OPORUKA

Enes Kišević

Oporuka

Kćeri i sinovi moji,

Ne dijelite se u kući koju vam ostavljam,
ona će i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu da će još neko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom kao što ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato, padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:
spomenite se Majčine utrobe koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehničkog uma,
jer nema tog izuma koji će vas naučiti živjeti bez zraka.

Hranite radoznalost. Hranite ljepotu. Hranite ljubav.

Putujte.
Govorite jezik naroda u kom se zadesite,
ali se vraćajte korijenju kao potoci izvoru svome.

Dotičite svoje riječi rukama.

Ne otuđujte se od prirode. Činite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:
da ste iz ništa došli, da se u ništa vraćate,
i da ništa nije dragocjenije od života koji u trajno naslijeđe ostavljate svijetu.

I ne žalite za mnom. Žalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila, sad vrijeme je da ja zemlju hranim.

Bardo Thödol - Tibetanska knjiga mrtvih

Bardo Thödol - Tibetanska knjiga mrtvih

Bardo Thödol je jedan od najstarijih poznatih tekstova na tibetanskom jeziku. Njegov tvorac je indijski učitelj yoge Padmasambhava, nazvan "Veliki guru Bardo Thödola", koji je prvi na Tibetu podučavao budističku doktrinu.
Ovaj tekst pripada čitavom nizu budističkih tekstova koji su u IX. stoljeću zbog progona budizma bili sakriveni u pećinama te ponovno pronađeni u XI. stoljeću, kada je budizam na Tibetu bio prihvaćen kao vladajuća religija.
Tibetanska tradicija kaže da je Bardo Thödol bio zapečaćen sa "sedam pečata Tišine", a otpečaćen je da bi se čovječanstvu ponovno omogućio izbor: robovati materijalnom ili, podčinjavajući vlastiti egoizam i nadilazeći vlastita ograničenja, težiti duhovnom.
Prvom izdanju ovog teksta na Zapadu 1927. godine, izdavač dr W.Y. Evans-Wentz daje naziv "Tibetanska knjiga mrtvih". Međutim, izvorni tibetanski naziv krije složeniji simbolizam: Bardo (tib. Bar-do) znači "između dva", a odnosi se na prijelazno stanje (svijesti) između smrti i novog rođenja. Thödol (tib. Thos-Grol) znači "slušanje srcem", no cjelokupni se naziv prevodi kao: "Oslobođenje slušanjem na planu koji slijedi iza smrti".

Iako se Bardo Thödol i danas na Tibetu upotrebljava kao obredni tekst kojeg se čita ili recitira neposredno pred smrt i tijekom pogrebnog obreda, to nije bila njegova prvotna, isključiva namjena. Tibetanski lame koristili su ga kao vodič i pomoć živima, "učenicima u velikoj školi Života", jer je prolazak kroz život značio učenje.
"Oslobođenje slušanjem…" simbolizira proces učenja koji se, prema lamaističkim tradicijama, odvija u tri osnovne etape: slušanje srcem, shvaćanje razmišljanjem te kroz primjenu spoznaja u neposrednom iskustvu.
Svrha "učenja ili slušanja srcem od života" bila je razvoj svijesti, dosezanje Velikog savršenstva, što je za Tibetance cilj evolucije čovjeka.
Tome je bio namijenjen i Bardo Thödol. Osim što su njegovi savjeti bili upute za tajanstveni i nepoznati život nakon fizičke smrti, tibetanski učitelji su se služili ovim podukama kako bi njihovi učenici mogli za života prijeći veliki ponor koji se nalazi u svijesti svakog čovjeka: ponor kojim se odvajaju iluzije od stvarnosti, neznanje od znanja, ne-svijest od svijesti. Prema Tibetancima, svaki čovjek je učenik koji kroz nebrojene etape učenja treba oslobađati vlastitu svijest od iluzija. Prelazak ponora i čin oslobađanja simbolizira smrt.
Staro lamaističko učenje kaže:
Ti moraš razumjeti da je znati umrijeti jako korisno znanje koje nadilazi sve znanosti. Da treba umrijeti, to svi znaju, no ti ćeš sresti malo ljudi koji posjeduju mudrost o ovom: znati umrijeti.
Nauči umrijeti i naučit ćeš živjeti jer onaj koji nije naučio umrijeti, neće biti sposoban naučiti živjeti.

Pojam smrti i života kod Tibetanaca razlikuje se od zapadnjačkog shvaćanja smrti i života. Za Tibetance, život i smrt su simboli koji se ne primjenjuju samo na život fizičkog tijela, već i na život svijesti. Tako se smrt ne shvaća kao prestanak, nego kao odvajanje od nečega, dok je rođenje nastavljanje u nečem drugom. Budistička filozofija kaže da život i smrt nisu fenomeni koji se događaju samo jednom u životu, već da se odvijaju neprekidno; u svakom trenutku nešto u nama umire i nešto se ponovno rađa. Smrt i rođenje su poput dviju strana iste medalje: jedinstvenog procesa života. Čitava evolucija čovjeka sastoji se od većih i manjih ciklusa u kojima se on rađa i umire. Život čovjeka na zemlji tek je jedan ciklus kojeg smjenjuje drugi kada nastupi fizička smrt. Ove bezbrojne cikluse rađanja i umiranja Tibetanci nazivaju samsara - "krug rođenja i smrti". Živjeti u samsari predstavlja veliku tamnicu u kojoj se čovjek mora uvijek iznova inkarnirati u fizičkom tijelu sve dok se iz nje ne uspije izbaviti potpunim usavršavanjem svijesti - oslobađanjem od iluzija i neznanja. Ono što je u tom procesu stalno jest svjesni princip čovjeka ili Spoznavatelj, kako ga naziva Bardo Thödol. Spoznavatelj prolazi kroz sve etape života, on je taj koji ne umire zajedno s tijelom. Dobivanje i napuštanje fizičkog tijela tek je jedan od vidova rođenja i smrti kroz koje prolazi radi vlastitog razvoja. Kroz smrti i rođenja on također prolazi i na psihičkoj razini svoje egzistencije, oslobađajući se od starog i prelazeći u novo stanje svijesti.

Smrt, dakle, simbolizira čin "odvajanja od starog" i time predstavlja mogućnost oslobođenja. Zato svaki čovjek, prema Tibetancima, treba naučiti umirati, učiniti da u njemu umru iluzije i neznanje. Na taj način, oslobođena svijest može susresti svoju pravu prirodu ili Veliko savršenstvo. Kada se to dogodi, ciklusi rađanja i umiranja se zaustavljaju, a čovjek dostiže besmrtnost i nirvanu.

Bardo Thödol upućuje u simbolima savjete Spoznavatelju, ili svjesnom principu čovjeka, kako se osloboditi iz "začaranog kruga" samsare.
Sadržaj teksta prati put Spoznavatelja kroz tzv. prijelazna stanja svijesti poslije smrti, koja su nazvana bardo stanja:
1.    CHI-KHAI BARDO - prijelazno stanje trenutka smrti
2.    CHO-NYID BARDO - prijelazno stanje doživljavanja stvarnosti
3.    SID-PA BARDO - prijelazno stanje traženja novog rođenja

Tekst govori o ciklusu od četrdesetdevet dana koji je potreban da bi svijest prošla kroz sve bardoe. To je simbolička brojka koja u numeričkom ključu označava sedam velikih etapa evolucije kroz koje treba proći svako biće, a svaka etapa sadrži još i sedam podetapa, što daje kvadrat broja sedam. Četrdesetdevet dana bardoa označava velike i male cikluse života kroz koje svijest mora dosegnuti određenu razinu razvoja. Svako opisano prijelazno stanje predstavlja mogućnost da Spoznavatelj suočavanjem prepozna Istinu i oslobodi se novih rođenja ili, ukoliko u tome ne uspije, proces se nastavlja, a njegova svijest silazi u sve niža područja egzistencije, sve bliže ponovnom rođenju u tijelu.
Bit ovog procesa je prepoznavanje Stvarnosti, kako univerzalne i vječne, tako i stvarnosti koju čovjek trenutačno ostvaruje, a "obje" se nalaze u svijesti. Tibetanci kažu da tijekom ovog procesa čovjek može u sebi spoznati Vječnost ukoliko je prepozna, ali je istovremeno prisiljen suočiti se sa samim sobom, s onim što on trenutačno jest, jer susreće sve elemente vlastite svijesti.
Bardo-stanja čine različite vizije koje nastaju u svijesti, a s kojima se suočava Spoznavatelj. One su rezultat nutarnjih procesa, iskustva i općenitih obilježja svijesti svakog pojedinca. Kao što san poprima odlike svakog pojedinog spavača, tako se i bardo-vizije svakog čovjeka razlikuju. Vizije opisane u tekstu su simboli koji kvalitativno označavaju etape kroz koje prolazi ljudska svijest, a ne doslovni opis događanja. Svaka slika, lik, boja ili opisana situacija skriva u sebi čitav niz značenja i predstavlja kako snage i procese unutar čovjeka, tako i snage i procese u Univerzumu.

CHI-KHAI BARDO - Bardo trenutka smrti

O, ti plemenita roda, budući da je ono što nazivamo smrću sada došlo k tebi, odluči ovako: "O, ovo je trenutak smrti. Da bih imao koristi od ove smrti, djelovat ću za dobro svih osjetilnih bića koja napučuju bezgranična nebeska prostranstva, te tako postići savršeno stanje Buddhe, razlažući se u ljubav i suosjećanje koje će upućivati njima, upućujući svoje napore  prema jedinstvenom savršenstvu."

Tekst opisuje prijelazno stanje odvajanja svijesti od tijela. Dok vanjske funkcije organizma nestaju iz svijesti, započinje buđenje nutarnje svijesti kroz susret s Jasnim svjetlom primordijalne čistoće. Ova svjetlosna vizija predstavlja univerzalno jedinstvo, savršenu prirodu čovjeka i cilj evolucije. Ova vizija je ujedno i prva mogućnost da se čovjek oslobodi ponovnog rađanja u ciklusima rođenja i smrti te da dosegne besmrtnost.
Međutim, uvjet za to je da Spoznavatelj prepozna ovo "Jasno svjetlo prvog reda" kao vlastitu prirodu i da se u tom stanju zadrži. Ako u tome ne uspije, to znači da su unutar svijesti preostali dijelovi koji su još uvijek nesvjesni, odnosno, oni su neznanje (sanskrt. avidya) koje uzrokuje daljnji silazak Spoznavatelja u sljedeću etapu ovog istog bardoa: to je susret s vizijom "Jasnog svjetla drugog reda", tamnijom od prethodne. Budući da se radi o nižoj razini svijesti, svjetlo je zatamnjeno "karmičkim mrljama".
Ako Spoznavatelj nije prepoznao ni ovu viziju kao vlastitu prirodu, niti se uspio zadržati u tom stanju, ponovno je propuštena još jedna mogućnost oslobođenja.

CHO-NYID BARDO - Bardo doživljavanja stvarnosti

To je stanje suočavanja s vlastitim psihičkim karakteristikama. Spoznavatelj vidi vlastite misli i osjećaje kako se izmjenjuju u simboličkim oblicima. Vizije su gradirane tako da najprije odražavaju sve pozitivne težnje, a zatim ih smjenjuju negativni nutarnji impulsi koji dobivaju sve strašnije oblike jer prikazuju sve niže aspekte svijesti. Zadatak Spoznavatelja jest prepoznati u svim vizijama projekciju onoga što čovjek izražava tijekom života te raspršiti sve vizije spoznajom da su to iluzije koje ne pripadaju Istinskom biću. Bardo Thödol kaže: "Treba prepoznati Istinu".
Svaka nova vizija u tekstu predstavlja novu mogućnost za čovjeka da dosegne savršenstvo ukoliko se s njom istinski suoči. Pozitivne težnje stvaraju vizije miroljubivih božanstava s kojima se susreće Spoznavatelj i čije zračenje treba prepoznati kao svoje vlastito. Međutim, istovremeno biva izložen i kušnji "pet gorkih otrova", a to su: egoizam, mržnja, glupost, pohlepa i ljubomora. Ukoliko ga "otrovi" savladaju i počne ih osjećati u sebi, Spoznavatelj bježi od svjetla kojim zrače božanstva jer ga ona užasno plaše. Bardo Thödol opominje kako je nužno savladati ovaj strah jer je on osnovna prepreka za svako daljnje napredovanje.
O, ti plemenita roda, do jučer te je obasjalo svjetlo svih pet redova božanstava, jedno po jedno, i ti si bio suočavan, ali pod utjecajem svojih vlastitih zlih sklonosti ti si ih se prestrašio i ostao ovdje sve do sada.
Ukoliko Spoznavatelj nije prepoznao Istinu, on pada niže, u sljedeću etapu ovog bardoa u kojoj se susreće s vizijama bijesnih božanstava. Ova božanstva su ona ista miroljubiva božanstva, kaže Bardo Thödol, ali prikazana u zastrašujućim aspektima. Radi se zapravo o nutarnjoj snazi kojoj je čovjek za života davao pozitivan ili negativan smjer.

O, ti plemenita roda, svi oni koji će zasjati zračenja sposobnosti su tvog vlastitog uma. Oni ne dolaze ni iz jednog drugog mjesta. Ne budi privučen njima. Ne budi slab. Ne budi prestrašen.

O, ti plemenita roda, ako sada ne prepoznaš i u strahu pobjegneš od ovih božanstava, ponovno će te zateći patnje. Ako to ne zna, budući da se u njemu probudio strah od krvoločnih božanstava, (čovjek je) preplašen i užasnut i odlazi, a njegovi vlastiti misleni oblici pretvaraju se u priviđenja, pa on luta u samsari. Ako se ne prestraši, on neće odlutati u samsaru.

O, ti plemenita roda, bez obzira kakve zastrašujuće vizije ugledao, prepoznaj u njima vlastite misaone oblike.

Ako čovjek prepozna svoje mislene oblike, jednim činom umješnosti i jednom jedinom riječju on će postati Buddhom.

Ako, unatoč ovim savjetima, prepoznavanje nije postignuto, Spoznavalac će odlutati dalje, u:

SID-PA BARDO - Bardo traženja novog rođenja

I ovaj bardo donosi mnoštvo vizija koje Spoznavatelju predstavljaju kušnju i ,istovremeno, mogućnost oslobođenja. Slijede senzacije izgubljenosti, hladnoće, velike tuge i straha. Spoznavatelj stupa pred sud Gospodara smrti; dok dobri i zli geniji broje kamenčiće dobrih i loših djela, Gospodar smrti provjerava u Ogledalu karme (pamćenju prirode) hoće li Spoznavatelj izreći laž.
Na redu su kazne i užas Spoznavateljev.

Čak ni u trenutku kada su kamenčići izbrojani, nemoj se bojati. Ne budi prestravljen, i ne reci laži, ne boj se Gospodara smrti. Tvoje tijelo je mentalno i ne može umrijeti pa makar ti odrubili glavu i raščetvorili te.
Gospodari smrti tvoje su vlastite halucinacije.
Osim u čovjekovim halucinacijama, izvan njega ne postoji nikakav Gospodar smrti, ni demon, niti duh smrti s glavom bika. Djeluj da bi to spoznao.

Zadatak čovjeka u ovom bardou je osloboditi se straha tako što će prepoznati sve ono što nije dio njegovog Istinskog bića. Prepoznati iluziju istovremeno znači izabrati ispravan smjer mislima i osjećajima. Pred Spoznavaocem prolaze vizije njegova života u tijelu. Njegova osnovna kušnja je to hoće li sebi ponovno dopustiti želju za posjedovanjem svjetovnih dobara, ljutnju, zavist i sumnju, ili će odabrati ljubav i samilost. Ukoliko dosegne stanje vrline, dosiže i oslobođenje, u suprotnom, biva zahvaćen užasom i pada u još niže razine bardo-a u kojima započinje proces ponovnog rođenja.
Bardo Thödol podučava Spoznavaoca o posljednjoj mogućnosti za oslobođenje: vlastitim naporom održati stanje vrline i "zatvoriti vrata maternice".

Granica između puta prema gore i puta prema dolje je sada pred tobom. Popustiš li tek na trenutak pred neodlučnošću, bit ćeš osuđen na dugotrajnu patnju. Ovo je trenutak, čvrsto ostani pri jednoj odluci. Postojano se pridruži lancu dobrih djela.
Ovo je tren kada su upornost i ljubav nužni.

Međutim, ukoliko Spoznavalac ne uspije održati stanje spomenutih vrlina, približit će se trenutak ponovnog rođenja na zemlji i on još jednom mora odabrati:

Ne povodi se ni za privlačnim ni odbojnim vizijama, usmjeri želju za formom rođenja koja će ti omogućiti da budeš obdaren velikom valjanošću, kako bi bio sposoban služiti svim živim bićima.

Tibetanska tradicija kaže da je Bardo Thödol vodič kroz život jer je svakom čovjeku dostupno savršenstvo na isti način: prolaskom stepenicama nutarnje transformacije. Tibetanci ovaj nutarnji put razvoja simbolički nazivaju "stepenice koje vode od zemlje do neba". Na tom dugačkom putu, kažu, nema preskakanja, nema odgađanja niti zaobilaženja, jer svaka stepenica je neminovna i čovjek njima prolazi bez obzira kojim načinom života živi, bez obzira nalazi li se u svijetu "živih" ili "mrtvih". To je jednostavno ključ za misterij života u kojem svaki čovjek-učenik mora proći kroz iskustvo smrti da bi postigao oslobođenje u sebi. Svaka životna stepenica zato nužno sadrži tri etape: suočavanje sa sobom, prepoznavanje svoje istinske prirode i izbor smjera vlastitog djelovanja, misli i osjećaja. U svakoj od ovih etapa čovjek prolazi kroz "mala" rođenja i smrti, smrti još jedne iluzije i rođenje još jednog djelića Stvarnosti.

Bardo Thödol govori i o načinu na koji čovjek može sigurno proći kroz ove etape: ulažući nutarnji napor ili vježbanjem pažnje, vježbanjem hrabrosti i vježbanjem ljubavi. Da bi se na svakoj životnoj stepenici mogao suočiti sa sobom i prepoznati Istinu, učeniku su nužne pažnja i hrabrost, "oruđa" svijesti koja treba naučiti koristiti. Međutim, da bi mogao dati ispravan smjer djelima, mislima i osjećajima, on mora razvijati stanje vrline, snagu ljubavi koja pokreće i uzdiže svijest prema "nebu". To je treći, ključni element u razvoju čovjeka.
Tibetanska učenja opominju, međutim, na nešto što čovjek tek mora do kraja spoznati: snaga ljubavi ne smije biti usmjerena prema sebi. Vježbanje ljubavi zahtijeva nutarnji napor koji nije usmjeren ka vlastitom oslobođenju ni vlastitom dobru. Jedino tako se može ostvariti mistični smisao oslobođenja svakog čovjeka, a to je postići oslobođenje od vlastite niže prirode radi dobra svih bića.

Praktična poduka koju daje Bardo Thödol mogla bi se zato sažeti riječima tibetanskog mudraca Milarepe, jednoga od "Velikih učitelja Zvuka":
Ako želiš znati može li se poništiti loša karma ili ne, tada znaj da se ona poništava težnjom ka dobroti…

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=1430

Još jednom živjeti prije smrti

Još jednom živjeti prije smrti

Novinarka Beate Lakotta i fotograf Walter Schels pratili su neizlječivo bolesne osobe u danima do njihove smrti. Iz tih susreta u hospicijima nastala je serija potresnih fotografija.

Kako doživljavamo umiranje? Što se događa u periodu prelaska iz života u smrt? Ova pitanja postavlja izložba "Još jednom živjeti prije smrti", koja se trenutno može vidjeti u Wolfsburgu. Fotografa Waltera Schelsa i novinarku Beate Lakotta počela su zaokupljati ova egzistencijalna pitanja kada su prije 10 godina postali par. Na razmišljanje ih je navela starosna razlika između njih - Schels je stariji od Lakotte 30 godina.

U potrazi za odgovorima su počeli posjećivati hospicije. Godinu dana su pratili ljude u njihovim posljednjim danima. Razgovarali su s njima o strahovima i brigama koje ih muče. I bilježili su te trenutke fotoaparatom. Tako je nastala izložba fotografija "Još jednom živjeti prije smrti" koja je izazvala pozornost u cijelome svijetu. Od 2004. godine su fotografije iz te serije izložene u brojnim muzejima, a njezini autori obasuti priznanjima.

Bračni par Walter Schels i Beate Lakotta

Na izložbi se mogu vidjeti parovi crno-bijelih portreta velikoga formata. Jedna fotografija pokazuje čovjeka dok je bio živ, druga nakon smrti. Na jednoj se susrećemo s ozbiljnim pogledom osobe koja zna da umire, a na drugoj su oči zatvorene, čini se da su lica oslobođena svake napetosti, da su blažena u smrti. Portreti u paru magnetski privlače promatrača i nameću brojna pitanja.

Beate Lakotta i Walter Schels su uz fotografije postavili kratke tekstove o osobama na slici. Kod nekih - pogotovo mlađih - govore o bolesti. Većinom se misli umirućih vrte oko rastanka, smrti.

"Željeli smo ovim projektom svladati vlastiti strah od smrti i umiranja", kaže Beate Lakotta. Evo tekstova uz neke od izabranih portreta...

Heiner Schmitz

52 godine

Rođen 26. studenog 1951.

Prvi portret 19. studenog 2003.

Umro 14. prosinca 2003.

Hospicij Leuchtfeuer u Hamburgu

Heiner Schmitz je vidio mrlju na snimci magnetske rezonance svog mozga. Odmah je znao da mu ne ostaje još puno vremena. Schmitz je čovjek vičan riječima, koji brzo shvaća, dubok. Radi u marketinškoj branši. Tamo su uvijek svi dobro raspoloženi. Obično je tako. Heinerovi prijatelji ne žele da on bude tužan. Žele mu odvratiti pažnju od crnih misli. U hospiciju gledaju nogomet s njim, kao što su uvijek činili. Pivo, cigarete, party u sobi. Cure iz agencije donose cvijeće. Mnogi dolaze udvoje, jer ne žele biti sami s njim. O čemu pričati s nekim tko umire? Neki mu na rastanku žele brz oporavak. Stani brzo opet na noge, stari!

"Nitko me ne pita kako sam", kaže Heiner Schmitz. "Jer se svi boje. To grozničavo traženje tema za razgovor, to me boli. Hej, zar ne kapirate? Ja ću umrijeti! To je trenutno jedina tema o kojoj razmišljam svake minute kad sam sam."

Maria Hai-Anh Tuyet Cao

52 godine

Rođena 26. kolovoza 1951.

Prvi portret 5. prosinca 2003.

Umrla 15. veljače 2004.

Hospicij Leuchtfeuer u Hamburgu

Vjerojatno bi Maria Hai-Anh Tuyet Cao bila umrla negdje drugdje da se nije upoznala s učenjem Vrhovne učiteljice Ching Hai. Poznata duhovna učiteljica govori: "Ono što se nalazi s one strane ovoga svijeta je bolje od našega svijeta. Bolje je od svega što možemo i ne možemo zamisliti."

Gospođa Cao nosi oko vrata sliku duhovne učiteljice iz Vijetnama. Pod njezinim vodstvom je već u meditaciji prešla granicu ovoga svijeta. Ne može još dugo potrajati prije nego što je otamo pozovu: njezina se pluća raspadaju. Ali ona djeluje vedro i opušteno. "Smrt nije ništa", kaže gospođa Cao. "Ja joj se smijem. Ona nije vječna. Poslije, kada odemo k Bogu smo prelijepi. Samo ako se još i u zadnjem trenutku ne možemo odvojiti od nekog čovjeka, moramo se ponovno vratiti na zemlju." Svakoga dana se Hai-Anh Cao priprema za taj trenutak. Ona se u trenutku svoje smrti želi odvojiti od svega.

Wolfgang Kotzahn

57 godina

Rođen 19. siječnja 1947.

Prvi portret 15. siječnja 2004.

Umro 4. veljače 2004.

Hospicij Leuchtfeuer u Hamburgu

Na noćnom ormariću pored njegovog kreveta su šareni tulipani. Sestra je pripremila tacnu s čašama za pjenušac i kolač. Wolfgang Kotzahn ima rođendan. "Danas navršavam 57 godina. Nisam zamišljao ni da ću doživjeti duboku starost niti da ću umrijeti mlad kao što je sada ispalo. Ali smrt ne poznaje starosnu dob."

Dijagnozu je ovaj porezni savjetnik koji je živio povučenim životom dobio pola godine prije toga: karcinom bronhija, inoperabilan. "Šok je bio ogroman. Nikada nisam sanjao o smrti, uvijek o životu", kaže gospodin Kotzahn. "I sam se čudim da sam se relativno lako pomirio sa sudbinom. Sada ležim ovdje i čekam smrt. Ali svaki dan koji mi je još preostao svjesno doživljavam. Nikada prije nisam obraćao pažnju na oblake. Sada sve vidim drukčije: oblak na prozoru, svaki cvijet u vazi. Odjednom je sve postalo važno."

Ursula Appeldorn

57 godina

Rođena 17. rujna 1946.

Prvi portret 19. studenog 2003.

Umrla 22. prosinca 2003.

Hospicij Leuchtfeuer u Hamburgu

Prije je Ursula Appeldorn patila od halucinacija. U panici je istrčala na jednu prometnu cestu. Kad je počela živjeti u jednom domu za psihičke bolesnike, počelo joj je biti bolje. Onda je dobila rak. Kada su joj u bolnici rekli da bi bilo najbolje da ode u neki hospicij, počela je glasno i dugo vikati. Tako nekontrolirano da se gospodin Max, njezin njegovatelj, bojao da od toga neće više doći sebi. Ali onda je prestala vikati. U jednom kratkom trenutku nakon toga je prihvatila činjenicu da će uskoro umrijeti i stavila svoj potpis na molbu za primanje u hospicij. Gospodina Maxa je to zadivilo.

Prvoga dana svog boravka u hospiciju je Ursula Appeldorn poredala svoje 24 lutke na komodi. Sada je sve bilo kao u njezinoj sobi u domu. "Prije nekoliko godina sam bila jako bolesna", kaže smješkajući se. "To je bilo grozno. Ali sada sam savršeno zdrava."

Barbara Gröne

51 godina

Rođena 15. prosinca 1951.

Prvi portret 11. studenog 2003.

Umrla 22. studenog 2003.

Hospicij Leuchtfeuer u Hamburgu

Od početka je Barbara Gröne osjećala da ima pravo na život. Njezina majka ju nije željela. Kratko nakon rođenja ju ju dala u dom.

Dijete želi živijeti. Gradi barikade oko svoje duše. Zidove protiv straha. Najpouzdanija je disciplina. Dobar uspjeh je opravdanje za egzistenciju. Barbara Gröne vrijedno radi. Dobra je učenica. Postaje fizioterapeutkinja, osamostaljuje se. Njezin životni partner se divi njezinoj energiji. Uspješna je. Konačno se može opustiti, konačno.

Ali onda dolazi rak, tumor na jajniku. Metastaze na donjem dijelu kralježnice i na zdjelici. Ništa se više ne može učiniti. Strah se u sekundi vraća. Stari osjećaj da ništa ne vrijedi. Tuga. Barbara Gröne je potpuno nemoćna protiv tog osjećaja. "Svi napori su bili uzaludni", kaže. "Kao da me život odbacio."

Jens Pallas

62 godine

Rođen 13. travnja 1941.

Prvi portret 1. prosinca 2003

Umro 15. prosinca 2003.

Hospicij Leuchtfeuer Hamburg

Jens Pallas je izgledao začuđeno kada je sestra Dagmar u osam ujutro provirila u njegovu sobu. Odmah je znala da je umro. Gospodin Pallas nije gajio iluzije o ishodu njegove bolesti: kronično opstruktivni bronhitis s plućnim emfizemom. Njegove patnje su počele 10 godina prije toga. Sada su se bližile vrhuncu. Očekivao je da će se ugušiti. Ali nitko, a ponajmanje gospodin Pallas, nije očekivao ovako iznenadnu smrt.

Obraz Jensa Pallasa je bio još topao. Sestra Dagmar na njegovom licu nije mogla pronaći nikakve znakove borbe protiv gušenja. Samo taj začuđeni pogled, kao da je htio reći: što, to je bilo to? Sklopila mu je oči. "Njegovo izmučeno tijelo se jednostavno predalo", rekla je. "Imao je sreće."

Edelgard Clavey

67 godina

Rođena 29. lipnja 1936.

Prvi portret 5. prosinca 2003.

Umrla 4. siječnja 2004.

Hospicij Helenenstift u Hamburgu

Edelgard Clavey je bila šefica tajništva sveučilišne psihijatrijske klinike. Od svog razvoja početkom 80-ih godina živi sama. Nema djece. Od mladosti se angažira u Evangeličkoj crkvi. Već nekoliko tjedana ne može se maknuti iz kreveta. "Smrt je životni ispit zrelosti. Njega svaki čovjek sam za sebe mora položiti", kaže gospođa Clavey. "Ja bih tako željela umrijeti. Želim nestati u velikoj, nevjerojatnoj svjetlosti. Ali umiranje je težak posao. Smrt ima moć, ja na nju ne mogu utjecati. Samo čekati, čekati, čekati. Dobila sam život, morala sam ga oživjeti i sada ga opet vraćam."

Uvijek sam teško radila, gotovo na dijakonijski način: siromaštvo, čistoća, posluh. Sada više ne mogu ništa činiti. I to me nepodnošljivo boli: ne želim biti trošak na berlinskom brdu leševa. Želim otići, najradije odmah. Uvijek spremna, kao kod izviđača."

Michael Lauermann

56 godina

Rođen 19. kolovoza 1946.

Prvi portret 11. siječnja 2003.

Umro 14. siječnja 2003.

Hospicij Ricam u Berlinu

Michael Lauermann je menadžer. Workoholic. Izvrnuo se iznanada. U bolnici su mu rekli da ima tumor na mozgu, neizlječiv. Bilo je to prije šest tjedana.

Lauermann ne želi pričati o smrti, već radije o životu. Kako je '68. uspio iz švapske provincije otići u Pariz. Studij na Sorbonnei. Baudelaire, ulične borbe, revolucija, žene. "Meni je bilo tako drago živjeti", kaže Lauermann. "Sada je gotovo. Nije me strah od onoga što će doći." Često je rušio sve mostove za sobom. Tako je i sada. Za ničim ne žali. Stadij u kojemu se sada nalazi čini mu se zapravo lijepim. Opuštenost i sloboda, neka vrsta bestežinskog stanja. Tijelo mu nestaje. Nema bolova. "Ja ću brzo umrijeti", kaže Lauermann.

Tri dana kasnije pred njegovom sobom gori svijeća. Znak da je umro.

Gerda Strech

68 godina

Rođena 7. veljače 1934.

Prvi portret 5. siječnja 2003.

Umrla 13. siječnja 2003.

Hospicij Ricam u Berlinu

Gerda Strech ne može vjerovati: rak će joj ukrasti suton života. "A cijeloga sam života samo radila". Stajala je za trakom jedne tvornice sapuna, sama othranila svoju djecu. "Je li stvarno već došlo vrijeme?" Plače. "Tako me strah. Ne znam hoću li otići u raj ili k vragu."

Kada joj je bolest uznapredovala, počela je odlazititi moliti se u crkvu. "Možda će mi dragi Bog pomoći", nadala se. Ali počela je stalno povraćati. Zapetljala su joj se još i crijeva. "Sada više neće još dugo trajati", shvaća panično gospođa Strech. Njezina kćer je pokušava utješiti: "Mama, svi ćemo se jednom ponovno vidjeti."

"To nije moguće. Ili se raspadneš ili te spale."

"Ali to nema veze s dušom."

"Ah, duša, duša..." kaže Gerda Strech optužujućim glasom. "Gdje je taj dragi Bog?"

http://www.dw.de/jo%C5%A1-jednom-%C5%BEivjeti-prije-smrti/a-16395087