjeti tu vezu 10 godina kasnije. I naravno, ne možete spojiti tačke gledajući život unaprijed. Morate vjerovati u nešto, vašu sudbinu, život, karmu, bilo što – zato što vjerovanje da će te tačke dovesti do povezivanja vaše životne staze, daje vam samopouzdanje da slijedite svoje srce, čak i kada vas vodi u dobro istrošenu putanju, i tada nastaje određena razlika.

     Moja druga priča je o ljubavi i gubitku. Bio sam sretna osoba. Otkrio sam veoma rano u svom životu što je to što volim raditi. Woz i ja smo pokrenuli Apple u garaži mojih roditelja kada sam ja imao dvadeset godina. Radili smo naporno i teško, i kroz deset godina, Apple je narastao sa nas dvojice iz garaže na dvije milijarde vrijednu kompaniju sa preko 4000 zaposlenika. Taman što smo izdali našu najnoviju kreaciju, Mecintosh, nakon godinu dana, u trenutku kada sam napunio tridesetu, otpušten sam.

     Kako možete biti otpušteni iz kompanije koju ste osnovali vlastitim rukama, pitate se? Pa, tokom sve bržeg razvoja i narastanja Applea, zaposlili smo nekoga za koga smo mislili da je veoma talentovan da vodi kompaniju zajedno sa mnom, i tokom prve godine, stvari su tekle u najboljem redu. Ali nakon toga, naše vizije o budućnosti počele su se razilaziti i sasvim očekivano, imali smo veliki pad. Uslijed toga, odbor koji je bio na njegovoj strani odlučio je o mom otkazu, tako da sam javno bio izbačen iz kompanije. Stvar na koju sam se fokusirao čitavog života otišla je u nepovrat, sve je bilo grozno. Stvarno nisam znao šta da radim u prvih nekoliko mjeseci. Shvatio sam da sam iznevjerio pretnodnu generaciju poduzetnika i da sam olako odustao od voditeljske palice. Sreo sam se sa Davidom Packardom i Bobom Noyceom i pokušao sam se ispričati što sam zaribao tako loše. Bio sam poput velike javne sramote i čak sam pomišljao na odlazak iz "doline". Ali nešto me je polagano počelo uzdizati prema gore. Još uvijek sam volio to što sam radio. Obrt događaja u Appleu nije mnogo promjenio stvari. Bio sam odbačen, ali sam još uvijek bio zaljubljen u to što sam radio. Tako da sam odlučio krenuti iz početka.

     Nisam to vidio odmah, ali se ispostavilo da je to što sam bio otpušten iz Applea bila najbolja moguća stvar koja mi se ikada mogla desiti. Težina uspjeha bila je zamijenjena lakoćom novog početka. Dobio sam potrebnu slobodu da uđem u jedan od najkreativnijih perioda svoga života. Tokom slijedećih pet godina započeo sam kompaniju pod nazivom NeXT, slijedeću kompaniju pod nazivom Pixar, gdje sam upoznao nevjerovatnu ženu koja je kasnije postala moja supruga. Pixar je imao ambicije da kreira prvi kompjuterski dizajniran animirani film pod nazivom "Toy Story", i sada je najuspješniji animacijski studio na svijetu.

     U nevjerovatnom preokretu, Apple je kupio NeXT, tako da sam se vratio Appleu i tehnologiji koju smo dizajnirali u NeXT-u, koja je srce Appleove tekuće renesanse, i uza sve to, Lorenne i ja imamo predivnu porodicu zajedno.

     Prilično sam siguran da se ništa od ovog ne bi desilo da nisam otpušten iz Apple-a. To je bio lijek odvratnog okusa ali ga je pacijent trebao. Nekada vas život udari ciglom u glavu. Ne gubite vjeru. Uvjeren sam da je jedina stvar koja me je tjerala naprijed ta da sam volio to što sam radio. Morate pronaći ono što volite. To je istina koja vrijedi i za rad isto kao i za ljubav. Vaš rad će ispuniti veći dio vašeg života i jedini način da istinski budete zadovoljni je da radite ono za šta vjerujete da je sjajan i značajan posao, a jedini način da obavljate sjajan i značajan posao je da volite to što radite. Ako to još niste našli nastavite tražiti, ne smirujte se. Kao i sa svim pitanjima srca, znaćete kada ga nađete i kao i svaka druga sjajna veza ona postaje sve bolja i bolja kako godine protiču. Zato nastavite tražiti. Ne smirujte se.

     Moja treća priča je o smrti. Kada sam imao 17 godina pročitao sam citat koji je glasio otprilike ovako: "Ako živite svoj život kao da vam je svaki dan posljednji, jednog dana ćete sigurno biti upravu." Taj citat me je impresionirao me i od tad, sljedeće 33 godine, gledao sam u ogledalo svako jutro i pitao se, "Ako bi danas bio zadnji dan mog života, da li bih želio da uradim ono što ću da uradim danas." I kada god bi odgovor bio "ne" za previše dana u nizu, znao sam da moram nešto da promjenim. Podsjećanje na to da ću biti uskoro mrtav je najvažnija stvar na koju sam ikad mogao računati da mi pomogne da napravim velike izbore u životu, jer skoro sve, sva vanjska očekivanja, sav ponos, sav strah od poniženja ili neuspjeha, sve ove stvari se samo raspu pred licem smrti, ostavljajući samo ono što je stvarno bitno. Pomisao da ćeš umrijeti je najbolji način, za koji ja znam, da izbjegnete zamku razmišljanja da imate šta da izgubite. Već ste goli. Nema razloga da ne pratite svoje srce.

     Prije otprilike godinu dana dijagnosticiran mi je rak. Imao sam pregled u 7 i 30 ujutro i jasno mi je pokazan tumor na pankreasu. Nisam do tada ni znao šta je pankreas. Doktori su mi rekli da je to skoro sigurno tip raka koji je neizlječiv i da ne mogu očekivati više od tri do šest mjeseci života. Doktor mi je savjetovao da idem kući i da sredim poslove, što je doktorska šifra za "pripremi se da umreš". To, ustvari, znači da pokušate da u samo nekoliko mjeseci svojoj djeci kažete sve za šta ste mislili da ćete imati narednih deset godina da im kažete. To znači da je sve pod špagu tako da bude što je moguće lakše vašoj familiji. To znači da kažete zbogom.

     Živio sam sa tom dijagnozom čitav dan. Kasnije, te večeri, uradili su biopsiju tako što su mi gurnuli endoskop kroz grlo pa kroz stomak u crijeva, stavili iglu u moj pankreas i izvadili nekoliko ćelija iz tumora. Ja sam bio pod sedativima ali moja žena koja je bila prisutna, rekla mi je da su doktori, kada su vidjeli ćelije pod mikroskopima, počeli plakati jer se ispostavilo da imam veoma rijetku formu raka pankreasa koja je izlječiva operacijom. Operacija je obavljena i ja sam na sreću dobro.

     Ovo je bio moj najbliži susret sa smrću i nadam se da će tako i ostati još nekoliko decenija. Nakon što sam to proživio mogu sada reći sa malo više sigurnosti nego kada mi je smrt bila koristan ali ipak samo intelektualni koncept, niko ne želi da umre, čak ni ljudi koji žele da odu u Raj ne žele da umru da bi otišli tamo,a opet, smrt je destinacija koja nam je svima zajednička. Niko je nikada nije izbjegao. Tako i treba biti, jer smrt je najvjerovatnije najbolji pojedinačni izum života. Ona je životni agent promjena. Čisti staro da bi napravila put novom. Ovoga trenutka novo ste vi. Ali, jednog dana, ne tako daleko od danas, vi ćete postepeno postati staro i bićete počišćeni. Žao mi je što sam tako dramatičan ali to je istina. Vaše vrijeme je ograničeno i zato ga ne rasipajte živeći nečije tuđe živote. Ne budite uhvaćeni u zamke dogmi tj. ne živite u skladu sa rezultatima razmišljanja drugih. Ne dopustite da buka tuđih mišljenja nadglasa vaš unutrašnji glas, srce i intuiciju. Oni već nekako znaju šta zaista želite postati. Sve ostalo je drugorazredno.

     Kada sam bio mlad postojala je nevjerovatna publikacija koja se zvala Katalog čitave Zemlje (The Whole Earth Catalogue) i bila je jedna od biblija moje generacije. Kreirao ju je momak po imenu Stuart Brand, nedaleko odavde u Menlo Park i donio ju je na život svojim pjesničkim darom. Ovo se zbilo kasnih 60-tih, prije PC i kompjuterskog izdavaštva, tako da je sve rađeno pisaćim mašinama, makazama i polaroid kamerama. To je bilo nešto kao Google u papirnom obliku 35 godina prije Google-a. Bio sam idealista, obuzet finim alatkama i sjajnim uređajima. Stuart i njegov tim su napravili nekoliko izdanja Kataloga a na kraju, kada mu je prošao vijek trajanja, i posljednje izdanje. Bile su to sedamdesete i bio sam vaših godina.

     Na poleđini poslednjeg izdanja bila je fotografija seoskog puta u zoru, onakvog na kakvom biste se mogli naći kako stopate, ako ste avanturističkog duha. Ispod fotografije bilo je napisano: "Ostani gladan, ostani šašav." (Stay hungry, stay foolish). To je bio njihov oproštaj. Ostani gladan, ostani šašav.

     I ja sam uvijek želio to sebi, i sada, kad diplomirate i počinjete iznova, to želim i vama. Ostanite gladni, ostanite šašavi.

Hvala vam mnogo svima!"